Tako obećava reklama za jedan online seminar popularne autorice Mary Morrissey na temu velikih promjena i ostvarenja snova. Prije nekoliko godina, na zadnji dan prosinca, sjedam za kompjutor i čekam da počne ovaj seminar. Dok čekam, gledam oko sebe: kuća je pospremljena i topla, vatra gori u kaminu, sinovi sretni igraju neku novu video igricu, bezbrižni su i siti nakon finog i brižljivo pripremljenog obiteljskog ručka. Prava idila.
Udahnem duboko pokušavajući jednim dahom otpuhnuti svu težinu, sav nemir i strahove koji se ne vide na slikama mog lijepog života. Vrijeme je za veliko čišćenje svega što me sprečava da živim u punini, svega što mi daje prividan osjećaj dobrog života. Znam da moram napraviti promjenu – mijenjati boravak i pronaći dobre škole i pozitivnu sredinu za djecu, ali nešto me koči. Nešto što prije nisam poznavala.
Barem meni velike odluke i velike životne promijene nisu strane. U 21. godini života ostavila sam status zvijezde. Pet godina kasnije zamijenila sam brodvejski san i ulice New Yorka uvijek sunčanim Los Angelesom. Odluka za život na turnejama sa suprugom i tri sina donijela nam je svima godine i kilometre ispunjene radošću, avanturama i novim prijateljstvima.
Odluka je na vama
Ali ovog puta osjećam dozu straha. Ne od same promjene, nego od loše promijene. Od odustajanja i novog razočarenja da ću opet završiti na istom mjestu. Ovog puta treba mi promjena koja će utjecati na sam izvor nemira i strahova.
Dobrodošli na tele seminar! – glas iz kompjutora prekida moje misli. Mary pita jesmo li zaista spremni, ili slušamo sa skepticizmom. Odluka je na vama! – veli Mary i započinje priču o ribaru koji je svaki dan jadan i žalostan bacao velike upecane ribe natrag u vodu. Kad ga je prijatelj pitao zašto ne zadrži nijednu veliku ribu, ovaj je odgovorio da ima samo malu tavicu na koju stane samo jedna veličina ribe koju je teško uloviti, pa tako često on, žena mu i dijete ostanu gladni. Ribar se naviknuo na malu tavu i ona mu je bila draga. Kad bi ga žena i dijete gledali, još uvijek gladni, ribar bi odgovorio: Što možemo kad imamo malu tavicu!
Ha! Sjetim se svoje Nane, koja nam je uvijek pričala da Talijani imaju divan običaj bacanja starih tava i lonaca na Staru godinu. Kroz prozor. Tako da svi čuju da je tavica bačena. Nema natrag. Prije nego što su iscurili zadnji sati 2013. godine, pozvala sam djecu i supruga u kuhinju, izabrala tavicu koja nam više nije služila i na njihovo čuđenje bacila je s balkona. Svi smo se dobro nasmijali od uzbuđenja. Devet mjeseci kasnije stojim ispred prozora u našem novom domu u prekrasnom mjestu Franklin na jugu Nashvillea. Gledam na dvorište okupano suncem i pijem topli čaj. Sinovi su u školi, preporođeni novom sredinom, obogaćeni novim prijateljstvima. Prije nego što započnem rad na još jednoj emisiji svoje serije Buđenje u Americi (Waking up in America), udahnem duboko i slobodno. Sjetim se Stare godine i tavice, koju još uvijek nisam zamijenila novom, ali koja mi nimalo ne fali. Sjetim se težine, nemira i strahova kojih sam se konačno oslobodila i naglas velim (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
