Povijesno-kulturna i umjetnička baština, stoljećima skupljana i brižno čuvana, nalazi svoj smisao, među ostalim, i u tome da je otvorena oku javnosti. To se odnosi i na višestoljetno blago bosanskohercegovačkih franjevačkih samostana. Svojim višestoljetnim trajanjem samostani su postajali riznica povijesno-kulturnih i umjetničkih vrijednosti, usprkos činjenici da je mnogo toga nestalo u povijesnim prevratima, pljačkama, rušenjima, požarima… Ta sabirališta kulture i umjetnosti u prošlosti i sadašnjosti, po svojoj kakvoći i količini zaslužuju pozornost. K tome, gledajući franjevačko blago kao muzejsku i kulturno-umjetničku vrijednost, potrebno je imati u vidu da je to plod njihovih praktičnih nastojanja da svom duhovnom djelovanju postave čvrste temelje. Franjevačka kultura pisane riječi, naprimjer, nastajala je s prvotnom nakanom da im bude od pomoći u evangelizaciji i na duhovnu dobrobit katoličkoga puka. Danas znamo da su kao najobrazovaniji sloj društva bili utemeljitelji književnosti na ovim prostorima, prvi liječnici, pokretači prvoga časopisa u BiH, začetnici kritičke historiografije, prvi putopisci… I u drugim oblicima svoje djelatnosti gotovo sve je bilo u funkciji njihova poziva.
Širom otvorena vrata
Stjecajem povijesnih okolnosti bogata povijesno-kulturna i umjetnička baština nije bila primjereno predstavljana pa time nije bilo ni dublje percepcije u široj kulturnoj javnosti. S obzirom na karakter vlasti i društvenih odnosa u bivšoj državi, na franjevačku baštinu gledalo se suzdržano i nije bilo po sebi razumljivo da državne institucije u smislu potpore pokazuju veći interes za samostanske muzejsko-galerijske zbirke.
Protokom vremena taj je sustav gubio na prvotnoj tvrdoći, postajao je politički mekši i elastičniji, a bližio mu se i kraj. U takvom ozračju dogodila se velika franjevačka izložba 1988. godine, dakle prije nešto više od tri desetljeća. Na nju danas vrijedi podsjetiti, jer su njome širom otvorena vrata prema baštini čuvanoj u skrovitosti. Organizirana je pod nazivom „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine” od 14. ožujka do 2. travnja 1988. u okviru manifestacije Sarajevska zima. Organizator izložbe bio je Zavod za zaštitu kulturno-istorijskoga i prirodnoga nasljeđa BiH u suradnji s Narodnom i univerzitetskom bibliotekom i Arhivom Bosne i Hercegovine. Izložba je priređena u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum, reprezentativnom izložbenom prostoru u Sarajevu. Ujesen iste godine prenesena je u Zagreb u Muzejski prostor, kasnije nazvan Galerija Klovićevi dvori, gdje je potrajala znatno dulje – puna tri mjeseca: od 6. listopada 1988. do 8. siječnja 1989. godine, s nazivom „Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija”. Kasnije je, s reduciranim brojem eksponata, priređena i u Milanu. Izložbe su popraćene vrsno uređenim katalozima.
Izložba je bila ustrojena iz šest tematskih područja: 1. Slikarstvo i skulptura; 2. Kameni spomenici; 3. Metal; 4. Tekstil; 5. Knjižno blago; 6. Arhivska građa. Ukupno su izložena 572 eksponata, od čega 265 slika, 28 skulptura, 84 metalna predmeta, 27 tekstilnih predmeta, 68 arhivskih dokumenata, 91 knjiga i 18 kamenih spomenika. Bio je to velik pothvat. Trebalo je pregledati sve muzejske i galerijske zbirke u samostanima i napraviti kvalitetan odabir, razriješiti, koliko je moguće, datiranje i atribuciju pojedinih djela. Velik broj ih je bilo potrebno restaurirati ili očistiti od s vremenom nastalih naslaga, na čemu su restauratori i konzervatori radili pola godine. Bio je to zahtjevan, minuciozan i skup posao.
Na izložbi je bila dominantna zbirka slika i kiparskih djela nastalih između 15. i 20. stoljeća. Taj dio uredila je Svetlana Rakić. Ona je uz povijesno likovno nasljeđe uključila i djela modernih i suvremenih autora zastupljenih u nizu samostana. Osnovna je nakana izložbe, naime, bila predstaviti ukupno blago franjevačkih samostana u BiH, a to znači uz djela ranijih stoljeća npr. iz gotičkoga, renesansnoga ili baroknoga razdoblja, također i ostvarenja i modernih suvremenih likovnih umjetnika. Takva koncepcija je bila razumljiva budući da je novija umjetnost neizostavna sastavnica ukupnoga blaga franjevačkih samostana. To je također omogućilo usporedbu baštinjene i novije umjetnosti i uvid u kontinuitet franjevačke likovne tradicije. Za dio starijih slika trebalo je istražiti podrijetlo, autora te vrijeme nastanka, što je bila zadaća spomenute autorice. U tome joj je od pomoći bio povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj iz Splita. U zadnje vrijeme svojim su istraživanjem rasvjetljavanju nejasnoća pridonijele također i povjesničarke umjetnosti Sanja Cvetnić iz Zagreba i Ivana Prijatelj Pavičić iz Splita.
O važnijim djelima
Ovdje, radi okvirnoga uvida, navodimo nekoliko najvažnijih djela iz vremena gotike i baroka: Poklon kraljeva – Krist pada pod križem (dvostruka slika), nepoznati majstor sjevernjačkoga podrijetla, 15. st. – Kr. Sutjeska); Sv. Katarina (talijanski majstor, kip – obojeno drvo, konac 15. – početak 16. st., samostan Kreševo); Sveta Obitelj, (venecijanski majstor, 16. st. – Plehan); Povratak Sv. Obitelji iz Hrama i sv. Anto Padovanski (Gian Antonio Guardi, 18. st., samostan Petrićevac), Bogorodica s djetetom i sv. Antom (Francesco Guardi, 18. st., samostan Kr. Sutjeska). Od majstora s kraja 19. i iz 20. st. zastupljeni su: Račić, Kraljević, Bukovac, Becić, Crnčić, Hegedušić, Medović, Gecan, Job, Kljaković, Uzelac, Bijelić, Šulentić, Meštrović, Šimunović, Kršinić, Babić, Jurkić, M. Todorović, Šeremet, Dulčić, Lah, Šohaj, Michieli, Biffel, Likar, Jordan, Murtić, Reiser, Nevjestić, Selmanović, N. Pivac, Stančić, Mujadžić, Kulmer, Grgić, Seder, Keser, M. Ujević…
Metalne eksponate odabrao je Đuro Basler. Obavio je strogi odabir tako da je izložena tek jedna četvrtina od onoga što se nalazi u samostanima. To su mahom predmeti praktične crkvene primjene, često od srebra s pozlatom, ali i od drugih metala: kaleži, monstrance, relikvijari, svijećnjaci, kadionice, križevi, kustodije, navikule… Neki potječu iz domaćih zlatarskih radionica Fojnice i Kreševa.
Basler je odabrao za izložbu, u nevelikom opsegu, i kamene arheološke spomenike u rasponu od 1. do 16. stoljeća među kojima je i Humačka ploča (samostan Humac) iz 10 – 11. stoljeća što je najstariji spomenik pismenosti u BiH.
Odabir tekstilnih umjetničkih predmeta različitih provenijencija priredila je Jelena Ivoš. Prezentirala ih tridesetak među kojima su plaštevi, kazule, dalmatike, antependiji, štole, manipuli… Klasificirala ih je kronološki po stilskim epohama.
Za prezentaciju knjižnoga nasljeđa pobrinule su se Vjekoslava Hunski i Amra Rešidbegović. Taj odjeljak popunjen je odabranim izlošcima starih knjiga, među kojima i onih najstarijih – inkunabula (15. st.) kojih bosanski samostani u BiH najviše posjeduju. Ali isto tako prezentirani su izlošci starih franjevačkih knjiga na narodnom jeziku. Franjevci su tijekom gotovo tristo godina, od vremena fra Matije Divkovića (1563 – 1631) utemeljitelja bh. književnosti pa sve do sredine 19. stoljeća jedini u BiH tiskali knjige.
Iz bogate arhivske građe odabir je napravio Matko Kovačević. Izloženi su odabrani dokumenti od 14. do 20. stoljeća. Među eksponatima bio je i originalni pečat bana Stjepana II (1323), Fojnička ahdnama (1463), Darovnica kralja Matijaša (1481), Fojnički grbovnik, Matica krštenih iz Kr. Sutjeske, Fojnička kronika, Ljetopis fra Nikole Lašvanina itd.
Ovaj retrospektivni pogled na veliku izložbu od prije tri desetljeća jest prije svega podsjetnik na znamenit kulturni događaj koji je pridonio većoj pristupačnosti franjevačkoga umjetničkog blaga koje je dugo vremena bilo izuzeto od javnosti.
