Ako im se postave znatiželjna pitanja, spremni su nesebično podijeliti ono što znaju, a ponašaju se kao da i sami pri tom uče. I sami znatiželjno preispituju i sebe i druge. Nesebično dijele i primaju stalno ugrađujući nešto novo u svoj život i rad, u tkanje svoga životnog poziva. Puno imaju zato što puno daju. Primaju i kritička promišljanja drugih jer i sami kritički promišljaju. Usude se glasno izreći svoje mišljenje, bez očekivanja da će se ono baš svima svidjeti. Slično je radi li se o stolaru, glazbeniku, krojaču, monteru plinskih instalacija, električaru, postavljaču parketa, slikaru, graditelju, teti u vrtiću, liječniku, psihologu ili psihijatru.
Razumjeti druge i sebe
Takav psihijatar, liječnik i učitelj, bio je profesor Vladimir Gruden. Nikada se „nije bojao pripustiti nova područja postojanja svojemu duševnom životu i ako nisu odgovarala njegovim znanstvenim ili vjerskim ladicama… Volio je ići prema novim i širim poljanama radosti svojega postojanja.” Kao svi psihijatri, uporno i stalno je pokušavao razumjeti druge.
Govorio je: „Da bismo mogli razumjeti druge, trebamo pokušati razumjeti sebe, a to se može jedino introspekcijom, zagledanjem u sebe, samopromatranjem. Ona je bit svega. Ljudi ne mogu biti učitelji. Oni su samo prenositelji onoga što nas uči Stvoritelj, postojanje. Istina koja je pred očima dolazi samo u budnoj tišini.”
Sjećam se kad ga je mladi kompetitivan kolega psihijatar provokativno pitao: „Profesore, jeste li Vi znanstvenik?”, a nakon potvrdnoga odgovora pitao ga je: „Vjerujete li u Boga? Jer to bi bilo u suprotnosti jedno s drugim.” Profesor je odgovorio: „Mladi kolega, ja sam dijete Ljubavi. Cijeloga života prebirem po vlastitim doživljajima, proučavam Ljubav i zakone Ljubavi, sve do danas. A što je za Vas Bog?”
Kako se susresti sa samim sobom? Utihnimo kako bismo čuli, osjetili divnu melodiju u sebi i drugima. Ništa ne pitaj, ne traži, ne zaključuj. Samo uzmi ono što izroni, naizgled kao slučajno
Govorio je ovako: „Koračamo pješčanim stazama putova kroz život. Ako nešto izvana ili iznutra pokrene naš optimizam, život opet postane smislen. Potražimo prostor bez iluzije, bez logike, bez misli i ideja, bez ciljeva, bez kaosa, gdje je tišina. Kao u psihoanalizi. Najvažniji psihoterapijski alat je – šutnja. Ne tražiti odgovor znači odbaciti pitanje. Tada utihnu učitelji, a učenici rastu. Kako odbaciti sve što smo naučili, postati jednostavnim? Kako se susresti sa samim sobom? Utihnimo kako bismo čuli, osjetili divnu melodiju u sebi i drugima. Ništa ne pitaj, ne traži, ne zaključuj. Samo uzmi ono što izroni, naizgled kao slučajno. Ono smo što mislimo i osjećamo. Naše se misli ipak ostvaruju, bile ugodne ili neugodne. Duševni se svijet pretače u stvarnost. U svojem duševnom prostoru možemo i moramo najprije poštovati sebe. A ja želim sreću, konstruktivni život, osmijeh, ne slušajući druge, samo sebe, čvrsto usmjeren u svijet optimizma, gdje patnja nije dominantni osjećaj. Samo mirno, otvorenih očiju. Jači od sebe možemo biti samo mi sami. Vladati sobom uključuje i privremenu toleranciju samoga sebe, nepovoljnih dimenzija sebe. One su privremene, uzdižemo se iznad njih jer ih prepoznajemo, procjena iznad doživljaja. Nismo potisnuli, nismo odbacili, nismo se borili protiv sebe, sačuvali smo se u potpunosti i upravljamo sobom. Jer negativno ima svoju svrhu. Ono je tu da prepoznamo razliku prema dobrome kojemu težimo. Igrajmo se sa sobom, natječimo se sa samim sobom i pobijedimo sebe. Svaki sukob je sukob sa sobom samim. Naše natjecanje s drugima je ustvari natjecanje sa samim sobom. Može se bez dijaloga, može se bez misli. Duboko u nama događa se nešto veliko, ugodno. U promijenjenom Ja život prestaje biti izvor straha.”
Izvor je u nama
„Naš rastanak zato nije tužan. Nije važno što život ne razumijemo. Otkrivam ne smisao života, nego kako sam ja sam dio toga smisla. Dakle, nema rastanka, nema tuge. Postoje samo susreti koji nas osnažuju i mijenjaju prema pozitivnome. Mnogo imamo, a malo znamo. Mi jesmo istina, mi jesmo smisao, mi jesmo postojanje, vrlo vrijedan bitak. Da smo ranije prihvatili sve svoje jade kao šalu, mogli smo se visoko uzdignuti, a ovako se tisućljećima bavimo prašinom i blatom na vlastitom dnu. Samo treba zatvoriti usta i otvoriti oči. U životu je više nepoznatoga nego poznatoga. Treba samo poželjeti i treba znati što želimo. Volja i želja za srećom. Prepoznati dobro. Živjeti znači biti sretan. Nije važno kako. Bitan je rezultat. Sva su vrata tada otvorena i svi putevi prohodni. Nije to naivnost. Naivnost je očekivati patnju i zlo, a ne sreću i mir. Nezgoda je što su nas učili obrnuto. Pa, odmaknimo se od takvih učitelja. Izvor svega što imamo je u nama, a ne u drugima. Uživanje je u onom lijepom dijelu nas. Naviknimo se na poplave sreće, nestanak duševnih boli, na ozračje sigurnosti u ostvarenje cilja.”
U jednoj od svojih posljednjih knjiga, na kraju je zapisao ovako: „Hvala Ti što si me doveo na ovaj put i stalno mi ukazivao na vrijednosti koje sam tu nalazio i na riječi kojima sam to sve opisivao. Molim Te da sve što je tu napisano bude korisno za čovjeka u njegovu traženju sreće, mira i istine. Hvala Ti, pa ma kako se zoveš i kako god te nazivaju. Bože, Nepoznato u meni, Beskrajni Ja… prepuštam Ti se – osnaži Me, probudi Me, daj mi Mene meni!” Počivao u miru i tišini, dragi Profesore. Hvala. Bila mi je čast učiti od Vas.
(U spomen na prof. dr. sc. Vladimira Grudena (21. 6. 1939. – 11. 1. 2020.)
