Svećenik-isusovac Ruđer Bošković je glasoviti filozof, matematičar, fizičar, astronom, arheolog, geograf, tehničar, diplomat i pjesnik na latinskom jeziku. Šezdesetih godina prošloga stoljeća pisao je u pariškom časopisu „Planète“ Jacques Bergier (č. Žak Beržjé) da Bošković stoji iznad Leonarda da Vincia; nadalje, da je on „u svim oblastima kojima prilazi bio najneverovatniji anticipator svih vremena i jedan od onih retkih čije je delo uveliko ispred nauke XX-og veka. Njegova teorija je prva i najjača od generalnih teorija koje treba da obuhvate sve prirodne zakone.“ (Citirao, uz mnogo sličnih izjava istog pisca, srpski književnik Marko Ristić u knjizi „Svedočanstva pod zvezdama“, Beograd 1981, str. 119-123). Vrlo laskave izjave o Boškoviću mogu se naći i kod mnogih drugih vodećih modernih fizičara 19. i 20. stoljeća, npr. kod Faradaya, Davya, J. J .Thomsona (tvorca modela atoma), Heisenberga i dr.
Vjerujem da će naše čitatelje zanimati iz kakve je obitelji ponikao ovaj genij, koji je u svoje vrijeme općio s kraljevima (Josip II htio mu je pomoći skinuti ogrtač!), s najvećim umovima svog vremena u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Poljskoj a i u drugim zemljama.
Da bi se moglo bolje razumjeti izlaganje o pojedinim članovima njegove obitelji, potrebno je da se u najkraćim crtama najprije prikaže život samog Ruđera.
1. Ruđer (ili, kako su ga njegovi zvali, Ruđe) rodio se u Dubrovniku 1711. kao predzadnje od devetero djece. Školu je pohađao kod isusovaca u rodnom gradu, gdje se istakao osobitom lakoćom pamćenja i izvanrednom pronicavošću. Stupio je u isusovački red u 15. godini života u Rimu, gdje je obavio svoj novicijat i nastavio nauke, najprije opće, a onda matematiku, fiziku i astronomiju te napokon teologiju; na završnom ispitu kroz pet je sati blistavo branio tvrdnje iz svih bogoslovskih struka. Još kao student objavio je neke znanstvene rasprave a otada nije prošla godina a da nije izdao barem jedan znanstveni rad. Bio je profesor na međunarodnom isusovačkom »Rimskom kolegiju«, gdje je uz razne druge poslove predavao do 1759. Tada se zaputio u Francusku i Englesku (1759-1760), zatim (radi astronomskih promatranja) u Carigrad i vratio se preko Bugarske, Moldavije i Poljske u Italiju (1761-1762). Nakon toga je bio profesor u Paviji i Milanu, gdje je u Breri izgrađivao i zvjezdarnicu, a onda 1773. – u godini kad je ukinut isusovački red – prešao u Francusku. Ondje je bio u državnoj službi do 1780. a onda je boravio po raznim mjestima sjeverne Italije. Umro je 1787. Uz ove glavne naznake kada i gdje je Bošković boravio valjalo bi reći daje utrošio mnogo vremena u službi pape Benedikta XIV: sanacija ugrožene kupole crkve sv. Petra, isušivanje pontinskih močvara, mjerenje meridijana u papinskoj državi, dugotrajno ali uspješno posredovanje između republike Luke (Lucca) i vojvodine Toskane; slične stvari obavljao je i u Beču, Milanu i mnogim drugim talijanskim mjestima. Često je intervenirao osobito kod francuskih vlasti, za svoj Dubrovnik. Njegova djela opsežu mnogo svezaka a pisana su latinski i talijanski nešto malo hrvatski; neka od njih bila su odmah ili kasnije prevedena na druge jezike. Glavno mu je djelo Teorija prirodne filozofije, izdano u Beču 1758, ponovno natiskano 1759, ispravljeno izdano u Veneciji 1763, prevedeno na engleski u Londonu (1922) i Americi (1966) Uz ovo su vrlo značajna Djela s područj aoptike i astronomije u pet svezaka (Bassano 1782-1785), te mnogobrojni dopisi znanstveni, diplomatski i privatni.
2. Boškovićev otac, Nikola, rođenje oko 1640. u Orahovu Dolu blizu Popova Polja u Hercegovini, a preci su mu, prema obiteljskoj predaji, onamo doselili iz Bosne bježeći pred Turcima; nekoć su se navodno zvali Pokrajčići pa je to ime tek Ruđerov pradjed promijenio u »Bošković«. Bio je najprije trgovački pomoćnik dubrovačkom trgovcu Gleđeviću a kasnije samostalni trgovac, koji je poslovao s Carigradom, Albanijom, Srbijom, Italijom, pa je (kako dokumenti spominju) prodavao, uz ostalo, vosak i medvjeđa krzna. U mladosti je stekao znatno imanje u Novom Pazaru, ali je taj grad, u austrijsko-turskom ratu (1683-1699) bio popaljen i uništen pa je tako nestao i najveći dio Nikolina imetka a on sam i njegov brat jedva su umakli na brzim konjima i došli u Dubrovnik. Ondje se on oženio i nastavio trgovati. Zadnjih 17 godina života bio je uzet u nogama pa su ga morali nositi u nosiljci a poslove je pod njegovim vodstvom obavljao najstariji sin. Bio je dosta ugledan u Dubrovniku jer mu je uprava davala i javne zadatke. Nije bio naročito bogat ali je ipak prvoj kćeri dao za miraz 3200 dukata uz odjeću, a bio je kupio osim kuće u samom gradu (danas u Boškovićevoj ulici br. 3) i drugu na Ilinoj glavici izvan grada. Od njega postoji spis o raškim samostanima, koje je on kao trgovac upoznao, pa je te svoje uspomene govorio u pero isusovcu Riceputiju. Umro je 1721. u dobi od osamdeset godina.
3. Boškovićeva majka, Pavla, potjecala je od ugledne obitelji Bettera; bila je kći Bare Bettera, koji je u Dubrovniku imao svoju trgovačku radnju i bio bogat i ugledan. Njemu su neki dubrovački pjesnici upućivali svoje pjesničke poslanice a i on je sam objavio nekoliko pjesničkih djela. Pavla se, kao predzadnje dijete od njih šestero, rodila 1674. i umrla u svojoj 103. godini, 1786. Već iz toga dugog života, u kojem je ona do kraja ostala zdrava i sposobna, vidi se da je bila sretna, staložene naravi i da je znala umjereno, zdravo živjeti. Kći joj Anica o njoj, kad joj je bilo sto godina, veli: Ovo je osobit dar Božji: vidi, čuje, dobro spi, sve zna i ćuti, ne zaboravlja ništa, nego vele bolje domene zna i pametuje“; i kasnije: »niti suviše uživa, ni jako žali, ni veoma se brine, nego sve spuštava u ruke Božje«. I u najtežim zgodama, veli i Ruđer, govorila je: »Bog je tako htio; neka je uvijek hvaljen i blagoslivljan«. Ruđer ju je neobično poštovao i volio: kad je prvi i jedini put došao 1747. iz inozemstva kući u Dubrovnik, na polasku je on, već ugledan svećenik, kleknuo pred majku i zamolio je za blagoslov. A u njezinoj dubokoj starosti (1773) veli on: »Želim da Bog meni oduzme dobar broj godina da ih njoj da, a nadam se da će to učiniti«. Dvaput se sasvim ozbiljno spremio da je u starosti obiđe ali, budući da su ga okolnosti spriječile, poručuje onima oko majke: »Tješite je; pripravite je na udarac (da on neće doći); recite joj da će ti gospari… donijeti jedan moj portret mjesto mene; preporučujem vam je kako znam i mogu«.
Nikola i Pavla imali su devetero djece, koja su se zvala: 1. Marija Ruse (= Roza, Ruža), r. 1692; 2. Marija, redovnica, r. 1693; 3. Božo, r. 1696; 4. Bartolomej, zvani Baro, isusovac, r. 1699; 5. Ivan Dominik, dominikanac, r. 1701; 6. Pero, r, 1704; 7. Marko Antonije, r. 1707; 8. Ruđer Josip, r. 1711; 9. Anica, r. 1714. – o prvoj Mariji, koja se udala, i drugoj, koja je postala »dumna« (= redovnica) u Dubrovniku, zatim o Marku Antoniju, koji je kao dijete umro od ospica, ovdje neću više ništa navoditi.
4. Božo je bio najstariji sin, desna ruka očeva i poglavar obitelji kad je otac umro. Bez njega se u kući nisu ni Ruđerova pisma otvarala. Nije se ženio, jer se trebalo brinuti za odgoj mlade braće a i zato »da bude mirniji«. Bio je inteligentan i svestrano nadaren, pa je sestra Anica mislila da je Božo »neraskriveni Ruđer«. Znao je dobro latinski i pisao je na njemu obiteljsku kroniku. Pjevao je također i pjesme. Osim trgovinom bavio se i drugim: vršio razne službe u gradu, bio član društva brodovlasnika i imao svoja dva broda. Odnos Ruđerov prema bratu bio je topao: uvijek s njim održava pismenu vezu i šalje mu svoje radove. Umro je 1786. u dobi od 90 godina.
5. Baro je, kao i Ruđer, bio isusovac, koji je stupio u novicijat 1717. Bio je povučene naravi i dosta melankoličan a nadaren i dobro obrazovan i to, slično kao i brat mu Ruđer, u fizici, geometriji i višem računu; predavao je po manjim mjestima u Italiji. Kad je Ruđer 1759. krenuo na put, namolio je Baru da preuzme u Rimskom kolegiju njegova predavanja. Učinio je to nerado i to samo za ljubav bratu; ipak je na tom mjestu izdržao samo godinu dana. Mora da je imao neku bolest ili neku zatomljenu tugu, koja ga je smetala da bude prodorniji. Odnos između njega i Ruđera bio je vrlo topao i srdačan. Budući da su obojica pripadali istom redu, odlično su se razumijevali. Prema njemu Ruđer je sasvim otvoren, pa ako za nešto želi da drugi ne saznaju, piše mu to hrvatskim jezikom. Uvjeren je u njegov veliki talenat, koji se, nažalost, zbog povučene naravi, nije na znanstvenom polju očitovao. Pjevao je pjesme na latinskom i talijanskom jeziku, od kojih su neke izdane, a dosta ih je sam spalio. Među pjesmama sačuvanim u rukopisu ima i jedna duža na narodnom jeziku. Ruđer ga smatra velikim znalcem u pjesništvu pa ga je njegova smrt 1770, u dobi od 71 godine, veoma rastužila.
6. Ivan Dominik u dječaštvu, iako nadaren, nije nešto obećavao. Bio je lijen i izostajao iz škole. No nešto kasnije (1717), na opće čuđenje, stupio je u dominikanski red, studirao u Firenci, u samostanu sv. Marka, gdje je odlično završio studije i bio zaređen za svećenika. Tada je obolio od neke teške bolesti, možda zbog prevelikog rada, pa su ga sasvim slaba poslali kući da se oporavi. Tu je prizdravio i onda je bio poslan na daljnje, više studije u Rim, da se osposobi za profesora. Njih je lijepo završio u dobi od 26 godina: važio je kao vrlo sposoban i obrazovan teolog nakon javne teološke rasprave, kojoj je prisustvovao kao kardinal kasniji učeni papa Benedikt XIV. Iako su mu u Italiji bila otvorena odlična profesorska mjesta, on se zaputio da djeluje u domovini. Ubrzo je (1727) obolio od žuči i umro u 27. godini života.
7. Tužnu je sudbinu imao i Pero, koji je po Božinom sudu darovitošću nadmašivao i Ruđera, a i prema Cervi bio mladić najvećeg očekivanja. Nije pomišljao na stupanje u neki red, iako je već kao dječak bio ozbiljan. S petnaest godina pisao je bratu Bari lijepo pismo na latinskom tako da ga je brat s ponosom pokazivao drugima. Već tada imao je dosta sigurnosti, samosvijesti i zrelosti. U školi mu je rad zagorčio nastavnik Camelli, kojemu nikad nije bilo dosta koliko se naučilo. Ozbiljan kakav je bio, on se samostalno usavršava: sam po sebi naučio je francuski i njime vrlo lijepo pisao. Volio je geometriju i pravo. I sam njegov lik bio je skladan: vitka stasa, mila izgleda i lijepog ponašanja. Preveo je, dosta slobodno, dvije Ovidijeve Heroide i spjevao mnogo pjesama, prigodnih i pobožnih, a s francuskog počeo prevoditi Cida od Corneillea. Sve je to učinilo da je vrlo mlad bio primljen u tajništvo Dubrovačke republike i prisustvovao sastancima vlade. A onda je iznenada došao kraj. Obolio je od gripe vrlo teško i pod uplivom visoke temperature zapao u bunilo i jednom po noći, misleći valjda da ide posjetiti prijatelja kojega je nešto ranije buncajući spominjao, zakoračio preko prozora na drugom katu i razbio se o pločnik 1727. godine, u dobi od 23 godine.
8. Anica je bila najmlađa pa je nadživjela sve ostale, umrijevši u dobi od 90 godina. Bila je pobožna, mila, sasvim prirodna djevojka. Nije se udavala nego je ostala uz majku da je pomaže i bude uz nju. I ona zna talijanski pa i latinski, iako ne u onolikoj mjeri koliko braća. Njezin odnos prema Bari i Ruđeru vrlo je srdačan: uživa u njihovom napredovanju i prati ih putem dopisivanja gotovo u stopu. I sama je vješto sastavljala stihove pa je tako prevela i jednu latinsku Ruđerovu pjesmu. Sastavila je i pastirsku igru »Razgovor pastirski«, koji je brat Ruđer preveo na talijanski, da bi ga mogao čitati njegov prijatelj grof. Ch. de Vergennes (č. Veržén), francuski poslanik. Anica je po svom običaju, i tom prilikom bila duhovita pa je bratu napisala da njezina priprosta pjesma »prohodeći kroz take ruke učini se dostojna svake hvale«. No brat Ruđer ju je pohvalio: »poslala si mi prilijepe pjesni, u kojijem si ukazala dasi prava poetesa (= pjesnikinja). Anica je pred Ruđerom osjećala iznimno poštovanje pa mu je u pismu izrazila bojazan da mu ne dodijava. On joj je onda »strogo« odgovorio da joj to više nikad iz usta ili iz pera ne smije izići; kao god imaš štogod da mi zapoviješ, zapoviđi mi sveđer i vidjet ćeš – da ću te služit svijem srca (= srcem) i koliko se najveće može dobrovoljno«. Anica rado piše bratu a brat u njezinim duhovitim i vedrim pismima i u njezinoj iskrenoj odanosti uživa. Kad dobije neki osobiti dar, namjenjuje ga njoj; republika Lucca dala mu je (1757) novčanu nagradu u skupocjenoj kaseti od brazilskog drveta i on odmah odlučuje da će taj lijepi predmet dati Anici. Drugom zgodom austrijski ministar u Belgiji grof Cobenzl dao mu je velik, zlatom i likovima ukrašen, almanah pa on i njega određuje za nju. Pod konac života, zabrinut za njezino uzdržavanje, dodaje od svojih prihoda na njezine toliko da će ona imati vrlo dobru mirovinu (preko 300 dubrovačkih dukata godišnje). Njoj se on i pred smrt, u zadnjem pismu, toplo preporuča u molitve: »er sad imam potrebu veću nego igda prije od njegove (Božje) pomoći«. Svatko tko čita ta pisma dobiva dojam da je Anica bila dobri duh kuće Boškovića i da ju je napustila tek onda kad nikom od njih nije više bila potrebna.
