„Naši vojnici, naši heroji, ovih dana štite našu Ukrajinu, našu Europu i vašu Europu. Ako padne Ukrajina, past će i Europa. Ako mi padnemo, past ćete i vi”, poručio je 4. ožujka 2022. čelnicima i javnosti EU-a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
U Parizu nisu razumjeli
Identične riječi čule su se iz Budimpešte prije 66 godina. Češki pisac i disident Milan Kundera napisao je 1983. članak pod naslovom Kidnapirani Zapad u kojem je naveo apel ravnatelja mađarske novinske agencije iz rujna 1956., nekoliko trenutaka prije nego će njegov ured uništiti sovjetsko topništvo; njegova poruka završila je ovim riječima: „Umiremo za Mađarsku i za Europu!” Što je značila ta rečenica, pita se Kundera i nastavlja: „Sigurno da ruski tenkovi ugrožavaju Mađarsku i zajedno s njom Europu. No u kojem je smislu Europa bila ugrožena? Jesu li ruski tenkovi bili spremni prijeći mađarsku granicu u smjeru Zapada? Ne. Direktor mađarske novinske agencije htio je reći da je Europa ugrožena na tlu Mađarske. Bio je spreman poginuti da Mađarska ostane Mađarska i Europa!”
Alain Finkielkraut, francuski pisac i član Akademije, koji se za vrijeme Domovinskoga rata snažno angažirao u prilog hrvatskoj neovisnosti, u knjizi U prvom licu, dostupnoj i hrvatskim čitateljima, navodi taj ulomak, povlačeći paralelu s borbom Hrvatske 90-ih. „Umrijeti za svoju domovinu i Europu”, kaže on, „rečenica je koja se u Parizu nije mogla razumjeti.” Jer europski projekt sebe ideološki i identitetski definira kao postnacionalnu zajednicu posvećenu promicanju mira i ljudskih prava, kako je napisao politolog Stevo Đurašković, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u dvodijelnoj raspravi na portalu Ideje.hr, u ožujku i travnju, posvećenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti EU-a.
Problem identiteta
U prvom članku Đurašković pokazuje kako je Europska unija polako evoluirala kroz sve tješnju gospodarsku suradnju, ali istovremeno su vodeći europski političari izbjegavali usporedno stvaranje europskoga identiteta. Međutim, nakon ekonomske krize 2008. i ljevica i desnica sve su se više počele odupirati europskom postnacionalnom identitetu, vidjevši u njemu sredstvo hegemonije Bruxellesa i društvenih elita, bilo u socijalno-ekonomskom smislu, bilo stoga što su u njemu vidjeli opasnost za tradicionalni nacionalni i kršćanski identitet.
Agresiju na Ukrajinu, koja je opet pokazala da nacionalno i europsko nije isključivo, što misli i Finkielkraut, Đurašković vidi kao priliku za napuštanje napora u smjeru postnacionalnoga identiteta, i za izgradnju europskoga nadnacionalnog identiteta. Jer ovaj prvi nije dostatan da se ostvari zajedništvo i solidarnost – kao što je pokazala i kriza s pandemijom, u kojoj su države svaka za sebe donosile mjere – a drugi zagovara uključivanje pojedinaca i raznih identitetskih grupa.
Zajedničko sjećanje
Drugi Đuraškovićev članak razmatra sadržaj europskoga identiteta, odnosno koja sjećanja treba u njega uključiti. Da se izbjegne evociranje beskonačnoga broja europskih sukoba, navodi inicijativu jednoga njemačkog i jednoga francuskog mislioca, sociologa i filozofa Jürgena Habermasa i filozofa postmodernizma, začetnika pokreta dekonstrukcije, Jacquesa Derride. Oni su bili istaknuli potrebu izgradnje europskoga postnacionalnog identiteta na praksama koje Europu bitno razlikuju od SAD-a, a koje su se ukorijenile u Europi nakon II. svjetskoga rata: sekularno društvo i političke slobode neraskidivo povezane sa socijalnom pravdom koja proizlazi iz naslijeđa radničke borbe i tradicije kršćanskoga socijalizma, uz obvezno sjećanje na holokaust, kao podsjetnik na pogubnosti nacionalizma i rata.
Citirajući ideje britanskoga povijesnog sociologa Anthonyja D. Smitha, zalaže se za zajedničku europsku jezgru sjećanja koja bi bila izgrađena na isticanju političkoga naslijeđa rimskoga prava, prosvjetiteljstva i judeo-kršćanske etike, te kulturnoga naslijeđa renesanse, racionalizma, empirizma, klasicizma i romantizma, kombiniranoga s poučavanjem i o naličjima tih povijesnih pojava, poput inkvizicije, kolonijalizma, revolucionarnoga nasilja, klasnoga tlačenja, zločina nacizma i komunizma.
Kršćanski izvori
Veoma je zanimljivo da Đurašković, uzimajući u obzir veliku heterogenost europskih zemalja, njihove povijesti i kulture, kao zajednički kulturni koncept vidi samo kršćansko kulturno naslijeđe – uz napomenu da ga ne vidi u religioznom nego u društvenom smislu, u kojem su „svi autohtoni Europljani kršćanski ateisti”, lišeni osobne vjere, ali ne i višeslojnoga kršćanskog pogleda na svijet. Naime, argumentira Đurašković, vrijednosti prosvjetiteljstva, pa i Napoleonov građanski zakonik, tek su sekularizirana verzija vrijednosti koje je Isus propovijedao u evanđelju, ali i Muhamed u Kuranu, poput pomoći slabima i potrebitima, uz naglasak na osobnoj odgovornosti; k tome su evanđelja puna primjera Isusova djelovanja protiv društvenoga tlačenja ili, pak, govore u prilog rodne ravnopravnosti.
Đurašković među povijesne likove ključne za europski identitet ubraja Tomu Akvinskoga koji je u ranom srednjem vijeku preuzeo Aristotelovu političku filozofiju antičke demokracije, ugradio je u svoja djela te tako otvorio put za odvajanje Crkve od države i kasnije stvaranje sekularnoga društva, kao i Franju Asiškoga koji je prvi izjednačio prirodu s čovjekom u modernom smislu, ukazavši na važnost poštivanja okoliša; također je u doba križarskih ratova propovijedao da su svi ljudi jednakopravna Božja djeca te je, zbog promicanja skromnoga života, svojevrsni vjesnik buduće postmaterijalističke Europe.
Nemoć novca
Đurašković podsjeća na inicijativu Ivana Pavla II. koji se zalagao da budući europski ustav nužno spominje kršćanske korijene našega kontinenta jer „to ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije”, te je podupire mišlju da „Europa počiva na kulturnom i političkom naslijeđu koje proizlazi iz kršćanstva kao sastojka svakodnevne kulturne prakse u europskim društvima”. Kad je ta ideja tako izložena, zapravo se čini samorazumljiva: kršćani imaju ono što je trenutno najnužnije Europskoj uniji – zajedničku povijest i osjećaj nadnacionalne pripadnosti.
Imaju i nešto više, u čemu EU posebno oskudijeva, a to su moralne norme i potreba djelovanja iz etičkih principa, a ne samo trgovačkih. Europa, razdirana ratovima i nasiljem, isprobala je ujedinjavanje pod prisilom, i nije nijednom uspjelo. „Europom nije moguće vladati hegemonijom”, piše nizozemski književnik Cees Nooteboom u knjizi Kako biti Europljanin?. No, smatra on, ni financijski interesi ne mogu osigurati jedinstvo – pa čak ni mir, kako pokazuje nemilosrdni ruski napad na Ukrajinu koji je uništio tri desetljeća razvijanja trgovinskih odnosa EU-a i Rusije. Novac nema „mitološku moć prisiljavanja na nešto za što duša nije spremna”, piše Nooteboom, i tako nas ne ostavlja u sumnji o čemu je riječ: Europa traži svoju dušu.
