U srednjobosanskom naselju Sutjeska (poslije nazvana Kraljeva), uz vladarski dvor – naše stolno misto, te nedaleki kraljevski grad Bobovac – utemeljen je podno brda Teševa franjevački samostan prije više od šest i pol stoljeća. Od tada pa do danas, sutješki fratri duhovno prate katolički puk, podnoseći „tegobu dana i žegu” tijekom stoljeća punih obrata. U dugovječnom trajanju samostan je prolazio turbulentna razdoblja, ali je opstajao – svim nevoljama usprkos – i njegova zvijezda ni danas ne tamni. Jedan je od najstarijih unutar franjevačke provincije Bosne Srebrene, jedine ustanove u Bosni i Hercegovini koja je nadživjela sve režime od vremena srednjovjekovne Bosne do našega doba.
Osmanski spisi – ogledalo jednoga vremena
U zvjezdanom znaku sutješki samostan isijava duh svoje bogate povijesti iz brižno čuvanih umjetničkih i kulturnih sadržaja, među kojima je i četiri tisuće isprava, pisanih osmanskim turskim jezikom i arapskim pismom, nastalih u vrijeme osmanskoga/turskoga četiristoljetnog vladanja u Bosni (1463–1878). Za njih, kao vjerodostojne svjedoke prošlih epoha, postoji trajno zanimanje historičarā. Tomu u prilog, među ostalim, govori i činjenica da je od 8. do 10. svibnja 2025. priređen skup svjetskih osmanista u povodu izlaska knjige Osmanske isprave sutješkog samostana (Kr. Sutjeska – Sarajevo, 2025) koju je priredio profesor Michael Ursinus sa Sveučilišta u Heidelbergu i Birminghamu. On je, naime, u samostanu okupio ugledne profesore, eksperte za osmanistiku, s više sveučilišta: Rhoads Murphey (New York / Birmingham), Claudia Roemer (Beč), Elias Kolovos (Atena), Rossitsa Gradeva (Sofija), Timo Blocksdorf (Tübingen), Fazileta Hafizović (Sarajevo) i Nenad Moačanin (Zagreb). U okviru skupa knjigu su 10. svibnja, u sutješkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, predstavili Michael Ursinus, prireditelj, i Ana Papić, prevoditeljica isprava s engleskoga. U knjizi su isprave s kraja 15. do konca 17. stoljeća, njih 556, što je tek jedan manji dio ukupnoga fonda. Nadajmo se da će i ostale izići na svjetlo dana! Knjiga je priređena tako da ju mogu koristiti zainteresirani, ponajprije znanstvenici, širom svijeta: naime, odabrane isprave donesene su u faksimilu, transkribirane na suvremeni turski alfabet te prevedene na engleski i hrvatski jezik, a dio ih je pridodan u regestama. U istom prostoru, nekoliko tjedana poslije (22. lipnja), nakon što je stigla cijela naklada iz tiskare, o knjizi su govorili Ana Papić, mag., fra Robert Jolić i fra Marko Karamatić. Domaćini skupa i organizatori predstavljanja su gvardijan fra Bono Tomić i sutješki fratri sa zapaženim udjelom Tomislava Perkovića iz livanjskoga Podhuma.
Osmanske isprave svjedoci su mukotrpnoga življenja pod tuđinskom vlašću, a izdavali su ih, na traženje franjevaca, predstavnici osmanske vlasti, kao jamstvo da se s njima ne postupa nasilno i ne otima im se imovina. Iako je sultan Mehmed II. dao svečanu povelju, Ahdnamu, poglavaru franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, koja je jamčila franjevcima ostanak u Bosni i duhovnu brigu za katolike, trebalo je ta jamstva uvijek iznova dokazivati i potvrđivati novim dokumentom. U tim nesigurnostima svaki pisani papir, koji su dobili od osmanske vlasti, od samoga sultana pa do mjesnih spahija, franjevci su brižno čuvali, i sklanjali na sigurna mjesta, osobito one važnije, sve za slučaj da se nekoga dana budu morali braniti pred nasrtajima lokalnih moćnika.
O trajnom zanimanju franjevaca za arhivsku građu govori i podatak iz novijega vremena: koncem 60-ih godina 20. st. samostan je otkupio, zahvaljujući meštru novaka fra Andriji Zirdumu, zbirku osmanskih isprava (najstarije isprave su iz 16. st.) od obitelji Jusić, iz zaseoka kod Bobovca, te nadgrobnik Radovana Pribilovića (15. st.) od obitelji Šemić, iz zaseoka sela Grmače, koji je bio ugrađen u temelje štale.
Knjiška kultura i likovna umjetnost
Nakon svega rečenog, bacit ćemo nakratko pogled na baštinjene sadržaje knjiške i likovne kulture samostana, ostavljajući po strani umjetničke predmete od kovine, najčešće od srebra s pozlatom (barokni kaleži, križevi), ili bakra, te vrijedne tekstilne predmete, kamene spomenike… Školujući se na Zapadu i putujući tamo i iz raznih drugih razloga, franjevci su se susreli s Gutenbergovim iznašašćem tipografije (1450), nove tiskarske tehnike od milenijskoga značenja i shvatili su ogromnu važnost toga otkrića. Na povratku u Bosnu donosili su prve knjige (prvotiske, inkunabule) tiskane do 1500. godine. Više od polovice svih inkunabula u Bosni i Hercegovini, tih najstarijih knjiga u svijetu, nalazi se u sutješkom samostanu, a ostale su u samostanima u Fojnici, Kreševu, Gorici/Livno, te nekoliko u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu…. U sutješkom je samostanu živio i radio fra Filip Lastrić (1700–1783) utemeljitelj znanstvene historiografije u Bosni. Objavio je više knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku. Nakon Divkovića i drugih franjevačkih pisaca 17. i 18. st., franjevcima je širom otvorio vrata u Gutenbergovu galaksiju, što je sutješki samostan učinilo zvjezdanim znakom franjevačke misije i stolnim mistom knjiške kulture u Bosni.
Tijekom cijeloga turskoga vremena franjevci su komunicirali s kulturnim centrima u Italiji, ponajviše s Venecijom. Osim što su tamo tiskali knjige, nabavljali su umjetničke slike od kojih su neke vrhunska ostvarenja, što govori o likovnom ukusu naručitelja. Ona danas tvore bogatu umjetničku zbirku sutješkoga samostana. Najstarija potječe iz 15. stoljeća (pet ih se iz istoga stoljeća stjecajem čudnih okolnosti našlo u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu), a najviše ih je iz baroknoga stilskog razdoblja (17–18. st.). Između brojnih slika, pozornost svraćamo na jednu: Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim. Povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin (1910–1997) djelo je „otkrio” 1966. i atribuirao ga venecijanskom slikaru Francescu Guardiju. Ostao je, kaže, „bez daha” gledajući to „lijepo i slavno djelo, samostana još slavnijeg”. To malo „remek-djelo” predstavio je u venecijanskom časopisu Arte Veneta (1972). U uredništvu je s oduševljenjem „dočekana (je) kao otkriće”.
„Dobra ti kob, mala sliko”, poručila je zagrebačka povjesničarka umjetnosti, Sanja Cvetnić, na odlasku iz Kr. Sutjeske, sa željom da će tu najistočniju Guardijevu narudžbu znati cijeniti njezini vlasnici i tražiti vrsne restauratore kad bude potrebno.
Iz Venecije ju je donio fra Grgo Ilijić Varešanin, a na samoj je slici dao ispisati: „Dobavi o. f. Gargo iz Vareša 1775”, tada tajnik Bosne Srebrene, poslije provincijal i naslovni biskup ruspenski i apostolski vikar. Koliko god je iritantno na lice slike staviti natpis, s druge strane navedena godina pripomogla je dataciji kako te tako i nekih drugih Guardijevih slika u Italiji, a nije nevažna ni informacija o autoru nabave, odnosno vjerojatnom naručitelju.
Današnja crkva u Sutjesci građena je 1906–08. po projektu arhitekta Josipa Vancaša, jednoga od najuglednijih arhitekata u BiH u austrougarskom razdoblju. Crkva je bazilikalnoga tipa građena u neorenesasnom slogu. Sa svoja dva vitka zvonika ostavlja estetski dojam sklada, a tomu korespondira i njezin unutarnji trobrodni prostor. Crkvu je zidnim slikama uresio slikar Marko Antonini (Gemona, Italija, 7. IX. 1849 – Zagreb, 26. V. 1937) 1908. godine. Kako je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u konhi apside naslikao je Krštenje Kristovo, a iznad okruglih prozora postavio je figure promatračā i anđelā čime je unio više živosti u scenu. Drugih kompozicija u crkvi nema. Nebo je u plavoj boji, po rubovima su biljni i geometrijski ornamenti. Među prozorima su glave anđela, a iznad njih, duž glavnoga broda, likovi svetaca.
U ovom kontekstu želimo naglasiti da je uprava samostana započela, nakon više od jednoga stoljeća, s restauracijom Antoninijevih slika u studenom 2024. Dovršena je obnova svetišta u izvedbi tvrtke Elaboro iz Splita, što je obilježeno koncertom klasične glazbe na Ilindan, 20. srpnja. Restauracija slika u crkvenim lađama se nastavlja.
U crkvi je brončani kip kraljice Katarine Josipa Marinovića, oltar s raspetim Kristom na antependiju u drvu Ante Kajinića. Izvan crkve u dvorištu je na potpornom zidu veliki mozaik na temu sv. Franje Vlatka Blažanovića, skulptura kraljice Katarine u bronci Anđelka Marića, Katarinina bista Ane Kovač, te mozaik s likom sv. Nikole Tavelića Svjetlane Bajanović.
Sutješka zvijezda ne gubi sjaj!
