Njegova datacija bilježi se godine 1375. kada se i prvi put spominje prisustvo franjevaca u Zvorniku. Veoma turbulentan povijesni usud doživjela je ova građevina kao i sam grad Zvornik od Osmanskog perioda pa do današnjeg dana. Posljednju obnovu doživjela je 1903. godine kada je stavljena u funkciju župne crkve, da bi 1947. godine građani Zvornika nasilno srušili crkvu, a njezin materijal upotrijebili za gradnju spremišta žita pored Drine. Tom prilikom nestali su i neki vrijedni rimski zapisi na obrađenom kamenu u zidovima crkve među kojima i poznati kameni reljef „proklete Jerine”, neprocjenjivi spomenik povijesne dokumentaristike. Ovaj političko ideološki kulturocid preživjeli su djelomično neki ostaci temelja crkve.
U prošlom stoljeću monitoring funkciju i kakvu takvu skrb za ovaj lokalitet vodili su franjevci iz Tuzlanskog samostana. Posebno treba spomenuti zauzetost fra Josipa Bošnjakovića na zaštiti ovoga lokaliteta. Ratna pošast 1991. godine omela je njegovu aktivnost i zakonski dogovorenu zaštitu i konzervaciju ovoga povijesno-sakralnog lokaliteta.
Na zgarištima duhovnih vrijednosti uvijek nastaju nove i jače, prodornije. O tome mi govori i šalje ekspresivnu i jaku poruku umjetnička slika nekog nepoznatog austrougarskog časnika „Lebdeći Krist nad Zvorničkim gradom” u Muzejskoj zbirci u Zvorniku. Doživljavam je kao premošćenje u „vremenu nevremena”. Krist je iz Svetohraništa ostao u duši mladog časnika, a ovaj snagom duha stvaranja simbolikom dostvaranja ljepšeg svijeta trajno ostavio spomenik-biljeg „Krist pobjednik” i „Krist jučer, danas i sutra”.
Iz pisanih izvora (1533.) saznajemo da se crkva nalazila u dijelu grada „varoš” u kome je bio zatečeni dio predgrađa sa starim trgom i crkvom Svete Marije. Dakle, to je onaj dio grada koji se može označiti kao „Staro gradsko jezgro”. U tome dijelu se nalaze objekti značajne stilske i povijesne vrijednosti s očuvanim neorenesansnim i secesijskim pročeljima, ali isto tako i objekti „orijentalnog bosanskog sloga”. Tu su i Pravoslavna crkva i džamija. Povijesna građevina crkve „Sv. Marije” je najstariji nepokretni (graditeljski) spomenik kulture. Samim time svojom povijesnom faktografijom i povijesnim pamćenjem realno zaslužuje da bude prostorni i memorijalni monument ambijentalnog sakralnog trijumvirata ovog dijela Bosne.
Izgradnja crkve predstavlja neophodne zahvate dogradnje na kulturno-povijesnoj identitetskoj piramidi BiH i šireg područja Balkana. Ona predstavlja ram za rekonstrukciju duhovne i materijalne kulture Podrinja. Skromno je definirati taj fenomen višeslojnošću, prije bi odgovarao izraz duhovni i materijalni konglomerat ili kulturna različitost najvišeg stupnja.
U veoma širokom rasponu od memorijalne kulture, vjerskih svjetonazora, razvoja naselja i gradova, naseobinske kulture, vojno-obranbene, toponamistički značaj ove sakralne građevine je nemjerljiv. Crkva je i trajni spomen i spomenik Dubrovačkoj koloniji, zapravo njezinim rudarima, kovačima, oružarima, brodarima, zlatarima i nebrojenim drugim obrtnicima umjetničkog zanatstva kojima je crkva „Sv. Marije” bila središte duhovnog osnaženja. Crkva je i prostorni materijalni simbol poruke mira i popuštanja. Bila bi to snažna opomena ili kotač ekumenizma, ali i sveukupnog vjerskog integralizma BiH.
Oboružajmo se nadom u molitvenoj ostrašćenosti Svetoj Mariji da iz valova Drin,e s potonulim konjanikom izroni i zvonik crkve sv. Marije, koji koordinira s okolnim bogomoljama i nekropolama Kamenice, Lemina Brda i Kušlata, s bogomoljom Rođenja Sv. Jovana Krstitelja i Zamlaz džamijom. Ne crkva-građevina hladno očišćenih ploha enterijera i eksterijera i slika i reljefa na koje se odnosi Adornova teza (Jedino samorazumljivo u modernoj umjetnosti, jest to da ništa nije samorazumljivo). Opredmećenje teze o prisutnosti Mističnog i Transcendentnog u očišćenoj prostornosti je blasfemična naplavina desakralizacije postkršćanske Europe. O tome mi je govorio Sluga Božji Prečasni Fulton Sheen prije pola stoljeća. U jednoj njegovoj knjizi stoji da će i križevi iz crkava biti izbacivani.
Santa Maria in Campo, ora pro nobis!
Autor je dugogodišnji djelatnik i jedan od utemeljitelja Zavoda za zaštitu spomenuika prirode i kulture u Tuzli od 1983. godine. Danas je umirovljenik.
