Početna stranica » “Dušu čuvajuće pohođenje” fra Jeronima Lipovčića

“Dušu čuvajuće pohođenje” fra Jeronima Lipovčića

248 pregleda

Uz fra Lovru Bračuljevića, fra Stjepana Vilova i fra Emerika Pavića, među najuglednije predstavnike tzv. budimskog franjevačkog kruga spada i fra Jeronim Lipovčić.

On je rođen u Požegi 1716, a umro također u Požegi 1766. godine. U franjevački red stupio je u Velikoj, a studij filozofije odnosno teologije završio u Kaloči i Budimu. Za svećenika je zaređen 1739. Nakon toga bio je lektor filozofije u Baji, a teologije u Budimu. Obnašao je također i službe gvardijana te definitora u Bosni Srebrenoj, a u novoosnovanoj Provinciji sv. Ivana Kapistrana bio je i definitor i provincijal. Kao profesor isticao se održavanjem javnih predavanja i sudjelovanjem u teološkim raspravama zajedno sa svojim studentima. Nerijetko je i oponirao tezama drugih teologa, npr. svoga profesora fra Petra Lipovca i svoga kolege fra Emerika Pavića. Među filolozima ime fra Jeromima Lipovčića najčešće se spominje po tome što je on ponajviše doprinio konačnoj stabilizaciji slavonskoga slovopisa. On je naime reformu latiničke grafije što ju je inaugurirao fra Stjepan Vilov provodio najpedantnije, pa je te grafija u njegovim spisima bila jednostavnija i dosljednija od ijednoga drugog tipa slavonske grafije prije  njega. Osim toga i sam je proveo neke manje izmjene. Tako on npr. glasove s i c dosljedno piše onako kako ih i danas pišemo, a ne kao sz i cz kako se polovicom 18. stoljeća još uvijek često pisalo pod utjecajem mađarskoga slovopisa.

Književni opus

Fra Jeronim Lipovčić najpoznatiji je po djelu pod naslovom Dušu čuvajuće pohođenje, to jest oniu koji na nebeskih darovih, milosrđu i milostimah fale, slave i uzvisuju jedno božanstvo trostruka slava… To je djelo objavljeno u Budimu 1750. godine. Sastoji se od triju dijelova. Prvi je dio s mađarskoga preveden pastoralni priručnik za biskupske vizitacije, u drugom je izložen „vaskoliki nauk kršćanski“, a treći dio sadrži raspravu o molitvi. O naslovu i sadržaju toga djela sam Lipovčić piše: „Nadpis knjige ove stavio sam Dušu čuvajuće pohođenje: zašto se duša od griha čuva i na službu Prisvetoga Trojstva podlaže po pohođenju pastirah: i budući da su trostruke vrste pastiri, to jest: najprvo biskupi, pak župnici i naši stariji, iliti roditelji, iza nji[h] mi isti; zato u prvom dilu stavio sam od pohođenja biskupskoga, u drugome od župničkoga, koji valja da duše podložne pohodi često po nauku i pripovidanju; a u trećem sam stavio molitve različite, koje govoreći valja da pohodimo dušu našu, to jest s molitvom objačamo na službu Božju“.

Osim djela Dušu čuvajuće pohođenje Lipovčić je objavio djela Stazica duhovna života vikovičnjega (1757), a postumno mu je (1769. godine) objavljen i spis o ustroju i djelovanju Trećega reda sv. Franje pod naslovom Treći sad iliti istolmačenje Trećega reda, po s. o. Francisku Serafinskomu za obadve spole ljudske. Ta su djela namijenjena ponajprije Hrvatima vesprimske biskupije. Objavio je također i dvije teološke rasprave na latinskome jeziku, i to Conclusiones theologicae ex Quarto Sententiarum libro (Budim, 1747) te Ordo confusus seu conclusiones theologicae de peccatis, virtutibus moralibus et legibus (Budim, 1753). Tome treba dodati da mu neki proučavatelji pripisuju i druga djela na latinskom jeziku, između ostalih i djelo s područja liturgike Compendium sacrarum caeremoniarum pro alma et antiquissima pronincia Bosnae Argentinae (Mleci, 1751).

Jezik i pravopis

Kao što je već rečeno, djelo Dušu čuvajuće pohođenje pisano je najdosljednijom slavonskom grafijom koja se dotada može naći među franjevcima budimskoga kruga. Pisano je također dosljednom ikavicom, a u ostalim elementima jezika i pravopisa Lipovčić uglavnom slijedi dotadašnji književnojezični uzus među prekosavskim franjevcima. Među rijetkim njegovim pravopisnim specifičnostima može se spomenuti da relativno često upotrebljava crticu, osobito u prijedložno-padežnim izrazima s prijedlogom s, npr. s-naukom, s-knjigom, s-arkanđeli, i u glagolskim oblicima s povratnom zamjenicom se, npr. nazivaš-se, neboj-se i sl.

Navest ću na kraju tri primjera. Prvi je ulomak iz predgovora djela Dušu čuvajuće pohođenje pod naslovom K bogoljubnom štiocu. U njemu Lipovčić govori o jeziku toga svoga djela, o načinu na koji je ono pisano te o tome kako se njime mogu i trebaju služiti oni kojima je namijenjeno:

Metao sam riči što sam mogao lašnje i za ne učiniti teškoću razumiti. Nisam iz latinskog na naške svagdi baš od riči privraćao, nego sam iznosio da možeš lašnje razumiti. Niti sam mnogo latinski metao, niti sam u drugome dilu gotovi prodika, niti exordia načinjao, zašto ova nisu za sela, a za varoše svaki pripovidalac može lako sam učiniti. A Bog bi dao da i u varoši ova sva ljudi znadu. Ele, ne valja se stiditi nigdi ova pripovidati jere su veoma potribita za spasenje dušah. Nika ćeš također poglavja naći malena, ali za jedno su selo zadosta. Bog bi dao da i to nauče. Ako li ćeš pravu prediku svrhu evanđelja načinjat, naći ćeš na kraju indicem iliti ukazanje za prediku naređenu. […] Pak koja je korist knjige imati, s njima se ne služiti i zakona Božijega ne opsluživati? Nikakva, zašto, to će poznati onda kad upru očima u gredu, kada vide svrhu sebe Suca srditoga, kad vide jurve jamu paklenu otvorenu, kad se od velikog straha počme čelo mrtvim znojem znojiti, kad vide oko sebe duhove nečiste, da ji zgrabe u muke vičnje. Tada će zubi škripati i od srca uzdisati, što su mogli naučiti zakon Božiji, budući da su knjige imali, ili su mogli imati i nisu ktili.

Drugi je primjer iz istoga djela, i to ulomak s početka poglavlja Što je vira?

Vira nije drugo nego dar Božiji iliti jedna svitlost stavljena od Boga u pamet čovičiju, s kojim prosvitljena razumije i temeljito viruje sva ona koja nas Gospodin Bog po Svetome pismu, ili po svojoj Svetoj crkvi uči, ako i nisu sva u Svetom pismu upisana. Zašto Bog ne može očitovat što nije istina, a isti Bog jest očitovao stvari zakona kršćanskoga, koga je on isti dao na svit tako čudnovato da svaki čovik može lasno poznat da je zakon Božiji […] vira i zakon kršćanski jest početak i temelj spasenja čovičanskoga, brez kojega nitko u broj sinovah Božiji upisan ne može biti, brez koga zakona, brez koje vire zaludu je post, molitva, pokora i ostali veliki trud.

Treći je primjer iz djela Treći sad iliti istolmačenje Trećega reda, i to iz poglavlja Prikazanje pisaoca ocu Francesku. U njemu se govori o tome kako je i zašto sv. Franjo uz Prvi i Drugi osnovao i Treći franjevački red:

Štijući ja tvoj život, sv. Oče serafinski, naodim da ti u životu tvomu s duhom nebeskim napunjen, po prilici oniju sveti duhova Jakovljevi, kojino sad gori k nebesam penja’u se, sad opet doli na ovi svit, po oni otajstveni listvih slaza’u, po molitvama i promišlanji tvojih, u duhu zanesen veoma često jesi se k nebesama uzdizao i zato dostojan postao da si prisvete rane Isukrstove na tvoje tilo primio. Sad opet za privesti k spasenju vikovičnjemu mloge narode, obratio si se doli, to jest k dušicam u ovoj dolini od suzah pribivajućima. Rad koje svrhe posli kako si po nadahnuću Božjemu Prvi i Drugi red tvoj usadio, odredio si i Treći usaditi, da kako u Prvi samo muške, u Drugi samo ženske glave naredio si i postavio, tako u Treći muško i žensko primiš i svima za pokornoga vođa od spasenja postaneš.