Na blagdan svetoga Franje Asiškog, 4. listopada 1988. godine, nakon teške bolesti, u 78. godini života, preminuo je Carlo Carretto (1910. – 1988.) ili brat Carlo, kako su ga mnogi nazivali. Umro je u malenom mjestu Spello, naslonjenom na obronke Monte Subasija, između Asiza i predivnih ravnica Umbrije. Ako želiš razumjeti svetoga Franju, pođi u Asiz, ako želiš razumjeti Carla Carretta, dođi u Spello! Ta ti mjesta neće otkriti svu istinu o njihovim životima, ali će ti zasigurno osvijetliti dobar dio staze njihova puta. Možda nema čovjeka u Italiji koji nije čuo za ime Carla Carretta, posebno u razdoblju od 1945. do 1952. godine. Čovjek nesvakidašnje snage, poleta i žara bio je jedan od najvažnijih vođa talijanske Katoličke akcije, a imao je i bezbroj kontakata i prijatelja, proputovao je čitavu Italiju okupljajući mlade, a u Rimu je 1948. godine organizirao veliki skup za mlade, na kojem ih se okupilo više od 300 000. Njegovi govori su bili briljantni, a moć organizacije neprikosnovena.
Ovaj Talijan, koji se neumorno razdaje i čija djela govore više od riječi, u dobi od četrdeset i četiri godine, odjednom čuje neobičan nutarnji glas. Taj znakoviti glas mu poručuje: „Dosta!” Glas snažno progovara: „Carlo, ostavi sve i pođi za mnom u pustinju!” Glas potom još snažnije govori: „Ne želim tvoja djela, već želim tvoju molitvu i ljubav. Pođi sa mnom u pustinju!” Dok stoji pred testom života, Carlo Carretto treba ostaviti mase i poći u pustinju, treba ostaviti riječi i naučiti ljubiti kroz tišinu. No, odlučan je: sluša taj glas i odlazi u pustinju, u Saharu! Svi su oko njega šokirani, možda je i on sam potresen, ali ne želi priznati. Došavši na sjever Afrike, ulazi u školu Male braće Isusove. Izgleda kao učenik koji je spreman na najteže ispite. No, ispiti su teški pa mora odbaciti svaki šalabahter. Sa sobom je ponio imenik na čijim su stranicama bila ispisana imena njegovih prijatelja i poznanika te njihove adrese i kontakti. To je bio jedini šalabahter koji mu je pružao veliku utjehu i sigurnost. No, iznova čuje glas: „Carlo, spali taj imenik!” Jedino što ga je vezalo za Europu bio je upravo taj imenik, u njemu se nalazio sav njegov prošli svijet. Imenik mu je bio „prozor” u prošli život, ali glas mu jasno progovara: „Spali ga!” Carlo je kapitulirao. U hladnoj pustinjskoj noći pali taj imenik. Imenik izgara, ništa ne ostaje, a blagi vjetar raznosi ostatke pepela. Iznad njega je nebo obasuto zvijezdama i odsad su mu svi prijatelji i poznanici iz imenika toliko daleki, dalji nego zvijezde iznad njega.
Dolazi uskoro i drugi ispit. Hodajući pustinjom, Carlo prolazi kroz sela, a noć je hladna. Carlo sa sobom nosi dvije deke, jer noću se temperature naglo spuste. Pred njim iznenada istupi jedan čovjek koji ga moli za deku. Iako je imao dvije deke, Carlo odgovara da mu je žao jer nema mu što ponuditi. Nije želio podijeliti deke. Imao je, ali nije želio dati. Bojao se za sebe, bojao se da njemu ne bude hladno. No, iduće noći usnuo je san: bio je prikovan pod stijenom. Nije se mogao pomaknuti. Gušio se… Ta druga deka najednom postaje preteška, teža čak i od stijene. Carlu se napokon otvaraju oči. Bog ga je pozvao u pustinju da nauči ljubiti. Ljubiti bližnjega znači dati mu deku, jer nije moja koža vrjednija od njegove. Carlo brzo uči usvajajući važne životne lekcije. Ljubav ga preobražava u pustinji pa konačno shvaća da se pustinja može nalaziti svugdje. Nakon skoro deset godina provedenih u pustinji, Carretto se vraća u Europu, u Spello i tu ostaje do smrti. Spello je postao njegova pustinja, ali ne zbog pijeska, već zbog tišine. Pustinja više nije bila mjesto na karti, već prostor u čovjekovu srcu. Vjernici su dolazili u Spello da u tišini, radu i klanjanju iznova otkriju Božje lice. Pod tim Monte Subasijem, gdje je stoljećima prije sveti Franjo Asiški tražio Božje lice, to isto je činio Carlo Carretto u Spellu. Franjo je na tom umbrijskom tlu pronašao svoju samoću, a Carretto svoju pustinju.