Kako se vjernima život ne oduzima nego mijenja, i njegov je život upravo tada kulminirao. Lišen svih tjelesnih ograničenja, razlio se i natopio žednu afričku zemlju, kako bi rađala plodovima vjere, dobra i danas tako deficitarnog povjerenja u čovjeka, i to onog najsavršenijeg – čovjeka za druge. Ne čudi stoga činjenica da se njegovi bivši župljani i nakon svih ovih godina bez njega osjećaju napušteno.
Živjeti i umrijeti za drugoga danas je toliko rijetko da se čovjek, u bilo kojem dijelu svijeta, kad se ugasi jedan takav život, može osjećati samo tako – napušteno. Jer, dovoljno je pogledati samo jedne dnevne vijesti da se nazre lice svijeta u kojem živimo, svijeta koji radije uništava nego stvara, koji nepodnošljivom lakoćom ignorira ili osuđuje dobro u kojem se god obličju nalazilo ili u kojoj god boji kože ono bilo pronošeno. Svijeta, kojem je ideologija važnija od čovjeka i općeg dobra. Na sve se čovjek privikne, pa i na život u takvom svijetu, sve dok ga ne protresu rijetke duše kao što je bila fra Vjekina. Duše koje upravo tada i u takvom svijetu procvjetaju, odbiju mu se prepustiti i tako zauvijek umrijeti. Uzdignu se one iznad svega onog što čovjek nije i snažno osvijetle dobrotom pomrčinu zla i mržnje.
Upravo takva noć i tama su 6. travnja 1994. prekrili nebo Ruande kako bi se neljudska djela, iste takve mrke boje, razlila ovom zemljom. Sama činjenica da su većinski Hutui u nešto više od tri mjeseca mačetama, toljagama i oružjem pobili gotovo milijun Tutsija, govori o strahotama ovog pokolja. Istovremeno, bez odmora i dvojbe, vedar i strpljiv, kao što je uvijek bio, fra Vjeko je pomogao ugroženima iz oba plemena. Nije ga pokolebala ni činjenica da su njegove kolege i drugi stranci napuštali Ruandu. Naprotiv, upravo je on osobno omogućio većini stranaca, svećenika i časnih sestara odlazak na sigurnija područja. On je ostao. Baš kao što kaže oživotvorena ruandska poslovica: Možeš pobjeći od onoga tko te goni, ali nikad od onoga što je u tebi.
Primao je i krio sve one koji su bježali od ratnog užasa i na bezbroj načina ih prevozio na sigurna područja – minibusom, svojim džipom, bolničkim kolima… Zbog stalne opasnosti i zatvorenih cesta vozio ih je noću, skrivene u vrećama za hranu, među drvima. Gotovo svakodnevno posjećivao je izbjeglice i donosio im namirnice. Potom bi, bez odmora, obilazio sela i dovozio u bolnicu ranjene i bolesne. Sva su ova putovanja, ovi nadljudski pothvati, ugrožavali njegov život. Nekoliko je puta bio zarobljen i optužen da ne prevozi ubijene i ranjene u bolnicu, nego izbjeglice. Tako su ga jednom prilikom zarobili u samostanu s namjerom da ga ubiju. Ugledao je otvorena vrata i uspio pobjeći. I opet bi nastavljao svoj mirotvorni i humanitarni rad. Ono što ga je iznutra poticalo da pomaže bližnjem u nevolji, jednostavno je bilo jače od opasnosti i straha. Stoga je sasvim sigurno da nije pripremao niti uvježbavao svoj odgovor kad su mu često savjetovali da pobjegne. Jednostavno bi rekao: Došao sam u Ruandu da radim za Božje kraljevstvo živeći među narodom, dijeleći s njime radost, patnju i rizik. To je i činio. Uglavnom ovo posljednje dvoje.
Nakon genocida, opet odbija napustiti Ruandu. Zdušno nastavlja raditi istim tempom na pomirenju i izgradnji porušenog. Motivirao je i pozivao dobročinitelje širom svijeta da pomognu gradnju kuća i sirotišta, nabavku poljoprivrednih strojeva, ali i osnovnih kućnih potrepština za najsiromašnije. Činio je to sve do svog posljednjeg udaha ispred crkve Svete Obitelji u Kigaliju 1998. godine. Slutio je on da bi se to moglo dogoditi. Prije svog zadnjeg odlaska u Ruandu, rekao je: Ubit će me oni koje sam spasio.
I ubili su ga. Ali samo tijelo. Ne i život. A upravo je radi života i otišao u ovu daleku i siromašnu zemlju, kako bi oživotvorio Isusovu temeljnu uputu misionarima: Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10, 10). Nije teško pogoditi da je ovu svetopisamsku rečenicu vrlo lako protumačiti župljanima u Kivumuu. Ali ne samo njima, nego i onima koji nisu kršćani ni vjernici. Upravo zato se i skupi velik broj župljana, fratara i časnih sestara svake godine, a ovo je već devetnaesta, kako bi mu zahvalili što ih nije napustio kad im je bio najpotrebniji. A mogao je i nitko mu ne bi zamjerio. Ostao je i tako postao potvrda da u bilo kojem vremenu i prostoru, kad umreš ne možeš sa sobom ponijeti ništa što si primio; ponijeti možeš samo (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.