Među franjevcima Bosne Srebrene što su se bavili pisanjem bilo je dosta onih koji su objavljivali djela s područja povijesti, sve od autora Đenđeške kronike Mađara fra Blaža Zalčanina s početka 15. stoljeća, pa do još uvijek mlađahnoga fra Petra Jeleča, profesora povijesti na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima i redovitog suradnika Svjetla riječi.
Od svih njih treba međutim posebno izdvojiti trojicu: utemeljitelja znanstvene historiografije u Bosni i Hercegovini fra Filipa Lastrića iz 18. stoljeća, autora vrlo važnoga povijesnog spisa pisanoga latinskim jezikom pod naslovom Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Pregled starina Bosanske provincije), Fojničanina fra Miju Vjenceslava Batinića i fra Julijana Jelenića s njegovim monumentalnim dvosveščanim djelom Kultura i bosanski franjevci, objavljenim početkom 20. stoljeća. U ovom će prilogu u središtu pozornosti biti fra Mijo Batinić.
Batinić je gotovo cijeli život te vrlo aktivni i plodonosni radni vijek bio vezan za Fojnicu i fojnički samostan. U Fojnici je i rođen 1846. godine, a i umro 1921. Početnu naobrazbu stekao je međutim kod župnika fra Mije Kutleše na Kupresu, gdje je s majkom proveo djetinjstvo nakon prerane smrti oca, koji je bio doseljenik iz Dicma u Fojnicu. Školovanje je nastavio u Gorici kod Livna, a 1862. stupio je u novicijat u Fojnici. Studij filozofije i teologije započeo je u Bosni, nastavio u Italiji, a okončao u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1869. godine.
Doprinos Provinciji
Nakon povratka u Provinciju djelovao je kao dušobrižnik i učitelj, a bio je i u brojnim upravnim službama u Provinciji. Kao kapelan službovao je u Fojnici, Triješćanima i Bugojnu, a učitelj je bio u fojničkoj pučkoj i latinskoj školi (1873–1877). Službu župnika obavljao je u Bugojnu, Uskoplju (Gornjem Vakufu), Brestovskom i Fojnici, gdje je obavljao i službu gvardijana (1893–1896) te meštra novaka. Bio je osim toga i tajnik dvojici provincijala, fra Nikoli Kriliću i fra Boni Milišiću. Bio je također definitor u svojoj Provinciji (1882–1885) te generalni definitor i tajnik generalnog ministra Reda fra Bernardina a Portu Gruaro u vrijeme njegova putovanja kroz Bosnu u Beč 1882. godine. U vrijeme službenog posjeta Rimu marljivo je radio u tamošnjim arhivima, što se kasnije odrazilo u njegovim historiografskim nastojanjima.
Fra Mijo Vjenceslav Batinić bio je poštovan i cijenjen i u Provinciji i izvan nje. God. 1889. proglašen je počasnim provincijalom, a 1920. regent Aleksandar odlikovao ga je redom sv. Save. Imao je vrlo temeljitu i široku naobrazbu te bio dobar znalac latinskoga jezika. Bio je također odličan poznavatelj prošlosti Bosne i Hercegovine, a napose prošlosti svoje Provincije o kojoj je objavio velik broj radova. Bio je i inače izrazito aktivan i kao svećenik i kao kulturno-prosvjetni radnik. Tako je god. 1883. počeo raditi na uređenju knjižnice fojničkog samostana, a 1884. aktivirao se na pokretanju pojedinih glasila u Bosni Srebrenoj. Zaslužan je i po tome što je u metodologiju znanstvenoga rada na području povijesti uveo svoga mlađeg subrata fra Julijana Jelenića, najboljega i najplodnijega povjesničara u cijeloj povijesti Bosne Srebrene.
Spisateljski opus
Pisao je Batinić o utjecaju franjevaca na političke prilike u Bosni i Hercegovini, o djelovanju franjevaca u Beogradu te o pojedinim uglednijim franjevcima Bosne Srebrene, uglavnom o onima koji su, kao i on, bili vezani za fojnički samostan, npr. o Anđelu Zvizdoviću, o Augustinu Miletiću, o Blažu Kulijeru ili o Anti Vladiću. Zasebno je objavio djela: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. I–III (Zagreb, 1881–1887), Životopis fra Augustina Miletića biskupa dauliskoga i namjesnika apostolskoga u Bosni (Zagreb, 1883), Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti (Zagreb, 1885), Der Einfluss der Franziskaner an die politischen Angelegenheiten in Bosnien (Beč, 1889), Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. (Zagreb, 1913). Osim toga brojna je djela objavljivao i u periodičkim publikacijama, npr. u Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca, u Viencu, u Vrhbosni, u Serafinskom perivoju, u Našoj misli, u Srcu Isusovu te u listu Bosnische Post. Svoj literarni prvijenac objavio je u Katoličkom listu zagrebačkom pod naslovom Fojnički samostan franjevaca u Fojnici godine 1876.
Treba reći da se Batinićeva povijesna djela, iako ponešto preopterećena domoljubljem i naglašenim simpatijama prema bosanskim franjevcima, i danas smatraju nezaobilaznima u proučavanju i bosanskohercegovačke, i hrvatske, osobito crkvene prošlosti. To osobito vrijedi za djela Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka i Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. Zato ću iz tih njegovih djela navesti po jedan karakterističan ulomak.
Prvi je ulomak iz Djelovanja franjevaca…, i to iz odjeljka pod naslovom Povod bašaluka i njegove posljedice za franjevce 1744–1757. U njemu je riječ o prilikama u Bosni Srebrenoj u vrijeme odcjepljenja od provincije sv. Ivana Kapistrana i neposredno poslije toga:
Bosanska provincija, iza odcijepljenja od sadanje kapistranske, ograničila se na današnju Bosnu i Hercegovinu. Jezgru su sačinjavala tri davna samostana u Sutjeskoj, Kreševu i Fojnici, u kojih je bio usredotočen redovnički život, biskupov i provincijalev ured, srednje učione za franjevački pomladak i ujedno služili su za utočište starim i obnemoglim svećenikom. Oveća redovnička prebivališta u Travniku, Jajcu, Ivanjskoj, Varešu, Sarajevu i Tuzli bila su središte dotičnih krajeva, gdje bi se župnici iz obližnjih župa sastajali te crpili potrebite naputke i utjehe; ove pako residencije bile su odasvuda obastrte župami, koje su se sterale po istih krajevih, kuda se i danas nalaze katolici, samo tada u manjem broju. Ako se dakle obazremo samo na vanjsko lice, ono je uzprkos diobi ostalo ugledno, granice obsežne, a uz to naravne, te da je davalo siguran izgled da neće tako lahko bit suženo. I sada su franjevci bili jedino katoličko svećenstvo u Bosni i Hercegovini, pošto desetak svijetskih svećenika, koji su franjevcem bili podređeni, a u naobrazbi zaostajali, nije se ni u obzir uzimalo.
Drugi je ulomak iz djela Franjevački samostan u Fojnici…, i to iz uvodnog odjeljka pod naslovom God[ina] osnutka – 1500. U njemu se na izrazito literariziran način govori o kraljevskom smještaju i osnutku fojničkoga samostana:
Kad skreneš s glavne ceste Sarajevo – Travnik uz rijeku Fojnicu, vodi te put između zelenih brda, koja se posebno uzdižu do gora, dok ti se napokon na mostu Alaupovki otvori pred očima pitoma, prava alpinska dolina, opkoljena visokim planinama. Prvo što ti za oči zapne jest veliki franjevački samostan sa divnom crkvom. To se kao bijeli labud odrazuje od zeleni što odasvud okružuje, a kao smjeli soko stoji na strmenitoj hridi. Kraljevski je upravo položaj ovog bijelog dvora, koji impozantno gospoduje nad tihim gradićem Fojnicom i cijelom okolicom. Soko je ovdje vrh timora gnijezdo savio, da sa visine gleda rod svoj i njegove potrebe. Što je preko ovog višestoljetnog krova prohujalo, pričat će ova knjiga, pripovjedivši najpre postanak njegov.
Prvi osnutak franjevačkog samostana i crkve u Fojnici treba tražiti u onoj dobi kada su počeli kopati rude u fojničkoj okolici katolički Dubrovčani, a s njima ugarski Sasi i dalmatinski Latini: prvi kao zakupnici rudokopa, a drugi i treći kao rudarski vještaci i radnici. Pošto su ovi doseljenici bili katolici rimskoga obreda […] htjeli su zadržati svoje bogoslužje, dozvavši svoje domaće svećenike da im vrše obrede, kakvima su se od djetinjstva navikli, i da riječ Božju slušaju u svome materinskom jeziku: naime, njemačkom i talijanskom. U tu svrhu sagradili su im crkve, koje su većinom ovisile o dubrovačkom nadbiskupu […] Posve je razumljivo zašto su ove rudarske naseobine dozivale u Bosnu redovnike, a veoma rijetko svjetovne svećenike. Tomu je bio glavni razlog što je trebalo svjetovnom svećenstvu opstanak bolje osigurati, dočim su redovnici pripadali prosjačkim redovima, koji su po svojoj uredbi bili kao stvoreni za selidbu, i tako bili malim zadovoljni, jer su u skupu živili te su ih i neznatne naseobine lako mogle uzdržavati dobrovoljnom milostinjom.
