U povijesti Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini teško je pronaći instituciju koja je u tolikoj mjeri obilježila duhovni i kulturni život ovoga prostora kao što je to učinila Franjevačka teologija u Sarajevu. Njezina povijest, duga više od jednoga stoljeća, svjedočanstvo je ne samo o obrazovnoj i teološkoj izdržljivosti nego i o sposobnosti da se u svim vremenima, od austrougarskih reformi do komunističkih pritisaka, otimačine i poniženja, od ratnih ruševina devedesetih do današnjih društvenih previranja, sačuva ono što je srž franjevačke karizme: ljubav prema Bogu i čovjeku, postojana nada u smisao obrazovanja i u dobro u ljudima.
Franjevačka teologija nije tek puka zgrada ili obično učilište. Ona je bila prostor u kojem se rađala misao, gdje se teologija živjela, a ne samo predavala. Bila je dom i utočište mnogim naraštajima franjevaca Bosne Srebrene i civila koji su u njoj stjecali znanje, ali i duhovno sazrijevali za svoje poslanje među narodom.
Početak na Bistriku (1909.): Kolijevka franjevačke misli
Godine 1909. u srcu Sarajeva, na Bistriku, franjevci su otvorili Franjevačku teologiju – instituciju koja je trebala objediniti filozofski i teološki studij za kandidate Provincije Bosne Srebrene. Bilo je to vrijeme u kojem se društvo ubrzano mijenjalo: Austro-Ugarska Monarhija unosila je u Bosnu modernizacijske procese. Franjevci, svjesni da se duhovno poslanje ne može nositi bez intelektualne snage, odlučili su osnovati vlastito učilište koje će spojiti vjeru i razum, tradiciju i suvremenost.
Na Bistriku je Teologija ubrzo postala više od studija – bila je rasadište duhovne misli, kuća molitve i znanja. Generacije mladih fratara učile su ne samo o dogmama i filozofskim sustavima nego i o čovjeku, njegovim patnjama i nadanjima. Teologija je bila mjesto gdje se pripremao svećenik koji ne živi iznad naroda, nego s njim, u njegovim radostima i patnjama.
Kovačići – zatvaranje teologije i otimanje zgrade
Kako su rasle potrebe i broj studenata, Provincija je odlučila izgraditi novu zgradu u sarajevskom naselju Kovačići. Novi prostor donio je novu dinamiku. Predavanja su se širila, knjižnica je rasla, a Teologija je postala središte intelektualnoga života franjevačke zajednice.
No, Drugi svjetski rat i dolazak komunističkoga režima 1945. godine donijeli su teške udarce. Zgrada Franjevačke teologije na Kovačićima koja je postala učilište za sve franjevce u tadašnjoj državi bila je oduzeta, a profesori i studenti raspršeni. Bio je to bolan trenutak u kojem su franjevci, već navikli na povijesne udarce, ponovno osjetili gorčinu gubitka. Ali nisu se povukli.
Teologija se vratila na Bistrik, u skromne prostore gdje je, unatoč svim ograničenjima, nastavila s radom. U vremenu kada se vjera pokušavala potisnuti u privatnost, Teologija je ostala svjetionik otvorenoga duha i slobodne misli. Bilo je to razdoblje tihe ustrajnosti, razdoblje u kojem su franjevci ponovno svjedočili da se istinska teologija ne temelji na zgradama, nego na vjeri i posvećenosti svome poslu i pozivu.
Nedžarići (1968.) – Novo poglavlje
Preseljenje Franjevačke teologije u sarajevsko naselje Nedžarići (Butmir – blizu sarajevskog aerodroma) 1968. godine označilo je početak novoga razdoblja. Nova zgrada, suvremeno opremljena, pružila je bolje uvjete za nastavu i smještaj, ali i otvorila prostor za susrete, dijalog i kulturu.
Od samoga početka djelovanja na Nedžarićima, franjevci su Teologiju vidjeli kao otvorenu zajednicu. Ovdje su se, osim predavanja iz filozofije i teologije, redovito održavale tribine za studente. U tim razgovorima, često hrabrim i slobodnim za tadašnje društvene okolnosti, govorilo se o smislu vjere, o čovjeku u svijetu bez Boga, o odgovornosti Crkve u društvu.
Od 1968. godine redovito su se na Teologiji slavile i svete mise nedjeljom sve do danas. Crkva sv. Pavla apostola postala je duhovno središte sarajevskih katolika. Tu su se okupljale obitelji, mladi, studenti, profesori, ali i oni koji su tek tražili vjeru. Mnogima je upravo Franjevačka teologija bila mjesto susreta s Bogom i Crkvom.
Teologija kao kulturna i duhovna pozornica Sarajeva
Tijekom desetljeća Franjevačka teologija na Nedžarićima postala je i važno kulturno središte Sarajeva. U njezinoj dvorani i crkvi održavala su se predstavljanja knjiga, koncerti, izložbe i tribine. Posebno su se isticali božićni i uskrsni programi, koji su privlačili mnoštvo ljudi, ne samo katolika nego i vjernika drugih konfesija, pa i onih koji su dolazili jednostavno radi glazbe, zajedništva i topline. Božićne i uskrsne priredbe bile su pravi duhovno-kulturni događaji: glazba, recitacije, svjetlo svijeća i miris tamjana pretvarali su prostor Teologije u pravu oazu svjetla u srcu grada.
Rane rata i progonstvo u Samobor (1992. – 1997.)
Rat 90-ih ponovno je donio tamu nad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zgrada Franjevačke teologije na Nedžarićima, kao i mnoge druge crkvene ustanove, teško je oštećena u ratnim djelovanjima i nju su okupirale srpske vojne snage. Profesori i studenti bili su raspršeni, a redoviti studij postao je nemoguć. U tim teškim okolnostima, zahvaljujući velikodušnosti Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, te pomoći Vlade Republike Hrvatske, Franjevačka teologija privremeno je preseljena u Samobor. Ondje je djelovala od 1992. do 1997. godine, omogućivši kontinuitet studija i formacije novih franjevaca Bosne Srebrene.
Ta epizoda u Samoboru ostala je trajno zapisana u povijesti Teologije kao primjer bratske solidarnosti i crkvenoga zajedništva. Franjevci Bosne Srebrene, koji su stoljećima nosili vjeru u Bosni i Hercegovinu, u najtežem trenutku sami su bili primljeni i zbrinuti od braće u Hrvatskoj. To zajedništvo nije bilo samo praktično nego i duhovno. Svjedočilo je da Crkva nadilazi granice i da je bratstvo temelj franjevačkoga identiteta. Po završetku rata i obnovi zgrade na Nedžarićima, Teologija se 1997. godine vratila u Sarajevo. Povratak je bio simboličan: povratak ne samo u dom nego i u poslanje. Grad koji je bio razrušen i ranjen ponovno je trebao svjetlo, a Franjevačka teologija bila je spremna to svjetlo ponovno upaliti. Godine 2000. na studij su upisani i prvi studenti civili.
Izdavačka djelatnost – riječ koja ostaje
Uz akademski i pastoralni rad, Franjevačka teologija u Sarajevu bila je i snažno izdavačko središte.
Iz njezina su okrilja nastala i žive tri važna glasila:
- Bilten Teologije koji je pratio i dokumentirao život i rad institucije, objavljujući stručne radove, vijesti i razmišljanja profesora i studenata,
- Jukić, znanstveno-stručni časopis koji je postao jedno od glavnih mjesta teološko-filozofske misli u Bosni i Hercegovini,
- Bosna franciscana, časopis koji i danas svjedoči duhovni i kulturni duh franjevaštva, postajući most između samostana i svijeta, vjernika i društva.
Time je Franjevačka teologija ostavila trajni trag ne samo u obrazovanju nego i u pisanju, kulturi i javnom prostoru. Riječ je bila njezin alat, ali i njezina molitva i sredstvo kojim je nadilazila zidove i vremena.
Poratne godine – Teologija kao svjetionik obnove
Nakon povratka u Sarajevo, Franjevačka teologija nastavila je svoje poslanje s obnovljenim žarom. U poratnim godinama postala je središte dijaloga, pomirenja i susreta. Teologija je u tim godinama bila mjesto gdje se govorilo o ratu, ali još više o miru. O stradanju, ali još više o praštanju. Na Nedžarićima se održavalo mnoštvo kulturnih i duhovnih događanja koji su ponovno okupljali Sarajlije, podsjećajući ih da ljepota, vjera i kultura nisu izgubljene.
Kraj jednoga poglavlja, ali ne i kraj poslanja
Od akademske godine 2024./2025., Franjevačka teologija u Sarajevu prestala je djelovati kao samostalna obrazovna institucija. Studenti Provincije Bosne Srebrene sada pohađaju Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, čime se osigurava kontinuitet teološkoga obrazovanja, ali i integracija u širi akademski kontekst. Ipak, prestanak institucionalnoga rada ne znači i kraj Teologije kao duhovne stvarnosti. Ona ostaje mjesto sjećanja i identiteta, prostor koji i dalje odiše duhom vjere i znanja. Zgrada na Nedžarićima ostat će dom susreta, molitve i kulture, svjedok stoljeća jednoga neumornog traganja za Bogom i čovjekom.
Naslijeđe koje traje
Povijest Franjevačke teologije u Sarajevu može se čitati kao svojevrsni pregled bosanskohercegovačke povijesti, samosvijesti i vjernosti. Tijekom više od stoljeća, od 1909. do danas, ova je ustanova iznjedrila naraštaje franjevaca (a i civila) koji su postali propovjednici, profesori, duhovnici, pjesnici, povjesničari i mostograditelji između Crkve i naroda. I kad su se okolnosti mijenjale, a zgrade rušile ili oduzimale, kontinuitet duha ostao je netaknut. Teologija je bila i ostala mjesto gdje se vjera ne samo predaje nego i svjedoči.
Naslijeđe Teologije nije zbroj godina ni popis profesora i studenata. To je duhovna mreža, čvrsto isprepletena između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i šire Europe. Njezini su studenti poslije oblikovali duhovni i kulturni krajolik cijele zemlje: od župnih propovjedaonica do sveučilišnih dvorana, od franjevačkih samostana do kulturnih ustanova.
U mnogim župama Bosne Srebrene, kad svećenik danas propovijeda jednostavnim, toplim, ljudskim jezikom, prepoznaje se odjek sarajevske Teologije. Kad se piše o povijesti Bosne, o njezinim ranama i vjeri, o franjevcima kao čuvarima naroda, vidi se rukopis te iste škole duha. Teologija je naučila generacije franjevaca da se ne boje svijeta, nego da u njemu traže ono dobro, istinito i lijepo. Naučila ih je da ljubav prema domovini, svom hrvatskom i katoličkom puku ne smije prerasti u isključivost, nego u brigu za svakoga čovjeka. I zato se može reći da je Franjevačka teologija bila mjesto gdje se učilo misliti, moliti i biti čovjek.
Danas, kad se njezina uloga kao obrazovne ustanove formalno završila, ostaje pitanje: što dalje? Odgovor nije u zidovima, nego u nasljeđu. To nasljeđe traje u svakom bratstvu Bosne Srebrene, u svakom mladom franjevcu koji još osjeća miris knjiga s Nedžarića, u svakom vjerniku koji je tamo pohodio misu, koncert, tribinu ili predstavljanje knjige. Traje i u svima koji su ikada u tom prostoru otkrili da se teologija ne tiče samo Boga, nego i čovjeka, njegova dostojanstva, njegove patnje, njegove radosti.
Svjetlo koje se ne gasi
Kad se u povijesti spomene Franjevačka teologija u Sarajevu, ne spominje se samo škola, spominje se svjetlo. To je svjetlo gorjelo i kad su padale bombe, i kad su se gasile nade, i kad su se rušili zidovi. Gorjelo je u svijećama na oltaru sv. Pavla na Nedžarićima, u smirenom glasu profesora koji je tumačio sv. Tomu, u pjesmi studenata koji su u adventskim noćima slavili Kristov dolazak. To svjetlo se ne gasi. Jer ono ne dolazi samo iz električnih lampi ili svijeća nego iz vjere u smisao, iz ljubavi prema znanju, iz vjernosti zvanju. Ono je plamen koji se prenosi s profesora na studenta, s brata na brata, s jedne generacije na drugu.
Franjevačka teologija nije bila savršena. Imala je svojih kriza, zastoja, dilema. Ali je uvijek znala jedno: ne smije se prestati tražiti istinu. To je njezino evanđeosko nasljeđe – biti „u svijetu, ali ne od svijeta”, biti obrazovna ustanova koja ne gubi srce.
Kada se u rujnu 2025. godine službeno objavilo da Franjevačka teologija u Sarajevu prestaje s radom kao visokoškolska ustanova, mnogi su to doživjeli kao tihu tugu, kao trenutak u kojem se zatvara jedno stoljeće. No danas kada pogledamo na Nedžariće, ne trebamo vidjeti ugašenu ustanovu, nego instituciju kojoj svi mi neizmjerno puno dugujemo. Ovdje su stasale generacije svećenika, ondje su se rađale ideje, ondje su se u tišini kapelice donosile odluke o životu i poslanju. Ondje se čulo prvo „da” mnogih koji su poslije služili narodu u najtežim okolnostima.
Teologija je u Sarajevu bila i ostala mjesto prepoznavanja Boga, čovjeka i vlastitoga poziva. U vremenu koje sve češće relativizira vrijednosti, njezina priča stoji kao svjedočanstvo da se znanje može graditi na vjeri, a vjera na znanju. Ona je pokazala da ni jedan zid, ni jedna zabrana, ni jedan režim ne mogu ugasiti snagu duha koji se nadahnuo evanđeoskim siromaštvom i franjevačkom radošću. I zato, iako je jedno poglavlje zatvoreno, priča Franjevačke teologije u Sarajevu traje u svakom fratru, u svakoj knjizi, u svakom sjećanju na prostor gdje su se susretali Bog i čovjek.
