Biblija pripovijeda kako se Ilija neustrašivo borio protiv idolopoklonstva u svom narodu, ali se u jednom trenutku, pod prijetnjom smrću, povukao u pustinju gdje se slomio pod teretom iscrpljenosti i umora: „Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” (1 Kr 19,4)
Tužan zbog svoje situacije, Ilija je zaspao. Iznenada ga je probudio anđeo kojega je poslao Bog i obratio mu se: „’Ustani i jedi.’ On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: ‘Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!’ Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.” (1 Kr 19,5-8)
Njegovo tijelo i dušu obnovio je anđeoski kruh, dajući mu snagu potrebnu za oporavak i nastavak puta.
Predslika euharistije
Ovu su epizodu u Starom zavjetu mnogi sveci vidjeli kao predsliku Euharistije, tijela, krvi, duše i božanstva Isusa Krista. O njoj razmišlja i sv. Ivan Pavao II u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia zaključujući da nam Euharistija daje snagu onda kad nam je najpotrebnija:
„To je dug put pun zapreka koji nadilaze ljudske sposobnosti, ali imamo Euharistiju te pred njom u dubini srca možemo osjetiti one riječi koje je začuo prorok Ilija: ‘Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put’ (1 Kr 19,7).”
Euharistija je naša „hrana za put”, taj „kruh anđeoski” koji nam je potreban. Zato sv. Ivan Pavao II govori: „U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao naša snaga i naša popudbina te nas čini svjedocima nade.”
Kruh koji je Bog poslao Iliji spasio mu je život. Na sličan način nas Euharistija, može spasiti od očaja i dati snagu našim umornim tijelima i dušama.
