Europa je jedini od sedam kontinenata koji to nije po geografskom kriteriju. Ona je ustvari zapadni dio velike kopnene površine Euroazije, a da je zaseban kontinent može se objasniti povijesno-političkim okolnostima.
Središte svijeta
Europa se izdvaja svojom poviješću, kulturom, umjetnošću, znanošću, društvenim ustrojem i organizacijom, velikim geografskim i znanstvenim otkrićima milenijskoga značenja – po čemu je postala središtem svijeta. Kao svojevrsna simbolika te činjenice jest i tradicionalni uskrsni blagoslov koji papa i danas upućuje urbi et orbi (gradu /Rimu/ i svijetu). Europa je bila uzavrelo žarište ideja i dubokih težnji Europljana za otkrivanjem nepoznatih predjela globusa, njima nepoznate geografije, počevši od Kristofora Kolumba i njegova otkrića Novoga svijeta (1492). Europa, Stari svijet, istina nosi teret za promašene strane svojih kolonizatorskih osvajanja, ali također i autorstvo „na novovjeki pojam vrste: egzemplarno artikulirano u Konvenciji o ljudskim pravima”, ističe suvremeni njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj nevelikoj zbirci eseja (1994) pod naslovom: Ukoliko se Europa probudi (Falls Europa ewacht) – prevedeno i na hrvatski (1998). „Europa je u svojoj svjetskopovijesno ključnoj fazi bila ‘carstvo sredine’ – međutim ne kao tradicionalna Kina, jedne statičke i defenzivne sredine, već glavni stožer pokreta posezanja koji je sve što bi dotakao pretvarao u resurse i zone utjecaja”, kaže spomenuti filozof. Tako je bilo stoljećima od vremena Kolumba pa sve do konca Drugoga svjetskog rata: Europa je bila vrh svijeta, ona je bila svijet. Nakon toga, stjecajem okolnosti, pozicija Europe se korjenito mijenja. U sferi svjetskoga utjecaja od 1945. do 1989, tj. do pada Berlinskoga zida, ona je izgubila svoje središte. Gravitacijska žarišta pomaknula su se u smjeru Sjeverne Amerike i Rusije, a ona se našla ukliještena između dviju sila, jedne sa Zapada i druge s Istoka. Zapadna Europa, kao dio demokratskoga svijeta, bila je pod štitom Amerike, a istočna se našla u „željeznom kavezu” pod posvemašnjom kontrolom sovjetskoga represivnog režima. U istočnoj Europi zlo pobijeđenoga nacizma, umjesto očekivane slobode, samo je zamijenjeno novim zlom boljševičko-komunističkoga totalitarizma. Europljani su tijekom pola stoljeća utonuli u neku vrstu letargičnoga zatišja, oslobođeni od prinude da vode veliku politiku. To je vrijeme europske Odsutnosti i Vakuuma, zaključuje Sloterdijk.
No, nakon 1989, raspadom komunističkoga sustava, postalo je evidentno da Europljani moraju „iznova učiti tekst vlastite uloge u svjetskom kazalištu”. Moraju se razbuditi radi procjene novonastaloga stanja. U zapadnoeuropskom političkom okružju javljaju se različiti odgovori na pitanje što je Europa. Ugledni francuski državnik general Charles de Gaulle (+1970) u svojoj viziji doživljavao je Europu od „Atlantika do Urala”, a smisao je bio odbijanje i nepokoravanje „slici Hladnoga rata”. Nešto drukčije je viđenje Europe Carla Friedricha von Weizsäckera (+2007), njemačkoga fizičara i filozofa: po njemu ona seže „od San Francisca do Vladivostoka”. Ta tvrdnja nesumnjivo zaslužuje pozornost „budući da opuštenim tonom podsjeća na djelovanje svjetskocivilizacijskog karaktera europeizma”. A to će reći da su europski um i duh uvelike utjecali na duhovne, kulturne i civilizacijske tokove toga velikog geografskog prostora.
Europski duh maksimuma
Znakovit odgovor što je Europa, Sloterdijk je našao u ulomku djela Refleksija o Europi (1924) francuskoga pjesnika i esejista Paula Valérya, koji europski duh gleda kroz formulu procesa intenziteta i težnje za maksimalnim: „Posvuda gdje je zavladao europski duh javlja se maksimum potreba, maksimum rada, maksimum kapitala, maksimum prihoda, maksimum ambicije, maksimum moći, maksimum veza i razmjena. – Taj ansambl maksimuma tvori Europu, ili sliku Europe. S druge strane, uvjeti te tvorbe duha, zajedno s njegovim zapanjujućim nejednakostima, u svezi su s kvalitetom individua – srednjeg Homo europeusa. Neobično je da se europski čovjek ne definira ni rasno ni kroz jezik ili običaje, već kroz želje i kroz raspon volje…” Odatle Sloterdijk zaključuje da se novovjeku Europu „može razumjeti jedino kao iskonsku radionicu politike maksimuma: kao takva Europa ostaje majkom moderniteta”. Ako se Europa doista proteže od San Francisca do Vladivostoka, kao što je gore spomenuo Von Weizsäcker, to je zato što su i „Sjedinjene Američke Države kao i negdašnji Sovjetski savez predstavljali takoreći europske izrasline, točnije rečeno: historijske laboratorije u kojima se insceniralo motive europskog maksimalizma, testirajući ih na konkurirajuće puteve optimiranja”.
Od važnosti je u povijesnom stasanju Europe imati u vidu činjenicu niza poveznica koje ukazuju na dugi povijesni kontinuitet u kulturnom i civilizacijskom razvitku. Europljani od antike, preko srednjega pa sve do novoga vijeka, s manjim ili većim intenzitetom maštaju o ideji carstva, s prauzorom Rimskoga Carstva, radeći na njegovoj transformaciji i prilagodbi aktualnom povijesnom trenutku. Temeljna misao vodilja Europljana jest preobrazba carstva, s uvjerenjem u vlastitu izabranost i ponovno ostvarenje ideje rimskoga imperija – kao historiografskoga koncepta translatio imperii (prijenos carstva). Europske su sile na tome stoljećima ustrajno radile. Krunidbom Karla Velikog za cara u Rimu na Božić 800. godine od strane pape Leona III, te krunidbom Otona I. Velikog godine 962, također u Rimu od strane pape Ivana XII, gdje je potom i stolovao – punom je snagom zaživjelo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Nacije upravo na ideji antičkoga Rima i potrajalo do početka 19. stoljeća. Osim toga, također je i latinski jezik, koji su poznavali obrazovani slojevi društva, na širokom srednjoeuropskom prostoru osnaživao ideju obnovljenoga carstva jer je bio neposredna poveznica s rimskim imperijem.
Ukoliko se Europa probudi
U tom povijesnom okviru možemo promatrati današnju Europu, odnosno Europsku uniju, i otkrivati neke poveznice s daljom prošlošću i minulim carstvima. Izgledi za novo političko oblikovanje – jedno čini jasnim: „Politika budućnosti uvelike ovisi o moderniziranju vizionarske i proročke funkcije inteligencije. Putem vizija ljudi od početka svjetskopovijesnih vremena stupaju u odnos prema velikim i najvećim povezanostima. Tako nema bitne snage bez tradicije u njezinoj viziji velikoga – jer velik postaje onaj tko gleda veliko, pogled za veliko, međutim, školuje se i predaje kroz riskantne odgoje”, zaključuje P. Sloterdijk.
Za uspavanu Europu razdoblje 1945–1989. vrijeme je njezine Odsutnosti i Vakuma, neke začudne opuštenosti, vrijeme izgubljenoga središta one Europe koja je izgradila svjetsku civilizaciju, koja je bila središte svijeta i tvorac najvažnijih suvremenih civilizacijskih stečevina na kojima počiva današnji svijet. Nakon 1989. postojale su nade da se Europa probudi – da možda počnu „izbijati zubi novoj Europi”, – prerastanjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju (1993).
Autora opravdano pogađa činjenica da su se Europljani pasivno ponijeli prema događajima u vrijeme raspada Jugoslavije, napose ističući slučaj Bosne i Hercegovine. „Možda je razmjerno uspješan sarajevski ultimatum veljače 1994. prva efektivna gesta jedne nove sveeuropske unije, koja bi bila u stanju učiniti više doli slati promatrače i nosila.” Moramo imati na umu da autor razmatra temu bivše države 1994. godine: već se dogodio Vukovar, progon nesrpskoga stanovništva u BiH i Hrvatskoj, muslimansko-hrvatski sukob, ali još ne i Srebrenica ni hrvatska oslobodilačka akcija Oluja. Kataklizmu Vukovara nije spomenuo.
Niz godina poslije nakon knjige Ukoliko se Europa probudi, Hans Magnus Enzensberger, njemački pjesnik, romanopisac i esejist, objavio je knjigu-esej: Tihi monstrum Bruxelles ili stavljanje Europe pod skrbništvo (Sanftes Monster Brüssel oder Die Entmündigung Europas) (2011), gdje analizira pravac razvitka vladajuće strukture EU-a u Bruxellesu. Nju opisuje kao birokratsku diktaturu koja građanima propisuje sve do u najmanju sitnicu. Detaljno analizira institucije EU-a, navodi činjenice, reda indicije… Enzensbeger nije protiv ideje ujedinjene Europe. Naprotiv, on piše o sretnom i poželjnom putu ujedinjenja Europe koje je započelo nakon Drugoga svjetskog rata pomirenjem između Njemačke i Francuske. No, od vremena utemeljenja Unije do danas u njoj je, smatra autor, izrastao monstruozan birokratski sustav koncentriran u Bruxellesu. Ogroman briselski birokratski aparat svojim je djelovanjem bezobzirno pregazio stotine milijuna Europljana i kao takav nema perspektivu, doživjet će neuspjeh, smatra Enzensberger. Ova oštra kritika vrha EU-a dana je benevolentno ponajprije s ciljem korekture političke prakse briselskih elita.
Kad smo već kod mogućega buđenja Europe, četvrt stoljeća nakon spomenute zbirke eseja Ukoliko se Europa probudi, pojavile su se tri knjige engleskog autora Douglasa Murraya: Čudna smrt Europe (2017), Ludilo gomile (2019) i Rat protiv Zapada (2022). Knjige su prevedene na hrvatski. U njima se razmatra trenutno stanje Europe koje nije nimalo ružičasto. Autor govori o „činu samoubojstva” Europe, zbog sve nižega nataliteta, nekontrolirane imigracije zbog sve većega nepovjerenja u sebe, štoviše mržnje prema sebi, što je dovelo do toga da se Europljani nisu u stanju zauzeti za sebe i ne mogu se oduprijeti promjeni vlastita društva, obuzeti, među ostalim, propalom i nepromišljenom idejom multikulturalizma. Danas je na Zapadu popularno slaviti nezapadne kulture i omalovažavati zapadne: prezirati vlastitu kulturu, tradiciju, vjeru, postalo je pomodno! „Nešto od ovoga je prijeko potrebno svođenje računa, ali velik dio toga kobno potkopava temelje na kojima počiva najveća, najhumanija civilizacija na svijetu.”
Čini se da se Europa djelomično probudila iz svoje pospanosti tek 2022. kada je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu i kada je postalo evidentno da se radi o osvajačkom pohodu. Europa je naivno vjerovala Putinovoj Rusiji, upustivši se, među ostalim, nepotrebno u energetsku ovisnost, sve dok Rusija nije otvoreno pokazala imperijalne apetite. Tek tada su se pojedine zemlje trgnule iz svoga sna i shvatile da Ukrajina ne bi bila zadnja žrtva ruskoga imperijalizma. Ali to je tek samo jedan aspekt buđenja!
Europa se ipak, možemo konstatirati, barem za sada, nije probudila. Još ostaje nada! I filozof Sloterdijk ostavlja mjesta zrakama optimizma: „Europa će, ukoliko se probudi, doći sebi u predvečerje razdoblja oluja. Suvremenici koji gledaju u budućnost, osjećaju se možda kao da listaju katalog najavljenih nevolja. Neka se razvedre riječju portugalskog junaka mora koji je oplovio svijet, a svojim je zdvojnim ljudima za orkana u Indijskom oceanu doviknuo: Naprijed, djeco, more drhti pred vama!” Razumije se, u takvim okolnostima prije svega potrebna je hrabrost, i upravo zahvaljujući njoj, svim opasnostima usprkos, prvi pomorci su oplovili svijet u dalekom 16. stoljeću. Hoće li tako Europa ukoliko se probudi!?
Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi.
Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!
