Početna stranica » Put križa

Put križa

659 pregleda

Na razvoj pobožnosti Puta križa u srednjem vijeku veliki je utjecaj imao sv. Franjo Asiški, svetac s iskustvom Kristove muke na svom tijelu. Njegovu karizmu nastavljaju njegova braća koji su se već u 14. st. nastanili u Svetoj Zemlji i veoma brzo postali čuvari svetih mjesta

Put križa jedan je od najraširenijih i najdublje ukorijenjenih oblika pobožnosti u Katoličkoj Crkvi. To je molitveno i meditativno sjećanje ili ponavljanje onoga puta kojim je prošao Isus Krist u Jeruzalemu na dan svoje bolne muke i smrti od pretorija Poncija Pilata do Golgote. Taj dio puta nazivamo Put križa (lat. Via crucis). Što se to ustvari dogodilo na Veliki petak u Jeruzalemu? Odgovor pronalazimo u Bibliji, u evanđeoskim odlomcima po Mateju (27,1-61), Marku (15,1-47), Luki (23,1-56) i Ivanu (18,1-40; 19,1-42).

Kristova bolna muka

Na Veliki petak, dan poslije Velikoga četvrtka i posljednje večere s apostolima, Isusa su vjerski poglavari praćeni svjetinom doveli pred rimskoga namjesnika Poncija Pilata, kojega su čuvali vojnici. Jeruzalemci su ga mrzili zbog agresivnosti, naglosti, potkupljivosti i neobuzdane okrutnosti, stoga su Pilata pomno promatrali dok je vodio glavnu riječ u pretoriju – uzdignutoj terasi. Kao upravitelj glavnoga rimskog sjedišta u Jeruzalemu i da je htio, nije mogao ne upustiti se u nešto što je premašivalo njegovu stvarnu snagu.

„Jesi li ti kralj židovski?” pitao je Pilat Isusa. Čuo je, naime, da su Isusu pri ulasku u Jeruzalem klicali kao kralju. Isus mu je odgovorio: „Ti kažeš.” (usp. Mk 15,2). To je bilo sve što je tada rekao. Pilat je, međutim, doznao da je Isus Galilejac. Samim tim za njegov slučaj zadužen je bio vladar Galileje Herod Antipa, čija se palača nalazila u blizini i komu je Pilat poslao Isusa. Herod se pak posebno zanimao za Isusa. Obradovao se kada je saznao da će ga susresti jer je to odavno želio, odnosno nadao se da će svjedočiti nekom učinjenom čudu. Isus je, međutim, šutio i nije uopće obraćao pozornost na Heroda, ubojicu Ivana Krstitelja. Kako nije uspio navesti Isusa da pred njim izvede čudo, Herod ga vraća k Pilatu jer je, prema njegovu mišljenju, Isus ipak bio problem rimske okupacijske vlasti (usp. Lk 23,8-12).

Pilat je ovaj put ispitao Isusa i, kako svjedoče evanđeoski izvještaji, „nije na njemu nalazio nikakve krivice”. Htio je naći nekakvo mudro rješenje pa je razjarenoj svjetini ponudio rješenje. Imali su na izboru koga da oslobodi: njihova kralja Isusa ili razbojnika Barabu „koji je učinio mnoga ubojstva”. Svjetina je urlajući izabrala oslobađanje Barabe. Tako je Baraba oslobođen, a Isus osuđen na smrt razapinjanjem. Pilat je zatražio da mu donesu vodu te „opra ruke pred svjetinom, govoreći: Nevin sam od krvi ovoga pravednika”. Svjetina je urlala: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu” (usp. Mt 27,20-26).

Isus je bičevan bičem načinjenim od kože na vrhu kojega se nalazio komadić kosti ili metala, mučilom koje je žrtvu najčešće već samim bičevanjem odvodilo u smrt. Nakon bičevanja obilno je krvario, a rimski vojnici su mu svukli odjeću i ogrnuli ga skrletnim plaštem. Zatim su spleli krunu od trnja, stavili mu je na glavu, a u desnu ruku mu dali trsku. Klicali su pred njim i izrugivali se govoreći: „Zdravo, kralju židovski!” (Mk 15,18). I dok su ga pljuvali, trskom su ga udarali po glavi kako bi trnje izazvalo još jaču bol. Umorni od iživljavanja nad njim skinuli su s njega skrletnu haljinu i obukli mu njegovu odjeću te izveli iz tamnice u Citadeli pred bučnu svjetinu. Sve se to događalo vjerojatno ujutro, 14. dana mjeseca nisana, po našem računanju vremena 3. travnja 33. godine, poslije rođenja Isusa Krista.

Zajedno s drugom dvojicom osuđenika Isus je proveden jeruzalemskim ulicama do Gornjega grada noseći na leđima križ na kojem će nedugo zatim biti razapet. Na tom putu vojnici su susreli Simona Cirenca i prisilili ga da pomogne Isusu nositi teški križ. Za Isusom je išlo mnoštvo naroda i žena koje su plakale i jadikovale nad njim. „Kćeri jeruzalemske ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom!” (Lk 23,28). Kao da im je rekao da posljednja vremena samo što nisu nastupila, evo dolaze dani. Noseći svoj križ, Isus se zaputio prema vrhu brežuljka s vrtovima i grobovima izdubljenim u stijenama, prikladno nazvanom Golgota – Lubanjsko mjesto. Jeruzalemska je vlast na tom mjestu obavljala smaknuća. Za Isusom su krenuli mnogi neprijatelji željni vidjeti sablasni dio muke, razapinjanje. Za njim je išla također nekolicina njegovih prijatelja. Sunce je već bilo izišlo kad je kolona stigla do stratišta. Vojnici su mu dali da popije vino pomiješano sa smirnom kako bi se umirio, ali on je odbio piti. Raširenih ruku razapeli su ga zatim na križ.

Razapinjanje na križ bio je najsramotniji način umiranja, a svrha mu je bila izložiti žrtvu javnom ruglu. Pilat je naredio da se na Isusov križ izvjesi natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski (Iv 19,19). Rimske vlasti nisu željele da Isus umre odmah, već je cilj bio pokazati svjetini kako je prkošenje vlastima uzaludno. Sati su prolazili. Neprijatelji su mu se rugali i dovikivali pogrde. Uz njega su, osim majke Marije, ostali još učenik Ivan, sestra njegove majke Marija Kleofina, Marija iz Magdale, Saloma, Josip iz Arimateje i malobrojni ostali. Dnevna je žega došla i prošla. „Žedan sam”, zavikao je Isus. Tada su u posudu s octom namočili spužvu, nataknuli je na izopovu stabljiku i prinijeli njegovim ustima. U jednom se trenutku činilo da je podlegao očajanju: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Već posve klonuvši, ugledao je majku. „Evo ti sina”, rekao joj je zamolivši ljubljenoga učenika da se brine o njoj. Vrućina, bolovi, glad, žeđ i šok činili su svoje i smrt je nastupala razmjerno brzo. Iznenada se čuo njegov uzdah. „Dovršeno je”, rekao je i izdahnuo (usp. Iv 19,25-30).

S obzirom na to da je u Jeruzalemu vladala silna napetost, a sutradan bila subota, Pilat je naredio vojnicima da stvari brzo privedu kraju. Vojnici su dvojici razbojnika prebili golijeni i tako im prekratili muke jer su se ubrzo zatim ugušili. Kad su došli do Isusa, vidjeli su da je već izdahnuo te „jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34). Josip iz Arimateje požurio je u pretorij zamoliti Pilata da mu preda tijelo jer je židovski običaj bio da brzo pokapaju svoje mrtve. Udovoljeno je Josipovoj molbi te je uz pomoć Isusove majke Marije, Nikodema i drugih prijatelja spustio tijelo s križa, obavio ga platnom umočenim u skupocjene mirodije i položio u prazan grob u obližnjem vrtu, u kojem još nitko prije nije bio pokopan (usp. Iv 19,38-42).

Tri dana nakon Isusova raspeća, u nedjeljno jutro, na grob su došle Marija iz Magdale, Marija, Jakovljeva majka i Saloma pomazati njegovo tijelo miomirisima (usp. Mk 16,1). Našle su kamen odmaknut s groba. Ušle su u grobnicu, ali nisu našle tijelo Isusovo. Dok su tako zbunjene stajale, najedanput su im pristupila dva čovjeka u blistavoj odjeći. Žene su se prestrašile. Oni su im tada rekli: Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je! (usp. Lk 24,1-6).

Sjećanje na Kristovu bolnu muku: početak i razvoj pobožnosti

Sjećanje na Kristovu bolnu muku započinje s Blaženom Djevicom Marijom i njezinim hodom mjestima bolne Muke: od Pilatova pretorija do Golgote ili Kalvarije (lat. calva – lubanja); od mjesta presude do mjesta raspeća između dvojice razbojnika pa do vrta gdje je bio položen u nov grob izdubljen u stijeni. Po Marijinu primjeru tamošnji kršćani su, usprkos progonima, nastavili taj hod i tako sačuvali živu uspomenu na mjesta Kristove bolne muke. O tome govore i pojedini arheološki nalazi iz 3. st.

Nakon velikih progona u 4. st. sve više vjernika iz okolnih krajeva i sa zapada hodočaste u Svetu Zemlju, posebno na mjesta gdje se dogodila Kristova muka. Iz toga vremena imamo sačuvana izvješća hodočasnika iz Bordeauxa i hodočasnice Egerije. U ovim su spisima opisane vjerničke pobožnosti koje se u Jeruzalemu čine u sjećanje na Muku. Vjernici – hodočasnici okupljali bi se četvrtkom i petkom u dvorani Posljednje večere. Zatim su išli u Maslinski vrt, prolazili ispred pretorija i na koncu dolazili na Golgotu. Na svakoj od ovih postaja čitani su biblijski tekstovi i pjevani psalmi. Bila je to pobožna procesija, svojevrsna putujuća ili procesijska molitva. U njoj pronalazimo početak pobožnosti Puta križa. Zanimljivo je spomenuti da je u to vrijeme u Jeruzalemu živjelo svega nekoliko tisuća stanovnika, a glavni izvor primanja bio im je boravak kršćanskih hodočasnika u njihovu gradu.

Dakle, od 4. st. započinju hodočašća u Svetu Zemlju. Mnogi to ipak nisu mogli ostvariti zbog nedostatka novca, daljine i vremena, opasnosti od pljačkaša i sličnih razloga. Oni vjernici, posebno bogatiji, koji su imali prigodu posjetiti Jeruzalem i obići mjesta Isusova križnog puta prenijeli su svoje iskustvo u mjesta stanovanja te se rodila ideja da se i izvan Jeruzalema vjernicima omogući pobožnost sjećanja na muku i smrt Isusa Krista. Započela je tako, osobito na zapadu, praksa uređenja mjesta koja su topografski podsjećala na sveta mjesta u Jeruzalemu. Kasnije su također građene kapelice i crkve slične onima u Jeruzalemu. Sve se to činilo s ciljem sjećanja na Kristovu bolnu muku, s kojom se svaki čovjek može poistovjetiti.

O Jeruzalemu se govorilo u crkvama s propovjedaonica. Taj je grad bio čest motiv na slikama onodobnih umjetnika. Mnoge su se zemlje i gradovi, od Francuske na zapadu do Pruske i Livonije na istoku, dičile ‘vlastitim Jeruzalemom’. Ovakvom praksom, odnosno rekonstrukcijom Jeruzalema u mjesnim crkvenim zajednicama, dolazi do nove artikulacije ili kodifikacije hodočašća u Crkvi. Tako npr. potpuni se oprost, dotad povlastica samo u Svetoj Zemlji, mogao dobiti i u vlastitom kraju. Na ovaj se način štovanje puta Kristove muke ili pobožnost Puta križa pretvara u novo i važno sredstvo privlačenja vjernika u crkve.

Na razvoj pobožnosti Puta križa u srednjem vijeku veliki je utjecaj imao sv. Franjo Asiški, svetac s iskustvom Kristove muke na svom tijelu. Njegovu karizmu nastavljaju njegova braća koji su se već u 14. st. nastanili u Svetoj Zemlji i veoma brzo postali čuvari svetih mjesta. Imali su svoje sjedište u samostanu Sv. Spasitelja, tik uz crkvu Sv. Groba. Franjevci su srdačno dočekivali hodočasnike koji su posjećivali Jeruzalem služeći im kao vodiči i pomažući prilikom posjete svetim mjestima. Kod hodočasnika su razvijali veliku suosjećajnost za Kristovu muku. Tako s vremenom, gotovo spontano, nastaje pobožnost Puta križa kao oblik meditacije, procesijske molitve i razmatranja Kristove muke. Pobožnost se obavljala na mjestima za koja se vjerovalo da se na njima zbivao prvi via crucis. Pod vodstvom franjevaca hodočasnici su dakle obilježavali postaje koje će kasnije postati tradicionalne u sjećanju i posadašnjenju Kristove muke. Pobožna procesija započinjala je na mjestu na kojem se po njihovu uvjerenju nekoć nalazio Pilatov pretorij. Ova lokacija postala je prva postaja Puta križa i od toga mjesta započinjao je put nazvan Via dolorosa (Put boli).

Činilo se to u početcima točno u vrijeme Kristove muke, četvrtak i petak Velikoga tjedna. Kasnije će se to proširiti na sve četvrtke i petke u godini. Pobožne molitve vjernika tih dana nalikovale su molitvi časova danas. Na početku dana vjernici su bili u svojoj meditaciji usredotočeni na Isusovo uhićenje u Maslinskom vrtu, a sat vremena poslije meditirali su o sudu pred Pilatovim pretorijem. Treći sat (od 9 sati) meditirali su o bičevanju, krunidbi trnjem i nošenju križa. U šestom času (u 12 sati) vjernici su bili na Golgoti i meditirali o razapinjanju na križ, u devetom času (3 sata poslije podne) o smrti na križu. Večernja tema njihova molitvenoga razmišljanja bila je skidanje s križa i konačno u povečerju ukop u novi grob.

Kasnije će u Jeruzalemu i izvan njega, posebno na zapadu, doći do razvoja ovoga franjevačkog oblika meditacije, u kojoj vjernici sve više pažnju posvećuju bičevanju, broju nanesenih udaraca, ranama i prolivenoj krvi. Širi se i štovanje svetoga Kristova lica, a posebno štovanje rupčića sv. Veronike. Tako se pomalo oblikuje pobožnost prema Kristovoj bolnoj muci – Put križa. Dolaze do izražaja individualne molitve i meditacije. Vjernici izabiru mjesta u prirodi ili su to mjesta preuređena po uzoru na sveta mjesta u Jeruzalemu i razmatraju o pojedinim dijelovima ili postajama Kristove muke: Spasitelj u Maslinskom vrtu; Isus pred Velikim svećenikom; bičevanje; krunjenje trnjem; izraz ecce Homo; nošenje križa; Isusov pad pod križem; pomoć Simona Cirenca; susret i razgovor s jeruzalemskim ženama; Kristov susret s majkom; Veronikin rubac; raspeće. Nastaju i tzv. pobožni marševi koji su naglašavali Kristovo mučno i bolno hodanje i njegov iscrpljeni lik kako u teškim mukama hoda od jedne postaje do druge. U počecima ljudi su posjećivali sedam do devet crkava ili kapelica na Veliki petak, a kasnije će to biti prošireno na svaki petak u godini.  

U 15. i 16. st. postojale su duboke razlike između pobožnosti štovanja Kristove bolne muke prakticirane u Jeruzalemu i one na zapadu. Iz tih razlika dalo bi se zaključiti kako pobožnost Puta križa, kakva je danas poznata na zapadu, zapravo ne potječe iz Svete Zemlje. Naime, tadašnja jeruzalemska praksa te pobožnosti odvijala se na dva mjesta. Na Cvjetnicu prije izlaska sunca patrijarh se, noseći pravi križ – onaj na kojem je Isus raspet, kretao u pratnji svećenstva iz Betanije prema gradu dok je druga procesija istovremeno polazila s Kalvarije mašući palminim grančicama. Te dvije grupe sastajale su se u dolini Jošafat. U jeruzalemskoj pobožnosti Puta križa nedostaju neke postaje, poput tri različita pada, stavljanje križa na Isusova ramena, skidanje odjeće i ukop. No, zato postoje druge, nepoznate zapadnoj praksi, kao npr. Herodova palača ili mjesto bičevanja. Na koncu se ipak može zaključiti da je trenutna praksa pobožnosti Puta križa u Svetoj Zemlji zapravo uvedena sa zapada, ali da je poticaj za nastanak i razvoj ove pobožnosti na zapadu došao preko hodočašća u Svetu Zemlju.

Za širenje pobožnosti Puta križa, kakvu danas u Crkvi imamo (s 14 postaja), zaslužni su franjevci. Među njima najznačajniji je sv. Leonardo da Porto Maurizio (1676. – 1751.) kojega se smatra stvarnim začetnikom pobožnosti Puta križa kakav poznajemo zadnja tri stoljeća. On je do svoje smrti bio posvećen širenju te pobožnosti. Poznato je da je napisao više razmatranja na tu temu te je diljem Italije podigao čak 572 Via crucisa, od kojih je najpoznatiji onaj postavljen 27. prosinca 1750. godine po želji i naredbi pape Benedikta XIV. u rimskom Coleseumu, nekad strašnom stratištu kršćana.

Zbog iznimnih zasluga franjevaca u razvoju pobožnosti Puta križa u 17. i 18. st. pape su mogućnost oprosta, koji bi hodočasnici mogli dobiti obavljajući pobožnost puta Kristove muke ili Puta križa u Jeruzalemu, proširile na sve crkve i mjesta u svijetu gdje djeluje Franjevački red. Tko bi obavljao svaki dan pobožnost Križnoga puta u nekoj kapelici, samostanu i crkvi, ili na nekom mjestu koje pripada Franjevačkom redu, dobivao bi potpuni oprost i za duše u čistilištu. Prema franjevcima pobožnost Puta križa definira se kao pokornički i meditativno-molitveni hod koji se obavlja unutar ili izvan crkve gdje su postaje Kristove muke naznačene križevima, slikama, mozaicima ili oltarima. Pod pojmom kalvarija podrazumijevaju se završne postaje vanjskog Puta križa kojima je predstavljena Golgota. Ovoj posljednjoj postaji daje se veći naglasak od prethodnih.

Budući da su postojali različiti oblici obavljanja pobožnosti Puta križa, Crkva je u 18. st. izdavala potrebne preporuke, upozorenja i naredbe. Tražila je da praksa bude ujednačena na svim mjestima bez mijenjanja onoga što se obavljalo u franjevačkim samostanima, crkvama, kapelicama i mjestima. Tako se postaje Puta križa moraju podići prema spomenutoj crkvenoj naredbi: 14 postaja na kojima križevi ili kapelice predstavljaju otajstva Kristove bolne muke. Danas gotovo sve katoličke crkve na unutarnjim zidovima imaju postaje Puta križa. Redoslijed duž zidova uglavnom je u smjeru kazaljke na satu. Broj i nazivi pojedinih postaja univerzalno su prihvaćeni: 1. Isus je osuđen na smrt; 2. Isus prima na se križ; 3. Isus pada prvi put pod križem; 4. Isus susreće svoju svetu Majku; 5. Simon Cirenac pomaže Isusu nositi križ; 6. Veronika pruža Isusu rubac; 7. Isus pada drugi put pod križem; 8. Isus tješi jeruzalemske žene; 9. Isus pada treći put pod križem; 10. Isusa svlače; 11. Isusa pribijaju na križ; 12. Isus umire na križu; 13. Isusa skidaju s križa; 14. Isusa polažu u grob.

Teološki osvrt

Evanđelja, Pavlova pisma i crkvena tradicija dali su snažan impuls pobožnosti Puta križa u kršćanskom životu. Evanđelja su na neki način povijest Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kojoj prethodi uvod – Stari zavjet. Kristov križ u teološkom promišljanju postaje „dvorište” Božje ljubavi prema čovjeku. O tome su mnogi teolozi napisali prekrasne stranice koje izražavaju puno značenje Kristova križa.

Veliki teolog Joseph Ratzinger (današnji papa u miru Benedikt XVI.) u svom eseju Uvod u kršćanstvo daje dobro razumijevanje križa u kršćanskom životu i vjeri, tako da možemo s određenom sigurnošću ustvrditi da se izvor vjerovanja u Isusa kao Krista, odnosno kršćanskoga vjerovanja uopće, sastoji u muci i križu. Križ od nas traži da prihvatimo dar ljubavi Isusa Krista, kojom se on zauzeo za nas, da se u toj ljubavi ujedinimo te na taj način s njim i u njemu postanemo pravi vjernici. Križ, odnosno pobožnost Puta križa, nije ništa drugo nego egzodus u predanje, proces napuštanja sebe sama. Najradikalnije se to zbilo u čovjeku koji je u cijelosti sam po sebi egzodus, tj. ljubav koja nadilazi samu sebe. Taj je egzodus konstitutivni princip pobožnosti Puta križa. Isus Krist, naime, po križu privodi čovjeka k Bogu i njegovu spasenju. S ovih pozicija moguće bi bilo uočiti pravi razlog smislena štovanja muke Kristove.

Kristova bolna muka, kojoj je simbol križ, otkriva nam zapravo tko je Bog i što je s čovjekom. U grčkoj filozofiji postoji neobična predslutnja u Platonovoj slici o čovjeku pravedniku. U svom djelu Država grčki se filozof pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje Platon dolazi do zaključka da je pravednost jednog čovjeka tek onda savršena i prokušana kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje da se on ne povodi za mišljenjem ljudi, već se zalaže za pravednost isključivo radi nje same. Prema Platonu, dakle, uistinu pravedan čovjek u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen. Štoviše, pravedan će čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka te na koncu, poslije svih tih muka, još i na križu razapet – tvrdi Platon.

Ovaj tekst, napisan 400 godina prije Krista, uvijek će kršćanina duboko dojmiti. Ovdje se, na temelju ozbiljnoga filozofskog razmišljanja, izriče slutnja da savršeni pravednik u svijetu mora biti raspeti pravednik. U tim se riječima krije i slutnja o čovjeku kakav nam se prikazuje u znaku križa. Činjenica da je savršeni pravednik, kada se pojavio, bio mučen i raspet te da ga je ljudska pravda osudila na smrt, pokazuje nam bez uvijanja tko je zapravo čovjek: Eto, takav si ti, čovječe! Ne možeš podnijeti pravednika. U tvojim je očima luđak onaj koji ljubi; tučeš ga, izopćuješ i progoniš. Budući da si sam nepravedan, uvijek ti je potrebna tuđa nepravda da bi se mogao osjećati nedužnim i opravdanim. Zato ti je suvišan pravednik koji bi ti mogao oduzeti tvoje opravdanje. To si ti. Ivan je sve to sažeo u Pilatovim riječima Ecce homoTako to stoji s čovjekom ili To je čovjek.

Čovjekova istina jest zapravo njegova neistinitost i on uvijek nanovo nasrće na istinu. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem čovjek bez uljepšavanja vidi sebe sama. No, Kristova bolna muka ne otkriva nam samo čovjeka, nego i Boga. Bog je takav da se s čovjekom poistovjećuje do ponora, da sudi, ali i spašava. Kroz ponor ljudskih promašaja i zloće otkriva se bezdan Božje ljubavi, neizmjerno dublji. Takav je križ uistinu središte objave koja nam ne otkriva neke dosad nepoznate misli, nego otkriva nas same, očitujući nas pred Bogom i Boga u našoj sredini. Kristova je bolna muka sadržaj i cilj ljudskoga života. Križ je patnja kroz koju čovjek mora i treba proći, muka koju mora mučiti, nevolja koju mora podnijeti. Križ je životna ozbiljnost i životni put kršćanina. Život je često put s križem na leđima i ramenima, put za Kristom. Život je križni put.

Ima li smisla tako živjeti? Isplati li se slijediti Krista i nositi križ? Zar nema drugačijega rješenja u životu? Jesmo li se rodili samo za bolnu muku i patnju? Može li se nekako zaobići križni put? Može li se zaobići smrt i spasiti život? Može, ali ne pod svaku cijenu. U životu ima lijepih trenutaka, ima i veselja i zadovoljstva. Sve je to lijepo i to treba očekivati od života, ali život nije samo veselje i zadovoljstvo. Život su također bolne muke i patnje. Tek po tome zapravo postajemo pravi ljudi i čvrsti karakteri. Čovjek u bolnoj muci i patnji postaje plemenitiji, veći i jači. Život nije vrijedan življenja pod svaku cijenu. Postoje, naime, više vrijednosti za koje se isplati sve žrtvovati, pa i život. Ne žrtvuju li toliki ljudi život za domovinu, za svoju ili tuđu obitelj, za ženu i djecu, za čast i poštenje, za pravdu i istinu?! Bolna muka i patnja imaju smisao. I smrt ima smisla kad se podnosi za veliki ideal. A nema većega ideala od Isusa Krista, njegove pravde, istine i ljubavi. Za te se stvarnosti isplati sve žrtvovati.

Ljudski je život često patnja. Ako trpi onaj tko je kriv za svoju patnju, onda to i možemo shvatiti, ali zašto trpi pravednik, nevin čovjek, dijete? To pitanje mučilo je čovječanstvo od iskona, a rješenje nije nađeno. Vjernici se također pitaju čemu patnja. Njih tješi uvjerenje da ih Bog neće ostaviti i da čovjeku nisu poznati putovi Gospodnji, ali to ih često ne može zadovoljiti. Za kršćanina nema rješenja problema patnje, ali ima nade u konačnu Božju pravdu. On smisao svojih patnji pronalazi u Kristovoj muci i križu. Zato su kršćani od starine slijedili Isusa na njegovu bolnom križnom putu, razmatrali njegovu muku i vjerovali u otkupiteljsku smrt te se konačno tješili uskrsnućem.

Bog je dao čovjeku život da ga živi, da ga živi vječno. Zlo i grijeh donijeli su smrt na zemlju, a ljudska je zloba donijela mržnju, muku i patnju. Božji je Sin prihvatio dragovoljno sramotnu smrt na križu da bi na ovom svijetu zavladalo oproštenje, da bi Bog oprostio svijetu, da bi ljudi oprostili jedan drugomu. Međutim, ljudi se, međutim, ne odriču nasilja i zlobe. I dalje stradavaju nevini i pravednici. No, njihovo stradanje nije besmisleno, kao što ni Kristova bolna muka nije bila besmislena. Ona je izvor praštanja, spasenja, mira, dobrote i ljubavi. Kristovo je uskrsnuće jedini pravi odgovor na problem bolne muke i patnje. Samo nam vjera u Krista i njegovo uskrsnuće može pomoći da preživimo sve životne poteškoće. Zato nema mjesta za očajavanje, već u meditaciji uronimo svoje oči u Kristov križ, njegovu bolnu muku kako bismo u daljini nazreli zoru uskrsnoga jutra.