Boračko jezero predstavlja jedno od naših najpoznatijih ledenjačkih jezera koje nalazimo na istočnim obroncima planine Prenj. Nastalo je tijekom zadnje glacijacije kada su se ledenjaci spustili s vrhova Prenja k Neretvi. U nastalom ledenjačkom cirku gdje je bila poroznija geološka podloga sastavljena od jurskih vapnenaca, led je napravio veliko udubljenje. To udubljenje je s vremenom postalo nepropusno za vodu te se u njemu stvorilo jezero koje je, u trenutku svoga nastanka, bilo mnogo veće nego što je sada. O tome svjedoče velike količine suspendiranoga nanosa različite veličine oko jezera, a tome su pridonijeli i drugi erozivni procesi koji su zahvatili okolno područje te topljenje i ispiranje vapnenaca u rječici Šištici, koja istječe iz jezera na jugoistočnoj strani jezera. Sa zapada jezero nadvisuju strmi i šumoviti visovi Crne gore s 1343 m, a s istoka Tranjine s 1055 m nadmorske visine, dok sa sjeverozapada vidimo vrhove Borašnice. Danas je jezero na nadmorskoj visini od 397 m. Samo jezero ima eliptičan oblik i prostire se pravcem sjeverozapad – jugoistok, a dugačko je 786 m. Dosta je usko, širine je 402 m, a s dubinom od 17 m jedno je od naših najdubljih jezera. Sama površina mu iznosi 26 ha, dok je dužina obale 2,4 km. Inače, prije 30 godina jezero je bilo znatno veće. U jezeru trenutno nalazimo približno 2,5 mil. m³ vode koja je prozirna, s vidljivošću do 8,3 m. Čista i prozirna voda idealna je za kupanje ljeti kada se zagrije do 25 °C, dok se zimi temperatura vode zna spustiti do 0 °C. Ovom doprinosi i smještaj jezera u zonu utjecaja mediteranske klime jer dolinom Neretve do jezera dolaze tople zračne struje. Zato su ljeta jako topla, a zime – i pored snijega te hladnoća koje se puštaju s Prenja – relativno blage.
Jezero je protočnoga tipa te dobiva vodu iz brojnih trajnih i povremenih izvora od kojih su neki i na dnu jezera. Voda pak iz jezera istječe rječicom Šišticom koja se u kanjonu Neretve visokim slapom od 30 m spušta u Neretvu. Da bi se spriječilo naglo opadanje razine jezera, na istoku rječice iz jezera urađena je betonska pregrada. Njezinom izgradnjom krajem sedamdesetih godina usporilo se opadanje razine jezera.
Centar biološke raznolikosti BiH
Jezero predstavlja i jedan od naših centara biološke raznolikosti. U samom jezeru trenutno žive razne vrste riba, poput šarana, smuđa i klena, koje su introducirane. Njihovo unošenje ugrozilo je autohtone vrste pastrve i zlatovčice koje, iz godine u godinu, postaju sve rjeđe, uglavnom zbog konkurencije i nekompatibilnosti s drugim vrstama. Inače zbog optimalnih uvjeta koji vladaju u jezeru introducirani šarani su veoma krupni.
Oko jezera i u jezeru su brojni gmazovi, a može se pronaći i nekoliko vrsta vodenih zmija neotrovnica, dok na obalama nalazimo i otrovnice – poznate poskoke, ali i velike neotrovne smukove. Od gmazova tu su još i brojni gušteri, među kojima su gušterice i zelembaći najbrojniji.
Ornitofauna je brojna, a na jezeru nalazimo veliki broj raznih močvarica, posebno različitih divljih patki i čaplji. U šumama oko jezera, ali i na drveću oko jezera, možemo primijetiti brojne grabljivice koje na jezeru i oko jezera vrebaju svoj plijen. Dominiraju jastrebovi i sokolovi, a na visinama iznad jezera se mogu primijetiti i orlovi u preletu. Uz vodu jezera nalazimo i prelijepe vodomare koji se gnijezde s močvaricama u jezerskim trsticima.
Flora je veoma specifična, prelijepa i raznolika, posebno oko samoga jezera. Na rubovima jezera su nekada rasli poljski jaseni i hrastovi lužnjaci – dvije vrste koje su se tu pojavile kao otok u nekom oceanu jer nemaju svojih srodnika nigdje u blizini. Također tu su i njihove prateće vrste grmlja, hudike, frangule, ali i brojne druge vrste koje su se s Prenja spustile do jezera. Na samom Prenju iznad jezera možemo naći čak 96 različitih vrsta drveća i grmlja, što se ne može naći ni na jednom mjestu u BiH i u regiji. Okolina jezera je posebno zanimljiva u ranu jesen kada se rascvjetaju ciklame, a na poljima pojave brojne gljive sunčanice. Inače i u jezeru obitava više vrsta vodenih biljaka koje pokrivaju veći dio jezera, dok su obale, izuzev manjih dijelova koji predstavljaju kupališta, obrasle trskom i šašem, s pojavom žute kaljužnice na malo ocjeditijim obalama jezera. U vodi nalazimo još žuti lopoč i mrijesnjak, a zadnjih godina se pojavljuje i vodeni orašac.
Prijetnje jezeru
Na obalama jezera, posebno u sjevernom i zapadnom dijelu, oduvijek je živjelo stanovništvo koje je živjelo u skladu s jezerom. Ipak, već nakon Prvoga svjetskog rata jezero dobiva i svoj turistički obol kada počinje privlačiti prve turiste. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kreće turistička ekspanzija izgradnjom pansiona i bungalova te odmarališta. Tada se grade i prve vikendice. Završetkom Domovinskoga rata, počinje neplanska urbanizacija koja još uvijek traje iako nisu riješeni komunalni problemi, posebno oni s komunalnim otpadnim vodama koje završavaju u jezeru, bilo direktno ili procjeđivanjem kroz tlo. Uz sve navedeno i brojne turiste i kupače koji ostavljaju iza sebe mnogo otpadaka, jezero je izravno ugroženo.
Legenda o nastanku jezera kaže da je na mjestu današnjega jezera nekada postojao bogati gradić. Obogativši se, njegovi stanovnici su postali bezbožni i obijesni toliko da Božji svetac, koji je prerušen u siromaha putovao svijetom, nije mogao u tom mjestu dobiti hranu i prenoćište. Jedina osoba koja ga je ugostila bila je siromašna udovica koja je imala mnogo djece. Od imanja je imala samo konja i nešto pokućstva. Prije nego je svanulo, svetac je naredio udovici da svoju imovinu natovari na konja i bježi iz negostoljubivoga grada koji će biti kažnjen. Rekao joj je da ide za svojim konjem, prati gdje će se konj zaustaviti i triput udariti nogom o zemlju te da se na tom mjestu naseli i bit će sretna. Sirotica je učinila po svečevoj zapovijedi. Kada je došla do Stranina ispod sela Boraka osvrnula se, a na mjestu grada vidjela je samo vodu – jezero. Grad je sa svim svojim zgradama i stanovnicima bio potopljen. Tako je nastalo Boračko jezero. Udovica je nastavila put za svojim konjem i, prema svečevim uputama, naselila se na mjestu gdje se konj zaustavio i tri puta udario nogom o zemlju. Za uspomenu na udovičina konja, to mjesto se zove Konjic.
