Gazile su po lijepim tepisima, boravile na jahtama, u luksuznim hotelima, vozile se luksuznim autima…
Služile smo nogama bogatog čovjeka. – desna će.
Uvijek nam je nešto prigovarao. – dodaje lijeva.
Možda zbog onih žuljeva na stopalima? – glasno razmišlja desna.
Ali, njih je imao i prije nas. – odgovara lijeva.
Jednog dana cipele je odložio kod kante za smeće. Čudile su se one što to čini kad su još cijele i dobre.
Ja nisam smeće! – ljuti se lijeva.
Nisam ni ja! – složi se desna.
Kiša je padala. Naišao je siromah koji je na nogama imao šuplje i poderane cipele. Primijetio je ove dvije. Prišao je bliže kanti. Uzeo ih u ruku i dobro pogledao sa svih strana.
Dobre! – sam sebi reče i stavi ih u vrećicu. Odnio ih je kući. Sutradan je opet padala kiša, ali ovaj čovjek je imao suhe noge. Svaku večer, kada bi izuo cipele, očistio bi ih i lijepo složio.
Puno putujemo. Život nam je postao zanimljiv. – glasna je lijeva.
Ovaj nam ništa ne prigovara. – veli desna.
I češće mijenja čarape nego onaj prije! – primijetila je lijeva, a desna se slatko nasmijala na ove riječi.
Ovaj uvijek ponavlja; dobre su, dobre su. – radosno će desna.
Od sreće su zapjevale: Opet smo žive, nekomu dobre i lijepe, putovati nismo prestale, ove dvije skromne noge novi život su nam dale.
Kako malo je dovoljno za sreću?
No, siromašni čovjek se razbolio i tri dana se nije dizao iz kreveta. Cipele su se jako, jako zabrinule za njegovo zdravlje. Strpljivo su stajale pored kreveta i nadale se da će se ustati. Četvrti dan čovjek je zaspao i sanjao da mu cipele odoše preko praga. Skočio je u polusnu da vidi jesu li ondje gdje ih je ostavio. Kada ih je vidio na mjestu, nasmješio se, obuo ih i prošetao prostorijom. I opet je rekao: – Dobre!
Cipele su zadovoljno pogledale jedna drugu.
