Kad se u kasni sat duge zimske noći promrzli skupimo u osvijetljenoj crkvi, kad se zagledamo u jaslice s poznatim figurama, a vol i magarac nam domaćinski i smireno uzvrate pogled, kad jelke zatrepere šarenim sjajem i kugle i trake i ukrasi zasvjetlucaju poput bisera, kad nas obuhvati svečana i tiha, čak nerazumljiva ugoda na granici polusna, kad odjeknu pjesme starih riječi, kad se obitelj skupi oko stola i jelo opojno zamiriši, kad život izgleda ljepše i pomirljivije… tu je Božić.
Njegova nas čarolija svaki put – gotovo k’o nekom dogovorenom varkom – bar na tren odvodi u krajeve naših uspomena, u dane djetinjstva, mladosti, sreće, u doba kad smo bili sigurni pod kapom nebeskom i kad su anđeli još nesmetano izlazili iz priča i govorili baš onako kako govore u snovima. Zato Božić uvijek donese i neku nostalgiju za prošlim, dobrim stvarima i danima, pomalo smiješnim sitnicama koje s godinama ipak poprime nestvarnu ljepotu i čar. Tada bismo iz zemlje hladne svakodnevnice tako rado otplovili morem vremena u zemlju naših sjećanja: ondje još žive negdašnji običaji, ondje se još sjaji radost jednostavnog darivanja i diše zrak prihvaćenosti i obiteljske zaštićenosti.
A opet ne da se izbjeći čitav niz pitanja: Je li Božić tek neka romantično-idealna priča, izlet – čak bijeg – izvan svakodnevice, nešto zapravo izvanvremensko, pa onda i izvanživotno? Pripada li Božić samo tradicijskim običajima – koji čuvaju više nego što mi pamtimo i nose više nego što naše kršćanstvo hoće – i jedino našim uspomenama na prošlost, na dane djetinjstva? Je li Božić – kao svetkovina „maloga boga“ – zapravo privilegij velikih dječjih očiju koja još vjeruju u bajke i neobične stvari? Jesu li možda djeca, zbog sličnosti s betlehemskim „djetešcem u jaslicama“, stvarni adresati ove svetkovine i njezina sadržaja? Je li Božić danas postao zapovjednom svetkovinom potrošačkog društva i virtualne civilizacije zaborava? Što nam evanđelja govore o Božiću? I još prije: Kako se slavljenje Božića uopće udomaćilo u kršćanstvu?
Kako je Božić ušao u kalendar i donio poneki simbol
S početka kršćani uopće nisu slavili rođendane, čak ni Isusov. Oni nisu imali ni torti sa svjećicama ni svečanih darova ni rođendanskih zabava s prijateljima. Naprotiv, oni su s obzirom na slavlja rođenja bili – iz današnje perspektive gledano – malčice morbidni: kao pravi rođendan slavili su dan smrti, dan rođenja za neprolazni život u Božjoj vječnosti. Osobito su rado slavili smrt mučenika koji su bili nepokolebljivi u ispovijedanju vjere u Isusa. Slavljenje Božića i samu svetkovinu Božića kršćani prva tri stoljeća uopće nisu poznavali. Kroz prvih tristo glavna svetkovina bio je Uskrs, uz dodatak spomena na smrt pojedinih mučenika.
Tek u drugoj polovici četvrtog stoljeća, pošto je kršćanstvo dobilo pravo građanstva u Rimskom Carstvu a onda i ekskluzivno pravo građanstva – kad je postalo državnom religijom – kršćani počinju slaviti Božić. Neki povjesničari kažu da su kršćani svetkovinom Božića zapravo „pokrstili“ jednu rimsku pogansku svetkovinu boga Sunca. Rođendan boga Nepobjedivog Sunca (Sol invictus) slavljen je baš na kalendarski zimski solsticij, na 25. prosinca po julijanskom kalendaru, u onom trenutku kad sunce ponovo počinje jačati. Slično je i s datumom 6. siječnja, na koji se također slavi rađanje boga Sunca, zimski solsticij i Nova godina – samo što je sve to po ondašnjem egipatskom kalendaru. Da bude još zanimljivije, u Egiptu se taj rođendan slavio u špilji i to će u kršćanskoj ikonografiji biti čest moment, iako se u Novom zavjetu spominju samo jasle – pretpostavlja se u nekoj štali – ili kuća kao mjesto Isusova rođenja. S ova dva datuma ipak nije riješena matičarska zbrka u ranom kršćanstvu: kao mogući datumi Isusova rođenja još se spominju 10. siječanj, 26. ožujak i 18. studeni.
Naravno, postojanje izvankršćanskih paralela ne znači odmah da su kršćani to jednostavno preuzeli. Oni su iz svog okruženja, života i običaja uzimali mnogo toga – kao što na koncu i mi uzimamo – i davali stvarima kršćanski smisao. Više ili manje uspjelo. Teolozi su prije nerado govorili o tom utjecaju odnosno sasvim su ga minimalizirali. No, takvih utjecaja puno je rano kršćanstvo: evanđeoska i biblijska poruka „utjelovila“ se u pojmovlju grčke filozofije, kršćanska liturgija u dvorskoj odjeći i ceremonijalu, kao kršćanski liturgijski prostor prihvaćene su bazilike (javne tržnice i sudnice). Stoga su i kršćani onog vremena mogli iskoristiti također poganski kalendar i svetkovinu, a da ne izgube svoj kršćanski identitet. Pri tome su im od velike pomoći bila biblijska mjesta koja govore o „mladom suncu s visine“ i „suncu pravde“, a koja su primijenjena na Isusa.
Uvođenje svetkovine Božića bilo je praćeno i distanciranjem prema poganskim kultovima kao i unutarkršćanskim razračunavanjima. Prihvaćeno je rješenje da se na 6. siječanj – uz taj datum je pristajao Istok – slavi spomen na krštenje Isusovo, čudo u Kani i posjet mudraca s Istoka. Tako je jednim potezom istaknuta dvostruka razina objave Krista: 25. prosinca Židovima koje simboliziraju betlehemski pastiri te 6. siječnja poganima simboliziranima u trojici mudraca koji su kasnije promaknuti u kraljeve. Naravno, tada Božić još nije bio državni praznik niti je bilo školskog odmora.
Prve božićne propovijedi potječu iz druge polovice 4. stoljeća. Ponekad možda mislimo kako su one bile propovijedi o malenom djetešcu, o priprostim pastirima, o razdraganim anđelima ili pak o Marijinoj veličini i Josipovoj skromnosti – od toga ni traga. One su isprva uspoređivale progonjene kršćane s nevinom djecom iz Betlehema te stoga i nudile utjeha u progonu i muci. Ali ubrzo su postale žestoki i strasni obračuni s protivnicima i poganske i kršćanske provenijencije, koji su drugačije mislili, vjerovali, vršili obrede. Kršćanski pisci pri tome često koriste za Krista sliku sunca i svjetla upravo da bi istaknuli kako njihovi protivnici sjede u tami. I osudi.
Iako je malo pomalo zauzimao mjesto i u crkvenom i u društvenom životu – spomenimo da su koncem 4. st. na dan Božića i Bogojavljenja ukinute konjske utrke na hipodromu – ipak je tek početkom 6. st. Božić uveden kao dan „obaveznog“ svetkovanja. To je privi učinio zapadnogotski kralj Alarik II., a ubrzo ga je kopirao veliki Justinijan u Bizantu. Ipak samim zatvaranjem sudnica, škola, trgovina i skupština na dan Božića, nije sve krenulo glatko: kršćanski pisci još dugo će se tužiti na zaostale poganske običaje koji se vežu uz sunčev solsticiji, a u kojima su sudjelovali svi odreda: i pogani i kršćani i Židovi uz pjesme, ples, slobodnije ponašanje i obilne gozbe. Zanimljivo je reagiranje Bonifacija, apostola Njemačke, koji još polovicom 8. st. piše kako se ne može od germanskih divljih plemena očekivati da se ostave svojih tučnjava i veselih pijanki, kad se u Rimu oko crkve Sv. Petra uz Božić slave poganski običaji. Svoje ljutite prigovore Bonifacije upućuje na najvišu moguću adresu: tadašnjeg papu Zahariju.
Daljnju povijest svetkovine Božića obilježava sve bogatiji liturgijski „arsenal“ (broj i vrijeme misa, način i oprema s kojom će biti izvođene, što će se pjevati itd.) kao i integracija brojnih kulturno-religioznih običaja i predodžbi novih naroda, prvenstveno germanskih i slavenskih. Mnogi naši stari božićni običaji imaju tipične „poganske“ crte vezane uz kult plodnosti, vegetacije, štovanja sunca. Kroz visoki srednji vijek evanđeoski opisi Isusova rođenja „obogaćuju“ se u narodnoj pobožnosti mnogim elementima iz apokrifnih spisa: tako su u božićnu priču na mala vrata ušli vol i magarac, a još prije babica koja je pregledala Mariju i kojoj se zbog sumnje u Marijino djevičanstvo osušila ruka. Ruka je doduše zaliječena čime je dodirnula malog Isusa, a babica je dobila dostojnu pouku iz vjeronauka.
Za kasniju tradiciju slavljenja Božića važan je „scenski“ prikaz Isusova rođenja koji je svojom instalacijom u talijanskom Grecciu popularizirao Franjo Asiški i po tome postao planetarno poznat. Jaslice su otada – u bezbroj varijacija – stalna tema božićnog vremena. Kroz stoljeća će buditi maštu i zadivljenost ne samo kod djece, nego kod sveukupnog kršćanskog puka. U 16. st. jaslicama se pridružila jelka, zimzeleno tj. stalno, vječno zeleno drvo, kao simbol života i još više kao simbolična čežnja za novim životom i zelenilom. Polazeći od Alzasa običaj kićenja jelke se proširio prije svega u građanskim obiteljima, da bi prije dvjestotinjak godina postao opći božićni ukras. Ne samo za kuće, nego i za trgove, aute, vrtove. Naravno: i trgovačke centre. Običaj darivanja djece vezan uz sv. Nikolu (6. prosinca), nakon reformacije sve više se veže uz Božić i darove koje donosi mali Isus. Danas i jednog i drugog uspješno zamjenjuju Djed Božićnjak u pobožnoj i Djed Mraz u nepobožnoj varijanti.
Od polovice prošlog stoljeća Božić je u zapadnim zemljama postao tako omiljen da se počinje slaviti već koncem listopada. Nitko se malenom Isusu toliko ne raduje kao trgovci i nitko ga tako zgodno – a bez religiozne obaveze – ne koristi kao današnje reklame. Toplinu, blizinu i razumijevanje koji vas prema bližnjima obuzimaju u tom vremenu, najbolje ćete materijalizirati tako što im kupite lijep i – po mogućnosti – skup poklon. Danas je od „hude zime“ moguće pobjeći u toplije krajeve i tamo naći također dobru božićnu zabavu i lud provod. Na koncu mnogi će također pomisliti da na bitni sadržaj Božića i obaveznu inscenaciju spada i papina čestitka na svjetskim jezicima.
Kako god bilo, ipak se ne može zanijekati ovo: Božić je blagdan u kojem se još uvijek sjećamo posebne ljubavi Božje prema čovjeku. Dar te posebne ljubavi zove se Isus iz Nazareta. Što evanđelja kažu o tome?
Biblijski naglasci
Možda bi nekome moglo zvučati neobično, čak pomalo razočaravajuće, to što opisi Isusova rođenja koje nalazimo na početku Matejeva i Lukina evanđelja, nisu pisani iz biografskih motiva niti su oni biografski podaci u strogom smislu riječi. Oni ne potječu – kako hoće jedna nadasve pobožna linija – iz nekih obiteljskih Marijinih dnevnika ili Marijinih uspomena prenesenih piscima evanđelja. Ti opisi su prije svega teološke refleksije i interpretacije Isusova života i djelovanja, osobito završetka Isusova zemaljskog života, njegove smrti na križu. Tekstovi iz Mateja i Luke u kojima su opisane zgode i nezgode zbog Isusova rođenja, njegovi preci i srodnici, čudesni događaji vezani uz rođenje djeteta: sve je to pisano s namjerom ne da se iznesu detalji o Isusovom životu i eventualne zanimljivosti iz njegova djetinjstva, nego da vjeri prve zajednice u Isusa kao Mesiju dadne utemeljenje i potvrdu od najranijih početaka Isusova života. To je otprilike kao kad o nekom pričamo pa kažemo: takav je on od malih nogu.
No, kršćanski navještaj počinje od jednog drugačijeg „biografskog“ podatka, od iskustva raspetog Isusa, ubijenog patnika kojeg Bog ne ostavlja u vlasti smrti, nego ga svojom svetom božanskom moći podiže na novi i nerazorivi život. Taj razapeti i ubijeni je ispunjen snagom Duha Božjega, on je živ i jedini spasitelj i otkupitelj Izraela, on je Božji Mesija-Pomazanik, on je Sin Božji u eminentnom smislu. Nama to, naravno, zvuči sasvim normalno i prihvatljivo, ali za ondašnje Židove to je bilo sablažnjivo, bogohulno, čak zastrašujuće. Stoga su Isusovi učenici, da bi svoje skrovito i ujedno provokativno iskustvo Uskrsloga prenijeli svojim sunarodnjacima i istovjernicima, morali ukazivati na zajedničku polaznu točku: na Božju riječ zapisanu u Bibliji, u Zakonu i Prorocima, koja upravo govori o takvom Mesiji. Zato ćemo u prva dva poglavlja i kod obojice evanđelista otkriti bilo izravno bilo neizravno utemeljenje u starozavjetnim tekstovima. Zato Matej kao neku mantru ponavlja riječi: „… sve se to dogodilo da se ispuni Pismo…“, a Luka u svom pisanju stalno aludira na velike likove iz starozavjetnog vremena.
Sami opisi rođenja i događaja vezanih uz rođenje i djetinjstvo Isusovo kod Mateja i Luke dosta su različiti. Ono u čemu se slažu jest da je ono bilo u Betlehemu, Davidovom gradu mjestu vezanom uz mesijanske nade Izraela. Iz tog mjesta – prema vjerovanju Židova – trebao je doći mesija Izraela, Božji pomazanik i kralj koji će osloboditi i spasiti svoj narod. Male su šanse bile da bi Nazaret prošao kod Židova kao Isusov rodni grad, jer odatle mesija jednostavno nije mogao doći. A Isusovo dostojanstvo i važnost bivaju pojačani opisom dolaska mudraca s Istoka (kod Mateja) kao i pohodom betlehemskih pastira nakon nesvakidašnje objave s neba (kod Luke). Naša uobičajena slika Božića i zbivanja vezanih uz rođenje Isusa zapravo je spoj dva opisa: kod Mateja nema razgovora Marije s anđelom, popisa stanovništva, pastira, starca Šimuna ni proročice Ane, a kod Luke Josipovih snova, nema Heroda i mudraca niti pokolja betlehemske dječice i bijega u Egipat. Lukin Isus je Nazarećanin koji se rađa na staroj roditeljskoj baštini, Matejev je Betlehemac koji s roditeljima politički azil nalazi u Nazaretu. I kod jednog i kod drugog: to je Isus iz Nazareta, Božji pomazanik i ispunjenje drevnih očekivanja naroda Izraela.
Kad prvi učenici, polazeći od dubokog osobnog i transformirajućeg iskustva raspetog a živog Isusa, za njegovu smrt i odbacivanje prokazuju židovsko religiozno vodstvo, to onda također dovodi do oblikovanja sve autonomnije i sve posebnije zajednice Isusovih sljedbenika. Odbacivanje Isusa kao Mesije od glavne struje religioznog židovstva, nije bilo odbacivanje ideje mesijanstva, nego njezina oblika koji se konkretizirao u Isusovu životu, propovijedanju i djelovanju. Isus je u svom mesijanskom nastupu i zahtjevu u očima židovskog religioznog establišmenta – a znamo da je danas na Bliskom istoku religiozna razina tijesno vezana uz političku – definitivno poražen razapinjanjem na križ i sramotnom smrću rezerviranom za najteže prijestupnike i kriminalce.
Takav odnos židovskih vladajućih krugova, a onda i većine naroda uopće, s obzirom na Isusovo mesijanstvo, evanđelisti Matej i Luka protežu na sam početak Isusova života: od samog početka Isus je u svom narodu neprepoznat kao Božji izabranik i pomazanik i od samog početka njegovu životnu povezanost s Bogom prepoznaju samo jednostavni i otvorena srca, ljudi s ruba poput pastira, stranaca i staraca. Matejeva priča o bijegu u Egipat također se dobro uklapa u ovaj opći okvir: Isus koji je svojima došao, kod njih nije našao prijem i prihvaćanje, već zaštitu i prihvaćanje nalazi u stranoj zemlju, u samom Egiptu, metafori ropstva, neprijateljstva i bezbožnosti.
Ove dvije temeljne stvari vezane uz Isusovo rođenje: ostvarenje starozavjetnih riječi s jedne te odbacivanje od strane židovskih religioznih (i političkih) vodećih krugova s druge strane, uokvirene su o osnovnu teološku poruku koja pokazuje da je križ Isusov zapravo polazišna točka opisa polaganja novorođenčeta u jasle. Danas možda teško možemo razumjeti razloge koji su prve kršćanske pisce nagnali na ovakvu teološku interpretaciju Isusova rođenja. Pitanje Mesije patnika čiji su lik prvi učenici prepoznali u Isusu i njegovu mesijanstvu, bilo je pitanje Božjeg djelovanja u njegovu narodu. Mesijanizam je uključivao stoljetnu nadu i intenzivno očekivanje da će Bog „rukom ispruženom i mišicom jakom“ slomiti i uništiti neprijatelje i tlačitelje Izraela, da će svom narodu donijeti mir i blagostanje, da će mu stvoriti uvjete za savršeno održavanje Božjeg zakona i svetih propisa. Već u Starom zavjetu, osobito kod proroka, to očekivanje dobiva značajne varijacije: Božja objava preko njegova pomazanika, preko njegova Krista, ne mora nužno biti velika oslobodilačka akcija u političkom smislu, nego će Božji pomazanik donijeti pravo i pravdu, objaviti Božju nakanu spasenja i blizine ne samo s narodom Izraela, nego sa svim narodima. Pri tome je važno da se taj Božji naum neće provoditi bučnom snagom ni vojnom silom, nego povjerenjem u Boga i posluhom njegovoj spasenjskoj volji.
Na križu razapeti i potpuno nemoćni kao i Duhom Božjim oživljeni Isus s početka kršćanskog navještaja – a s kraja evanđeoskog teksta – jest upravo takav i na početku Matejeva i Lukina evanđelja: Isus kojeg od samog početka u nemoći ne prepoznaju u njegovom sinovstvu Božjem – Isus kojeg u njegovu posebnom odnosu s Bogom prepoznaju stranci i jednostavni, a Božjem djelovanju otvoreni ljudi; Isus koji je izručen na milost i nemilost okrutnoj moći vlastodržaca – Isus kojeg sveta Božja moć ne ostavlja u vlasti nasilja ni smrti; Isus koji svojima dolazi a njegovi ga ne prihvaćaju – Isus kojeg kao Božje lice otkrivaju ljudi s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga. Taj Isus je od samog početka svog života Božjim Duhom začet i prožet, on je Božji Krist-Pomazanik, navjestitelj radosne vijesti spasenja svim ljudima. O njemu su pisala sveta Pisama naroda kojem je pripadao i on i svi njegovi prvi učenici. U njemu su ta Pisma ispunjena.
Što s Božićem danas?
U naš kulturno-religiozni svijet Božić se sasvim udobno smjestio i bilo bi svakako prazno bez njega. Kraj prosinca još možemo i zamisliti bez snijega, ali ga teško možemo zamisliti bez jelke i darova, bez pjesama Tiha noć ili U se vrime godišta, bez ponoćke i svečana stola. Još teže možemo zamisliti svijet bez božićnog ozračja mira i radosti, bez topline koja se osjeti među ljudima, bez obiteljske blizine i zajedništva. Ipak, u skladu s pitanjima postavljenima na početku, čini se da u Božiću možemo prepoznati dva osnovna tona: religiozno-kulturnu tradiciju sa svim njezinim lijepim i plemenitim elementima od folklora do najviših umjetničkih dosega u slikarstvu, skulpturi, pisanoj riječi i glazbi, te religiozno-kulturnu kritiku u njezinu pozitivnom smislu stvaranja prostora za čovjeka i Boga. Ta dva osnovna tona ne mogu se izolirati, oni su uvijek kroz povijest jedan drugom služili kao kontrast i nadopuna. Naša obaveza je da ne odbacimo bogatu duhovno-materijalnu tradiciju, a naša zadaća je da ostanemo osjetljivi za kritičke momente kojima opisi Isusova rođenja progovaraju našem vremenu.
Slavlje svake kršćanske svetkovine treba biti usmjereno ne samo na prošlo, na ono čega se sjećamo iz slavne i veličanstvene prošlosti, osobito onoga što je sve Bog učinio i rekao u „ono vrijeme“. Kršćanska poruka i time kršćanske svetkovine su uvijek i nužno aktualizacija prošlih događaja i uvijek otvorene za budućnost. Slavlje Božića u tom smislu ne može ostati rezervirano za dirljive, lijepe i pomalo nerazumljive običaje niti za estetski glazbeni, likovni ili televizijski doživljaj. Ono se ne treba zadržati niti na razini folklornog i nacionalnog identiteta, niti na djetinjim, nezrelim i mitološkim predodžbama o Bogu i njegovu odnosu prema ljudima. Božić ne smije biti tek priča o tome kako se na zemlji Bog rodio i kako su anđeli pjevali nebeske pjesme i kraljevi s Istoka na poklon došli. Božić se – kao i svaka biblijska poruka – događa danas i nama, obvezujuće nas uključuje.
U tom smislu Božić pred nas postavlja pitanja koja mogu biti netipično božićna, a to znači mogu pokvariti ugodno i lijepo ozračje, mogu nam čak pokvariti tek i raspoloženje. Božić prije svega pita kršćane kakav je njihov odnos prema ljudskoj moći koja zahtijeva za sebe apsolutni posluh i raspolaganje ljudskim sudbinama i životima. Takav zahtjev kršćani mogu priznati jedino Bogu, dok svaka druga instanca – bila ona državna ili crkvena – ne smije pretendirati na takvo što. Zahtjev jednog moćnika, jedne politike i jedne stranke, da se poradi očuvanja stabilnosti i nacionalno-vjerskih interesa prikloni neetičnom i neljudskom djelovanju, u božićnoj epizodi je odbačen s najviše instance, iz Božjih nebeskih visina i priopćen je čovjeku u snu. U tom smislu Božić je doista poput velikog i svetog sna o Božjoj zaštitničkoj moći i obvezi ljudskog etičnog djelovanja i zaštite ugroženih.
U našim društvima, s njihovom većom ili manjom kršćanskom provenijencijom i sviješću, postavlja se pitanje odnosa prema ljudima koji u neki nezgodan čas – možda baš u trenutku dok se zbrajaju novci od zarade ili siječe slasna pečenka – kucaju na vrata kršćanskog blagostanja i mole za pomoć. Mogu to biti Kinezi, Marokanci, Kurdi, muslimani i budisti. Možda to jest politički osjetljivo pitanje, ali politika je u Božiću relativizirana i postavljena na svoje pravo i dobro mjesto. U njemu je prvenstvo prolaza naprotiv dano ne državnom ili ekonomskom interesu, nego ljudskoj osjetljivosti, sućuti, prihvaćanju i dijeljenju. Neprepoznavanje Boga u nepoznatoj i potrebnoj obitelji, u malom djetetu ili na smrt izmučenom patniku, u kršćanskoj priči nije bez posljedica.
Nadalje, u vrijeme sve ekstremnijeg individualizma i internetskih virtualnih svjetova, u doba kad se ljudi sve više poznaju samo pod anonimnim „korisničkim imenima“, ostaje kršćanima upozorenje da uz njih žive brojni nemoćni, brojni stari i zaboravljeni, brojni konkretni ljudi s licem i životnom pričom. U našim krajevima, bez redovitih mirovina i zdravstvenih osiguranja, to pitanje je ekstremno važno i teško. Isus u jaslama nije samo dijete, on je svaki maleni bez obzira na godine. Globalna umreženost ne pruža samo priliku da saznamo za svaki „event“ u bijelom svijetu – od izbora misica do švrljanja planetarno poznatih sportaša – nego također da napokon otvorimo oči pred strahovitom bijedom naših sestara i braće, pred smrtonosnom gladi milijuna, pred nevoljom koju kamere ne bilježe. Možda pred samoćom staraca u našem komšiluku.
Božić nam sa sobom donosi pred oči obitelji koje su opterećene, rasute, nesigurne. Donosi nam obitelji s velikim materijalnim problemima, ali i velikim duhovnim problemima. Ritam svakodnevice i obaveza mrvi današnje obitelji i čini ih sve manje domom, tj. mjestom gdje se čovjek osjeća zaštićen, prihvaćen i podržan, gdje se zapravo osjeća voljen. Gonjene bičem potrošačkog društva mnoge obitelji više ne nalaze pravu ni autentičnu komunikaciju, nego se najljepši ljudski sadržaji svode na podmirivanje materijalnih stvarnih ili umišljenih potreba.
Božić na koncu sa sobom donosi i bolnu temu crkvenog ophođenja s onima koji su kao djeca – i baš kao nemoćna Božja djeca – bili žrtve crkvenih službenika, žrtve kojima je oduzeto pravo na priču, na bol, na konkretnu ispriku. Koliko smo kao kršćani i crkva vjerodostojni u slavljenju Božića, ako nismo spremni za traženje oproštaja od onih malenih i od onih zavedenih, ako nismo spremni zauzeto pomoći u nevolji samoće i nerazumijevanja? Naprotiv, solidarno djelovanje od nas očekuju i dijete u jaslama i raspeti Nazarećanin.
Božić treba biti i jedno i drugo: lijepa uspomena, iskreni doživljaj, radosno slavlje, ali i zainteresirano sjećanje, zauzeta osjetljivost, autentična solidarnost. Tada ćemo možda usred noći i mi začuti pjesmu o Božjoj slavi u visinama i ljudskoj dobroti na zemlji. I tada ćemo čuti – usred svoje odraslosti i upravo zbog nje – Isusovu oslobađajuću riječ: „Ako ne budete kao dijete…“
