U ušima suvremenoga čovjeka riječ legenda zvuči posve drukčije od njezina izvornoga značenja. Danas je to književna vrsta u kojoj je povijesna tematika gusto isprepletena s bajkovitim i nestvarnim događajima. Međutim, nekada se ova riječ odnosila ponajprije na istinite zgode iz života svetaca koji su čitani kao pobožno štivo u različitim prigodama. Stoga i ne čudi da je današnjem čovjeku, čiji um je posve zatrovan bezbožnim idejama prosvjetiteljstva, posve stran bilo kakav govor o čudesima i nadnaravnim pojavama. Taj duh odavno je zapuhao i danas žestoko puše unutar Crkve. Mnogi bi tako sve čudesne zgode iz Isusova života i brojnih svetaca podvrgnuli procesu demitologizacije. Čemu ovakav uvod? Iz pukoga razloga što brojna katolička svetišta, koja svoj nastanak zahvaljuju upravo čudesnim intervencijama neba, u svojim vodičima nadnaravne događaje svrstavaju u kategoriju legendi. Kao da se sramimo vjerovati u čudesa?
Poznato Gospino svetište Maria Zell u Austriji, koje ću ukratko predstaviti, nastalo je upravo zahvaljujući jednom posve čudesnom zahvatu Djevice Marije, koje će „prosvijetljenim” vjernicima najvjerojatnije zvučati kao izmišljotina. Sve se dogodilo ovako: Benediktinski samostan sv. Lambrechta poslao je 1157. monaha po imenu Magnus u područje današnjega mjesta Maria Zell koje je bilo u posjedu toga samostana. Monah je trebao biti dušobrižnikom ljudima koji su oživjeli ondje. Krenuvši na daleki put, monah je sa sobom uzeo maleni Gospin kip izrađen od lipova drveta. Kasno navečer 21. prosinca, kada je već bio nadomak cilju, velika stijena zapriječila mu je put. Ništa neobično u vrijeme kada se pješačilo uskim i strmim stazama kroz surove planine s kojih se u svako vrijeme mogla odvaliti kamena litica, usmrtiti prolaznike ili zakrčiti put. Promrzli monah zazvao je u tom trenutku pomoć Majke Božje prema kojoj je gajio posebnu pobožnost. A Marija, dobra Majka koja uslišava one čije srce je bezazleno i čisto, učinila je čudo: stijena se rascijepila i monahu omogućila prolaz!
Stigavši na svoje odredište, monah je odmah započeo graditi malenu ćeliju i u nju smjestio Gospin kip. Ova ćelija služila je kao kapelica i bila ujedno njegovo boravište. Tako je i nastalo ime ovoga mjesta: Marijina ćelija (Maria Zell). Spomenuti događaj bio je početak jednoga od najvećih svetišta središnje Europe, odnosno čašćenja čudotvornoga kipa koji se naziva Magna Mater Austriae – Velika Majka Austrije.
Glas o čudesnom Marijinu zahvatu, kako to inače biva, brzo se proširio i u Maria Zell pristižu hodočasnici iz svih katoličkih zemalja. Svetište se tijekom stoljeća razvija zahvaljujući čudesnim ozdravljenjima i uslišanim molitvama po Marijinu zagovoru. Moravski grof Heinrich i njegova supruga primaju čudesno ozdravljenje nakon posjeta ovom svetištu 1200. te kao zahvalu Gospi oko ćelije grade romaničku kapelicu. Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. koji je pobjedu nad neprijateljskom turskom vojskom pripisao Marijinu zagovoru pomogao je u 14. stoljeću izgradnju gotičke crkve te svetištu darovao skupocjenu Gospinu sliku koja se danas čuva u riznici iznad oltara. Tijekom vremena protureformacije u 17. stoljeću, kada Crkva snažno odgovora na zablude protestantskoga krivovjerja, crkva je preuređena u kićenom baroknom stilu. Tada je na izvorno trobrodnu crkvenu lađu nadograđeno pet bočnih kapelica. Sve spomenuto, kao i kasniji zahvati uređenja, ovoj crkvi daju prekrasni današnji izgled koji oduševljava sve one koji posjete ovo milosno mjesto.
Posebna slika koju ću uvijek pamtiti iz ovoga svetišta jest slika djece koju su učitelji, vjerojatno u sklopu školskoga programa, doveli u crkvu. Došavši ispred Gospina lika, djeca su kleknula i ostala u molitvi. Ova slika me podsjetila na činjenicu gdje je jedina nada i spas posrnule Europe.
