Studij filozofije i teologije završio je na učilištu u Osijeku. Po svršetku studija i nakon ređenja za svećenika bio je predavač filozofije u Splitu (1720-1723), teologije u Šibeniku (1727-1728) te moralnoga bogoslovlja u Sinju (1718-1730). Posebnu je brigu vodio oko izgradnje samostana u Karinu (kod Zadra) pa je, između ostaloga, putovao u Veneciju gdje je dobio dopuštenje za izgradnju toga samostana, najsjevernijega i najkasnije izgrađenoga samostana Bosne Srebrene u Dalmaciji. Bio je i prvi gvardijan karinskoga samostana (1732-1735). U njemu je utemeljio i arhiv Provincije svetoga Kaja odnosno Provincije Presvetog Otkupitelja. Godine 1740. imenovan je gvardijanom šibenskoga samostana. U toj službi zatječe ga iznenadna smrt 11. siječnja 1742. godine.
Kad su se na kapitulu u Sinju 1735. godine od Franjevačke provincije Bosne Srebrene odvojili dalmatinski samostani u posebnu Provinciju sv. Kaja (koja se od 1743. pa sve do danas naziva Provincijom Presvetog Otkupitelja), Lekušić je ostao u novoosnovanoj provinciji, u kojoj je odmah nakon odcjepljenja biran za definitora, a 1738. i za tajnika Provincije. Zanimljivo je da je službu provincijskoga tajnika prethodno obavljao i u Bosni Srebrenoj, i to 1723. godine. Jedno vrijeme obavljao je u novoj provinciji i službu komisara zamjenjujući odsutnoga provincijala.
U martirologiju makarskoga franjevačkog samostana o fra Marijanu Lekušiću zabilježene su ove riječi (dakako na latinskom jeziku): „Poštovani otac Marijan Lekušić iz Mostara, definitor i aktualni gvardijan u Šibeniku, muž neumoran (vir infantigabilis), koji je svojim umijećem dao početke Provincijskom arhivu i dostojan vječne uspomene zbog mnogih dobročinstava koje je učinio, naročito karinskom samostanu”.
Lekušić se vrlo rano počeo baviti pisanjem pa je tako još kao student u Osijeku objavio skriptu iz logike pod naslovom Universa logica ad Mentem Doctoris Subtili (Univerzalna logika po nauku Suptilnoga naučitelja; misli se na Ivana Duns Škota). Rukopis se toga djela čuva u samostanu sv. Lovre u Šibeniku.
Kao tajnik obiju spomenutih provincija Lekušić se dosta intenzivno bavio poviješću. Marljivo je skupljao stare isprave, povelje i listine te ih prepisivao, a bio je poznat i kao ljetopisac. Dokumentima koje je skupio utemeljio je, kao što je već bilo rečeno, i arhiv novoosnovane dalmatinske provincije. Građu koju je skupio Lekušić kasnije je koristio i slavni fra Andrija Kačić Miošić u svojim djelima Korabljica i Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Za novoosnovanu provinciju posebno je važna građa sačuvana u rukopisu pod naslovom Memoriae recordabiles trium monasterijum exemplificatae de proprio originali scripto (Znamenite uspomene triju samostana izložene prema vlastitim izvorima). Rukopis sadrži brojne vrlo važne podatke koji se odnose na dalmatinske samostane u Zaostrogu, Živogošću i Makarskoj i čuva se također u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. Tim se rukopisom, između ostalih, služio i povjesničar fra Stjepan Zlatović u svom poznatom i često citiranom djelu Franovci države Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, koje je objavljeno u Zagrebu 1888. godine.
Kao ljetopisac Lekušić je vezan za karinski samostan. Naime god. 1734. počeo je pisati ljetopis toga samostana pod naslovom Prothocollum conventus Virginis sine labe concepte Carini in Liburnija (Ljetopis samostana Djevice bez grijeha začete u Karinu u Liburniji). Rukopis dijela ljetopisa koji je pisao Lekušić ima 25 stranica.
Međutim ime fra Marijana Lekušića i u povijesti Bosne Srebrene i u povijesti novoosnovane dalmatinske provincije najčešće se spominje po djelu Meditationes S. Bonaventurae. To jest bogoljubna razmišljanja od otajstva otkupljenja čovičanskoga S. Bonaventure prije mnogo vrimena u jezik slovinski prinešena a sada iznova trudom otca fra Mariana Lekušića iz Mostara […] Prištampana i pomljivo od pomanjkanja oslobođena i očišćena: Za korist svihu bogoljubnih jezika slavnoga. To je djelo, pisano dosljednom ikavštinom, Lekušić objavio u Veneciji 1730. godine prema prijevodu fra Petra Bogdana Bakšića, kustosa Bugarske franjevačke kustodije i kasnijega sofijskog nadbiskupa. U predgovoru knjizi, pod naslovom Bogoljubnoj braći i sestram u Isukrstu jezika slovinskoga srčano pozdravljenje, Lekušić naglašava da je Bakšićev prijevod bio pun pogrešaka i raznolikih jezičnih nedostataka, koje je on nastojao otkloniti te cijeli tekst preurediti i dotjerati na korist dušama vjernika. Zanimljivo je napomenuti da Bogoljubna razmišljanja uopće ne sadrže razmišljanja svetoga Bonaventure, nego talijanskoga franjevca i mistika Giovannija de Caulibus, koji je djelovao na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće i koji je rođen u toskanskom gradiću San Gemignano.
Iz Bogoljubnih razmišljanja navest ću dva karakteristična ulomka. U prvome (1), pod naslovom Sahrani (tj. sačuvaj, spasi, op. I. P.) narod čovičanski brez smrti svoje, riječ je o tome da Blažena Djevica Marija moli svoga sina da spasi „narod čovičanski”, ali da cijena za to ne bude njegova smrt. U drugom ulomku (2), pisanom prilično tečnim osmercima pod naslovom Od dvostruke smrti čovika, riječ je o tome da čovjek dvaput umire: jedanput zbog grijeha istočnoga, a drugi put kad okonča svoj boravak na zemlji.
Sahrani narod čovičanski brez smrti svoje
[…] Na ove riči , ne mogući se održati, tužna mati plačnijem glasom odgovori: „Sinko moj, dobro znam da si na ovi svit došao za spasenje naroda čovičanskoga; ništa ne manje, jest drugi način tomu brez smrti tvoje. Tvoja rič jest dilo i tvojom ričju moreš učiniti i ponoviti svaku stvar. Pristani dakle, sinko moj, na molbe drage majke, koju vidiš u tolikoj bolesti”.
Na koje riči odgovori Isus: „Prislatka majko, ne mogu te uslišiti jere pisma ne bi se ispunila, koja govore da imam umriti za odkupljenje čovičansko. Ne spominaš li se od Isaije da govori: Kako ovca na pogubljenje poveden bude, grihe naše on uze i bolesti naše on podnese. Nije iskati način uzmnožni, negoli prikladni, i tako kako Adam povede narod čovičanski od života na smrt, pruživši ruku na drvo odkle izide smrt, tako je potribno da bude jedan čovik koji odkupi narod pruživši ruke na drvo križa, i također bi potrebno da ovi čovik bude Bog. O slatka majko, ja sam oni od koga govori pismo”
Odgovori slatka mati: „Spasi, sinko, narod, da ne smrtju tvojom!”
Odgovori Isus: „Pokripi se, majko, dobro znan ja da u srcu tvomu biti hoće bolest brez mire kada me viditi budeš u tolikoj nevolji” […]
Od dvostruke smrti čovika
[…] Istočnoga radi griha
s kim se na svit povraćamo
na smrt svaki od nas diha
jer živući umiramo.
Hcini čovik kad se rađa,
onda živit da počinje,
ne, neg onda život s’ rađa,
jer živeći smrt počinje.
I od časa u koji se
na svit ovi čovik rodi
toj naredbi podloži se
ku nam prvi otac zgodi.
Nit je moći ubignuti
toga suda, te nevolje,
tim smo uzlom svi stegnuti,
ta mač britki svih nas kolje.
Stvar je ova svim očita
nije laži nikakove,
i svemu je svitu odkrita
i nje ime svuda slove.
Ona kraljem gospoduje
i pod noge vlasti tlači,
ona sama svud vojuje
i gdi koga hita – svlači.
Ona bane i hercege
i knezove i vlastele
povaljuje pod betege
stare, mlade, svake fele.
Ona sama sve isprži,
naučene i razumne,
i u svoju mrižu drži
tako mudre jak brezumne.
Vele ti je, jaoh, britka
smrtna kosa ljudskom rodu,
strahovita pogub žitka
Adamovu tužnom plodu.
