Ukorijenjen ispod djedove prizide,
o, kakav je to orah bio,
raskošnim granama zavađene vjetrove krotio,
nebu se dizao, širio, ciljao do stote
i danima umirao od ljepote,
rose jutarnje upijao,
posut sunčanim prahom često se smijao,
jesen mu pomalo lišće krala,
bijelu čaroliju zima darivala,
grane mu bješe k’o ruke što grle
i hlad gust daju,
jesenja kiša lišće spere na kraju,
zima zaledi u kristala odsjaju,
a tek koliko plodova je stari orah donosio,
godinama djed se njim ponosio,
onda se iz nekog razloga sušio,
polako se majčici zemljici rušio,
tolika proljeća u njemu gasnu
zadrhtaše harfe duše u tu jesen kasnu,
djed gunđao sebi u bradu dok ga pilio
i onda napravio za sjedenje klupu,
dok ju je žuljavom rukom gladio srdito bi kazao:
od pametna drveta stvorio sam klupu glupu,
rijetko je na njoj sjedio
a kada bi sjedio s orahom bi razgovarao
iako usta nije otvarao,
kad ga se sjetim
u dane mladosti mišlju odletim
tamo ostanem malo duže,
čelo se zažari, sjećanja se ispruže,
osedla me neka tiha sjeta
na te zime i bezbrižna ljeta,
i mene minu šezdeseta,
u dvorištu raste orah mlad,
ne znam komu li će praviti hlad.
