Studenti (studeo = težiti k nečemu) bi trebali biti onaj dio populacije koji se trudi oko više spoznaje i znanja, za svoje osobno dobro, ali i za dobrobit čitavog društva. Osim doprinosa na ekonomskom području, od studenata se očekuje, kad završe izobrazbu, da budu i širitelji novih ideja, da budu oni koji će, kako kaže veliki filozof Kant, u vezi s prosvjetiteljstvom, biti “iskorak čovječanstva iz njegove osobno skrivljene maloljetnosti”, vodeći ga u odrastanju i spoznaji sebe i svijeta u cjelini. Naime, bez studija, pa makar se radilo i o onom privatne naravi, nevezano uz sveučilište, nema ni napretka zajednice. Ondje gdje nema novijih spoznaja o životu, svijetu i svemiru, dominiraju često retrogradne srednjovjekovne ideje, koje unazađuju, dajući prednost “ptolomejskom umjesto kopernikanskom pogledu na svijet”. A da samo ekonomsko bogatstvo nije garant prosperiteta društva u cjelini, pokazuje najbolje primjer nekih islamskih zemalja, u kojima je studentska populacija uglavnom prisiljena na šutnju (Saudijska Arabija, Iran, Sudan…) koje još uvijek nemaju gotovo nikakve suvremene spoznaje o ljudskim pravima, slobodi vjere i ravnopravnosti spolova, gdje se ženu još uvijek promatra kao manje vrijedno biće.
Na sreću, u Europi su studenti kroz čitavu povijest, izuzevši vrijeme diktatura fašizma i komunizma, bili ne samo poticatelji ekonomskih nego i prosvjetiteljskih promjena. Njihove demonstracije su često ukazivale na ekonomske nepravde u društvu, na diskriminacije i potrebu novih putova. Zahvaljujući studentima u zapadnom svijetu dolazi i danas do sve učestalijeg otpora beskrupuloznom neoliberalnom kapitalizmu, koji čovjeka obezvređuje i gomila dobra svijeta u ruke pojedinaca, dovodeći na taj način do sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Na to koliko je ta studentska borba (ideali) za pravedno društvo upravo danas važna, ukazuju najbolje riječi jednog poznatog njemačkog književnika koji piše “kako pljačka banke nije ništa u usporedbi s njezinim osnivanjem”. Studenti su dio društva u kojem još uvijek do izražaja dolazi osjećaj za pravednost. Zato imaju pravo oni koji ih ohrabruju da ustraju u borbi protiv te suvremene, “profinjene pljačke” u društvu.
Nažalost, vrijeme postmoderne i sve jača globalizacija zahvatili su djelomično i studentski sloj društva, koji pod pritiskom nametnute nemilosrdne konkurencije, u borbi za lagodan život i pozicije, podređuje ponekad sve karijeri i stjecanju kapitala. Anketa, koju su nedavno među studentima proveli psiholozi Caroline Pultrey i Fabrizio Butera (sveučilište u Lausanne), ukazuje na to da je dio studenata sklon i prevarama kako bi se dobrim ocjenama dočepao bolje pozicije i ostvario zacrtanu karijeru. U anketi se pokazuje da su oni studenti koji su bliži razmišljanjima neoliberalnog kapitalizma ujedno i spremniji na prevaru glede ispita. Cilj im je postići bolje ocjene po svaku cijenu kako bi si omogućili dobar start u poslovnom životu. Nasuprot njima, za prevaru su se pokazali manje spremnim oni studenti koji u svoja razmišljanja uključuju više vrednote kao što su lojalnost, pravednost, odgovornost i spremnost za pomoć drugima. Ovo ispitivanje nije beznačajno jer se budući vodeći ljudi društva, kao što su bankari, ekonomisti, političari, liječnici, pravnici, crkveni dostojanstvenici, regrutiraju uglavnom iz studentske populacije, koja ionako s godinama počinje okretati leđa idealima mladosti.
U tom smjeru razmišlja i filozof Michael Hame kad upozorava na to da je modernom društvu ljudska sloboda sve ugroženija jer društvo, pod pritiskom ekonomske konkurentnosti i uspješnosti, sve više poklanja pažnju tome gdje je netko završio studij, a manje sposobnosti i ljudskim kvalitetama. Zato nije nikakvo čudo da se među nekadašnjim studentskim borcima za više prosvjećenja, ekonomske ravnopravnosti i ljudskih prava, današnjim javnim osobama, napose političarima, pojavljuju i oni kojima je više stalo do osobnog probitka i vanjske manifestacije nego do dobrobiti čitavog društva. Nešto o tome govore upravo tranzicijske zemlje u kojima je korupcija među javnim djelatnicima iznadprosječno velika. Naime, oni, sa sveučilišnim obrazovanjem, koji su trebali pokrenuti reforme društva na dobrobit svih, više su se okrenuli vlastitom probitku i karijeri. Na taj način je došlo do izgradnje društva u kojem jedni žive i razmišljaju o luksuzu, dok se drugi bore za preživljavanje.
Ovo bi u tranzicijskim zemljama, kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, moglo dovesti do ozbiljnih problema jer se kod mnogih ljudi već počinju javljati iluzorna sjećanja kako je u doba komunizma bilo bolje i manje korupcije nego danas. Pri tome se zaboravlja da je uzdržavanje vila Josipa Broza i njegovih ideoloških istomišljenika odnosilo mnogo više društvenog novca nego sve posttranzicijske korupcije. Takva iluzorna razmišljanja svjesno podupiru pojedini mediji u kojim surađuju djeca i unučad bivših privilegiranih komunističkih ideologa, koja su si mogla priuštiti školovanje na najelitnijim svjetskim sveučilištima. Utoliko je tragedija veća što su se želji za prekomjernim luksuzom odali i neki političari, bivši studenti, koji vrlo dobro znaju kako je bilo teško studirati u inozemstvu, bez ikakve državne potpore i pod stalnom prismotrom UDBE.
Nažalost, današnje hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo je zbog takvih, kao i zbog posljedica dugotrajne vladavine komunizma, dovedeno u apsurdnu situaciju da ulaže ogromna financijska sredstva u studentsku populaciju koja po završetku izobrazbe, umjesto da bude od koristi vlastitom narodu, masovno iseljava u svijet. Kad bi se našao neki poduzetnik u spomenutim zemljama koji bi proizvodio najsuvremenije kompjutore i dijelio ih besplatno bogatim zapadnim zemljama, tisak bi ga proglasio nenormalnim. A to da masovno odlaze mladi školovani ljudi, u koje je toliko uloženo, koji bi trebali biti garancija prosperitetnijeg društva, očito nikome mnogo ne smeta. A upravo zahvaljujući djelomično i tim mladim školovanim došljacima, otvaraju se nova radna mjesta i smanjuje nezaposlenost u Njemačkoj. Iz tog apsurda bi se moglo zaključiti i to kako su na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini došli nekadašnji loši studenti ili oni koji su duboko pali pod utjecaj neoliberalnog kapitalizma pri čemu, osim sebe, ne vide nikog drugoga. Krajnje je vrijeme da studenti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokažu vjernost europskoj studentskoj tradiciji, izađu na ulice i potraže promjene za svoje dobro, kao i za dobrobit čitavog društva.
