Početna stranica » Običaji umjesto biti

Običaji umjesto biti

212 pregleda

Otkud toliko poganskih običaja u nas? Gdje smo ih pokupili i zašto ih se tako tvrdokorno držimo? Kad se obavljaju krštenja, vjenčanja, sprovodi, sve je puno nekih nepotrebnosti, nekog nepisanog protokola koji se mora ispoštovati. Takav je red, takav je običaj, nije pristojno ići mimo svijet.

A što je zapravo red i običaj? Zar pri krštenju djeteta treba kumove opljačkati? Kupuje se sve za dijete, kao da će ono istom sutra zasnovati svoju obitelj. Zna se cijeli slijed poklona od kojeg se nipošto ne smije odstupiti. Netko je to propisao?! A svrha je postojanja kumova i ispunjenje njihove prvenstvene uloge biti tu kad roditelji budu u nemogućnosti baviti se djetetom, u slučaju smrti roditelja skrbiti za dijete. Kumovi su drugi roditelji, ali se to rijetko spominje, a još manje prakticira.

Važan je konzumerizam, materijalizam, sve što malom djetetu ne treba, a uz to ono traži takvu pažnju. Ali zato odrasli – natječu se tko će se više isprsiti, tko će više popiti, napuniti prostoriju dimom i prostotama, a dijete spustiti negdje u kut i zaboraviti. Usput se kucne u drvo da se ne urekne dijete! Vjenčanja, to je tek postalo urnebesno!

To je običaj…

Kod nas je ovo prenemaganje iz sapunica započelo nakon rata. Što društvo postaje siromašnije, to se običaji obogaćuju i preuzimaju mjesto pristojnosti. Toliko se vulgarizirala svadbena povorka – mladi, već pripiti, samo što ne ispadnu kroz prozore auta, mladence se zasipa rižom. Biznis se od toga napravio i stalno se u protokol ugrađuju novi elementi, kako se tko dosjeti ili prekopira iz nekog filma. Ljudi se zadužuju, podižu kredite, okupljaju ogroman broj ljudi. Često mladenci ubrzo nakon svadbe nestanu i sazna se da su u Njemačkoj, jer nisu uspjeli pokriti troškove pira. Stoga valja u bijeli svijet kako se ne bi sramotili i kako bi dugove vratili.

Zapita li se itko zašto je bila potrebna takva ceremonija s tolikim brojem uzvanika, od kojih većinu mladenci ne poznaju? Što je s činom crkvenog vjenčanja? Crkvu se pretvara u poprište filmskih prizora vjenčanja. Ljute se mladenci ako župnik ne dopusti takve postupke. Kudi se svećenike i upravu, ne razmišlja se o biti crkvenog vjenčanja, o ozbiljnosti takvog postupka. Kad bi stali i porazmislili o riječima koje svećenik izgovara prije samog čina proglašenja braka, ne bi olako ulijetali u taj sveti čin, ne bi se (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.