Biblijski Bog jest Bog koji govori. U opisima stvaranja svijeta riječi prate ili prethode Božjem djelovanju. Po riječima Bog ulazi u komunikaciju s ljudima, započinje dijalog. On za čovjeka postaje razumljivim u riječi i govoru, postaje bliskim Bogom. Obraćajući se ljudima Bog ne otkriva uzvišene tajne niti govori o bilo čemu, nego uvijek oslovljava čovjeka njegovim imenom, zove ga u njegovom konkretnom životu i povijesti kojoj pripada. Progovara mu radi njega samoga. Božji je govor zapravo govor ljubavi, kojeg čovjek može čuti i prihvatiti, ali i prečuti, može na njega ostati gluh. Stoga su u biblijskim knjigama i u obredima izraelskoga naroda poput refrena odzvanja: „Čuj, Izraele!“ Bog poziva svoj narod da ga čuje i sluša, da se otvori njegovoj riječi, da prihvati ponuđeni dijalog.
Ipak, ono što je teško shvatljivo u vjerničkom odnosu s Bogom nije riječ niti govor, nego upravo izostanak riječi, šutnja. Pored izraza kako Bog „govori i ne šuti“, kako se stalno obraća čovjeku, Bibliji nisu strana direktna ili indirektna iskustva Božje šutnje. Pri tome šutnja s jedne strane pokazuje Božju uzvišenost i potvrđuje božanskog Boga kojeg nitko ne može natjerati u riječ i djelovanje, a s druge strane pokazuje uznemirujuće iskustvo Božje odsutnosti i daljine.
Premda u mnogomu slična, ipak se Božja šutnja bitno razlikuje od čovjekove. Šutnja kao znak straha, neznanja, zbunjenosti, neodlučnosti i srama sasvim je suprotna biblijskim slikama Boga. Nikada nije odraz Božje nemoći: kao da ne bi znao ili mogao djelovati. Kao i svaki čovjekov odnos s Bogom i njegova je šutnja uvjetovana određenim životnim kontekstom i povijesnim datostima. Ona nije unaprijed određena niti kao negativan niti kao pozitivan Božji odgovor na čovjekovo djelovanje. Bog može zašutjeti nakon što se čovjek zatvori u samog sebe i ne želi ulaziti u dijalog s njime.
Poštujući čovjekovu slobodu, Bog se povlači i postaje dalek, kako bi u njemu probudio nemir, kako bi ga ponukao na obraćenje. Stoga izraelski narod osobito u trenucima nevjernosti i otpada od Boga osjeća svu težinu Božje šutnje. Pritisnut nevoljama i kolektivnim stradanjima buni se protiv Boga koji ne ustaje protiv njegovih neprijatelja i prepušta ga uništenju. Trebat će mu vremena dok nauči iščitavati Božju šutnju kao posljedicu svoje krivnje i u njoj tražiti smjernice za promjenu na bolje. Trebat će mu pouzdanja u Božju dobrotu i ljubav kako bi u vlastitoj nevolji mogao prepoznati priliku za obrat, za popravak i uspostavu narušenog zajedništva. Povratak iz babilonskog sužanjstva, suočavanje s vlastitom krivicom i nada u novi hod s Bogom mogu poslužiti kao dobar primjer kako izdržati Božju šutnju i kako shvatiti njezinu poruku kada se Božja odsutnost čini gotovo opipljivom.
Međutim, kako shvatiti Božju odsutnost tamo gdje ona nije odgovor na čovjekovu krivicu? Kako razumjeti patnju pravednika i zlo koje uništava nedužne? Zašto Bog i tada šuti? Budući da je Bog, njegova šutnja može biti odlikom božanstva – nikomu nije dužan govoriti – no, zašto šuti tamo gdje bi morao djelovati? Job, kao primjer pravednika u punom značenju te riječi, predstavnik je svih koji se suočavaju s mučnim iskustvom Božje odsutnosti. Sve ako kažemo kako je i Job imao svojih nedostataka i grijeha, te kako je stoga Božja šutnja odgovor na njih i dalje ostaje otvorenim pitanje Božje šutnje na križu njegovog Sina. Upravo tu, u trenucima potpune Isusove ostavljenosti na drvu križa, svijetom se glasno prolomio krik Božje šutnje. Kako ju razumjeti? Kako shvatiti Boga od Boga na križu ostavljenog Isusa Krista (Moltmann)? Nikada kao tad, nikada kao tog petka na Kalvariji, Bog se nije činio tako dalekim i njegova šutnja tako tupom i bolnom. Udaljen milijarde svjetlosnih godina, šutljiviji od svakog njemaka.
Isusovo pitanje zašto ga je Bog ostavio jest prvenstveno njegovo osobno, pa potom svih onih koji su njemu slični po vlastitoj patnji. Odraz je to nesigurnosti u hodu s Bogom, nesigurnosti koja, ukoliko ju se izdrži, postaje sigurnijom od svake ljudske sigurnosti. Teret Božje šutnje u Isusovu razapinjanju završio je uskrsnim jutrom. Nakon šutnje križa progovorilo je uskrsnuće. No, trebalo je izdržati ostavljenost, trebalo je iskusiti muk svih, osobito nijemost Boga, kako bi se pobijedila grobna šutnja, kako bi se na neponovljiv način progovorilo čovjeku. Kako bi se darovala nada da nema događaja, mjesta i vremena u kojima je Bog zašutio zauvijek. Kako bi se na vlastitoj koži pobijedio apsurd ostavljenosti čovjeka.
Poznata je zgoda u kojoj jedan televizijski gledatelj, vidjevši prikazane isječke stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, postavlja pitanje gdje je bio Bog i zašto je šutio u grozoti Auschwitza dok su kolone nedužnih čekale u redu za sigurnu smrt. Komentator je kratko odgovorio: „Stajao je u koloni i plakao.“ Odgovor, istina, može biti prejednostavan, no ostaje pitanje koliko nastojimo osluškivati njegovu šutnju u zlu koje činimo ili podnosimo?
Iskustvu modernog vjernika često se čini kako Bog uistinu šuti. Nevolje i teškoće života nose sa sobom iskreno pitanje o Božjoj nesusretljivosti, o njegovoj šutnji, koje se ne zadovoljava površnom utjehom o čovjekovoj stvarnoj skučenosti u slušanju i razumijevanju Božjeg djelovanja. Osobni i zajednički događaji u kojima je čovjek iznevjerio i izdao čovjeka u sebi i silina zla koja se pokazuje tako moćnom sve glasnije postavljaju pitanje gdje je tu bio Bog i zašto je šutio. Osjećaj osobne ostavljenosti unatoč pouzdanju u hodu s Bogom, spoznaja da ga se u teškoćama jedva može susresti stavljaju pred vjernika osobni i teški susret s Božjom šutnjom. Susret o kojemu uvelike ovisi ostvarivanje čovjeka u njemu.
Premda nema gotovih odgovora zašto Bog šuti, ipak je danas primjetan nedostatak i samih pitanja. Za neke je Božja šutnja znakom kako je daleko, kako je mrtav. Budući da nije odgovorio na čovjekove molitve, budući da ne kažnjava nanesenu nepravdu i zlo smatraju da i ne postoji. Za njih Božja šutnja više i ne predstavlja problem, jer – pomireni sa smrću Boga – od njega više ništa i ne očekuju. Drugima, pak, buka vlastitih riječi o Bogu, izgovorenih kako se ne bi u tišini susrelo s njim, ne dozvoljava da se upuste u avanturu slušanja Boga. Kao da smo u vremenu pretrpanom jeftinim riječima, površnim citiranjem onoga što je Bog rekao – ili trebao reći – zaboravili kako iskustvo Božje šutnje ne znači odbačenost, nego nužnost svakog vjerničkog puta. Umjesto da i sami zašutimo nastojeći razumjeti njegovu nesusretljivost, olako se zanosimo kako ga jasno i glasno čujemo, kako ga prepoznajemo i tamo gdje teško može biti. Nastojimo prazninu Božje šutnje popuniti brojem propisa, precizno određenim ritualima ili sladunjavim frazama o Božjoj rječitosti. Potrebno je osloboditi se umišljenosti kako posjedujemo vjeru kojoj su trenuci nesigurnosti u hodu s Bogom sasvim strani i u kojoj se slabošću smatra iskustvo Božje šutnje. Samo onaj tko je iskusio što znači moliti a osjećati kao da Bog ne čuje – ili ne odgovara na molitvu – tko je tražio smisao vlastite patnje, tko je u patnji drugoga slušao što mu Bog želi reći i zauzeto nastojao biti uz bližnjega ima nadu da nije ostavljen i da mu se i šutnjom govori. Na koncu nije li šutnja sastavni i često lijepi dio prijateljevanja? Šutnja koja rječito govori. Imati Boga za prijatelja i međusobno se i u šutnji razumijevati neprocjenjiv je dar. Imamo ga pravo smatrati svojim prijateljem, imamo pravo vjerovati da nas razumije i kada zašutimo. Ostaje još da i mi osluškujemo njegovu šutnju, da ga osobno i kao zajednica slušamo u čovjeku pored sebe preko kojega Bog govori, ali i šuti. I da ne ostanemo nijemi.
