Pogrešna a često tako prisutna razmišljanja i vjerovanja odraslih glede odnosa prema djeci i shvaćanja njihova ponašanja prisutna su u tvrdnji: „Ako je moj odnos prema mojoj djeci dobar, onda je to moja zasluga; ako nije dobar, onda su za to kriva djeca.” Jasper Juul, iskusni obiteljski terapeut, ističe u svojoj knjizi Povjerenje, poštovanje, ljubav da je ovakvo vjerovanje duboko usađeno u odrasle, a onda se to zna prenijeti i na djecu.
Kroz svoju praksu primijetio je da se djeca automatski stanu osjećati krivom kad su u pitanju određene nesuglasice u obitelji ili djeci nejasni konflikti i sukobi odraslih. Da bi se izbjegli ovakvi nesporazumi, Juul smatra da je najbolje da kad roditelji pogriješe, preuzmu odgovornost za svoje pogreške, što oni često izbjegavaju činiti, misleći da će tako njihov ugled i autoritet u očima djeteta splasnuti. Upravo suprotno se događa kad roditelj prizna da je pogriješio i objasni to djetetu na razumljiv način, dijete će se osloboditi osjećaja krivnje i shvatiti da je u redu griješiti, da se iz grešaka uči, te da nitko nije savršen. Pitanje tko je kriv ne vodi nikamo i često stvara nepotreban pritisak na pojedinca ali i obitelj u cjelini.
Potrebe djece
Još jedan fenomen je sve češće prisutan u obitelji a to je pedagoška inverzija, odnosno stavljanje djece na pijedestal, uzdizanje njihove malenosti do neslućenih visina. Dijete se ne može nositi s takvom pozicijom jer je jednostavno nezrelo i nesigurno, a nije ni doraslo za takvo ophođenje. Odrasli kao da ne vide da su oni odrasli a djeca djeca. Stavljaju djeci veliki teret na leđa i traže od njih da u dobi od jedne do dvije godine starosti odlučuju što bi htjeli, željeli ili voljeli. Djeca ne razumiju pojmove i svrhu određenih predmeta, ona tek stasaju i nije im važno ono što je roditeljima važno. Ne žele stvari, žele roditelje a upravo se suprotno događa. I kada provode vrijeme s djecom, roditelji ih pretrpavaju igračkama i kojekakvim predmetima koji njima ama baš ništa ne znače. S djecom je potrebno provoditi što više vremena, razgovarati s njima, grliti ih, ljubiti, igrati se, šetati i smijati se. Njima je potrebna sigurnost odrasle osobe, zaštita, kako bi i sama razvila povjerenje i krenula u vlastita istraživanja. Ona ne razumiju određena značenja riječi ili pravila ponašanja i zato su tu odrasli da ih nježno upućuju, te kroz svakodnevne susrete i govore pokazuju primjerom. Odgajajući ih tako, jačaju njihovo samopouzdanje. Svojim vlastitim odnosom odrasli pokazuju djetetu što je poštovanje, obzir, pažnja, ljubav. Pružaju im priliku da sama otkrivaju svijet na sebi svojstven način i potiču ih na istraživanje. To će im biti prilika za radost pronalaženja i snalaženja u određenim situacijama i otkrivanje svojih talenata i mogućnosti. „Ne možemo svoju djecu učiniti sretnom – za to se moraju sama pobrinuti”, ističe Juul. Kanadski psiholog Jordan Peterson ističe: „Postoji jedno pravilo kojega sam se pokušavao pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što ono može napraviti samo.” Roditelji često ističu kako zbog ljubavi prema djetetu čine stvari za njega i umjesto njega kako bi ga poštedjeli muke. Tada oni zapravo podcjenjuju svoje dijete, nemaju povjerenja u njega i njegove sposobnosti, te ga zaštićuju umjesto da ga osnažuju. U starijoj pedagoškoj literaturi ovakva se pojava nazivala – majmunska ljubav.
Ugledajući se na odrasle i njihov međusobni odnos, djeca odrastaju i postaju (ne)sigurne osobe, postavljaju pitanja i očekuju odgovore. Ako roditelji umjesto vlastite prisutnosti postave neku drugu, zamjensku osobu, dijete će ostati zbunjeno tim odnosima i nastojat će se prilagoditi, ali ta prilagodba neće uvijek biti zadovoljavajuća ni za jednu stranu. Danas je česta slika djeteta koje bi hodalo, igralo se, šetalo dok odrasla osoba sjedi na klupi i gleda u mobitel. Kad dijete krene istraživati okolinu, odrasli dobacuje – stani, stani, evo ti telefon! I ono se vraća, a da nije sigurno zašto ne smije trčati i zašto mu odrasli nudi ekran. Ili u supermarketu u kojemu dijete znatiželjno razgledava police i prati sve te šarene artikle, majka, hodajući užurbano s popisom što treba kupiti, vraća dijete od godinu i pol do police sa sokovima i uporno traži da se dijete odluči koji sok želi – jabuku, naranču ili krušku. Dijete stoji i lupka ručicama po bocama soka, ali majka ponavlja ponudu i dijete konačno progovara, valjda oponašajući zvukove njezina glasa, jabuku. Ona nervozno ustaje i ide dalje uz komentar – eto i to smo riješili. Hoće li se dijete obradovati okusu soka od jabuke, tko zna, ali ono ionako nije tražilo taj sok, nego je ispunilo očekivanja i oponašajući riješilo zadatak.
Potrebe roditelja
Zašto je postalo tako komplicirano biti dijete a još teže biti roditelj?!? Zato što današnji roditelji „neprestano idu iznad svojih granica” pojašnjava Juul, iznad toga što roditeljska uloga jest. Lebde nad djecom, promatrajući ih stalno kako bi ispunili svaku njihovu želju, a onda se žale da djeca traže puno pozornosti. Međutim, Juul ističe da toliko pozornosti djeci uopće ne treba, što roditelji shvate tek kad posvijeste da njihovo dijete nikad ne dobije dovoljno i nikad neće biti potpuno zadovoljno. „To je većinom tako što djeca žele biti viđena, ali većinu su vremena zapravo samo promatrana”, kazuje Juul. Kao bumerang takve stalne usmjerenosti na dijete, vraća se nepoželjno ponašanje djeteta roditelju u trenutku kad on/a pokaže želju posvetiti se nekim svojim aktivnostima. Tada djeca počnu burno reagirati, ponašati se neuobičajeno, jer su već stekla ovisnost o stalnoj roditeljskoj pažnji. Juul pojašnjava „’ne’ mome djetetu znači da govorim ‘da’ sebi, svojim vlastitim potrebama. To nema nikakve veze s tim da mi odbijamo svoje dijete i da smo hladni prema njemu, već se radi isključivo da pazimo na vlastite potrebe. Radi se o tome da sam ja čovjek, ne samo otac ili majka, i da niti želim niti sam u stanju neprestano opsluživati svoje dijete.” Roditeljima je teško razumjeti ovu logiku, ali podsvjesno znaju o čemu autor kazuje, vjerojatno nakon besanih noći i vremena koje nedostaje, a dijete ne prestaje tražiti još.
Ukoliko odrasli ostanu ustrajni u ovoj prilagodbi, dijete će nakon nekoga vremena razumjeti da roditelji imaju svoje potrebe i da trebaju vrijeme samo za sebe. Ono, na kraju krajeva, nije ni tražilo sve vrijeme odraslih, ali su odrasli u novoj situaciji u kojoj su se našli, reagirali zaštitnički i s ljubavlju koja ih je na kraju odvela do krajnosti i nedjelotvornoga odnosa.
Dvogodišnja djeca nemaju pojma kako izgledaju odnosi među ljudima, ona samo znaju da imaju roditelje koji su tu za njih i koji im stalno posvećuju svoje vrijeme. U nekom trenutku roditelji trebaju početi proširivati svijet iskustva svoga djeteta. Međutim, poznat je primjer majki koje žele biti uvijek tu za svoju djecu. Njih Juul naziva opasnima za djecu jer „ni jedno dijete nikada neće moći nadoknaditi majci to što je za njega žrtvovala vlastiti život”. Trogodišnjaci žele zarobiti svoje majke na 24 sata dnevno. Ukoliko to dopuste, majke su izgubile bitku i postaju servisi usluga kojima nikad nema kraja. Stoga trebaju razgovarati s djecom i objasniti da i one imaju svoje potrebe koje valja ispuniti. Dijete će se osjećati frustrirano, počet će grditi majku ili se grčevito za nju hvatati. Juul navodi da pri ovom procesu treba ostati ustrajan jer jedino tako će svi članovi obitelji biti sretni i ispunjeni, barem jedan dio svoga vremena. Time će se i obiteljska atmosfera popraviti, a i dijete će osjetiti slobodu vlastite odgovornosti i kretanja kroz zadatke prilagođene njegovim mogućnostima i sklonostima. Poslije će se ti zadaci i odgovornosti povećati kako ono bude odrastalo i pokazivalo svoje prioritete.
Ovo valja imati na umu i zbog kasnijega šoka kad dijete ode od kuće a majka, uglavnom, ne zna što bi s vremenom te stane prigovarati da su je svi napustili i da nema smisla dalje živjeti. Time prigovara djeci zbog takve praznine, a zapravo je sama napravila izbor, svjesno ili nesvjesno. Zato je bolje na vrijeme posvijestiti ove činjenice da ne izrodimo ‘malog tiranina’ čije će ponašanje unijeti nemir i nesklad u obitelj. „Djeci je potrebno vodstvo. Ona su vrijedna uvažavanja, ali nisu ravnopravna. Potrebni su im roditelji koji će znati prepoznati njihovu individualnost. Roditelji koji barem donekle znaju što žele, koji ne inzistiraju na krutim pravilima koja je netko postavio, već postavljaju svoje osobne granice i djeci ih prikazuju na najbolji mogući način. Roditelji koji su iskreni prema sebi i svojoj djeci te oni koji su za sve što se događa u obitelji spremni preuzeti odgovornost”, upozorava Juul.
