Ipak, nakon 1945. godine Japan je krupnim koracima grabio ka zemlji blagostanja, dočim Latinska Amerika, unatoč neizmjernim prirodnim bogatstvima, tavori u neimaštini, stalnim političkim turbulencijama. Venezuela je danas jedna od najbogatijih zemalja naftom, ali je veoma teško kupiti WC papir, ljudi gladuju… Latinoamerikanci, posebno kroz Teologiju oslobođenja, razvili su rašireno mnijenje kako je siromaštvo siromašnih tek nusproizvod bogatstva bogatih, što nije uvijek netočno. No siromah za njih nije socijalna, sociološka ili gospodarska kategorija, već moralna vrijednost, ponegdje i mjesto Božje objave. Sama činjenica da ste siromašni čini vas moralno superiornim.
O korijenima siromaštva naroda postoji mnoštvo mišljenja. Usporedba bogatog Japana, siromašnog prirodnim resursima, i siromašne Latinske Amerike, prebogate prirodnim resursima, nuka na zaključak kako je u korijenu mnogih siromašnih društava zapravo siromaštvo ideja, zamijenjeno bogatstvom ideologija. Japan, pa i Europska unija, svoju gospodarsku snagu ne može zahvaliti niti nafti, niti bilo čemu „prirodnom”, već inovacijama, kreativnosti. To se zove i „postmaterijalno društvo”, gdje je ideja, kreativni duh važniji od pukog posjeda prirodnih bogatstava. To je i jedna od glavnih ideja vodilja socijalnog nauka Ivana Pavla II., koja proizlazi iz čovjeka kao „slike Božje”.
Hrvatska ima na stotine puta više obradive zemlje od Izraela, koji je najvećim dijelom kamenjar i pustoš, ali zato Hrvatska uvozi poljoprivredne proizvode iz Izraela. I u Hrvatskoj, kao i u Latinskoj Americi, imamo izobilje ideologija, no alarmantno siromaštvo ideja. Kao i u Latinskoj Americi, i kod nas se mnogi bore za „pravedno društvo”, pri čemu svi barataju samo jednim vidom pravde, onim distributivnim. Svi bi pod krinkom „pravedne raspodjele dobara” dijelili uglavnom tuđi novac. Kreativni pojedinci koji ta dobra stvaraju nisu nikakvi tajkuni, „neoliberali”, multinacionalke, već mali poduzetnici koji čine većinu BDP-a svake zemlje, pa i Hrvatske. Pored svih tih pravednika koji bi dijelili tuđe, većina malih poduzetnika u tvrtkama s par desetaka radnika redovito guta tablete za smirenje, jer svaki mjesec moraju isplatiti plaće, kao i vampirima u državnoj upravi kojekakve paraporezne namete za koje je i Franjo Tahi humanist. Takve ljude se ovdje prezire, njihove ideje nitko ne sluša, javni prostor je kontaminiran ideologijama, među kojima je najopasniji socijalistički egalitarni sindrom, kako je to stanje poodavno krstio pokojni sociolog Županov.
U Hrvatskoj se u ime sirotinje i „socijalne pravde” guši najkreativniji dio društva, među kojima su i mali poduzetnici. Oni nemaju ni sindikata, ni političke stranke, niti medije, niti bilo koje zaštitnike, osim vlastite domišljatosti i kreativnosti. Ni Katoličku Crkvu ne zanimaju, ne znam niti za jednu poruku relevantne Crkvene institucije ili osobe u nas koja bi im posvetila neku poruku, dokument, naglasila njihovu važnost. Siromasi su u modi, a oni koji zapošljavaju i plaćaju ljude uvijek su sumnjivi. Em premalo plaćaju, em izrabljuju, em ono… Dakako da i među njima ima “mufljuza” kao i među sirotinjom koja je zbog širokog sustava socijalnih prava „demotivirana”, pa joj je bolje ležati doma, nego za tisuću kuna više “rmbati” kod nekog „tajkuna”.
Među Isusovim učenicima najgorljiviji zastupnik sirotinje bio je Juda, koji je predlagao da se skupocjena „kozmetika” kojom je ona žena premazala Isusa proda i novac razdijeli sirotinji. Isus je imao jasnu ideju (spasenja) upućenu i siromahu i bogatašu, pa nije nasjeo na tu ideologiju…
Nisam bešćutan, ako vam se čini. Samo sam ljut na demagogiju društava s manjkom ideja i viškom ideologije. Tada se i borba protiv siromaštva pretvara u ideologiju. Srce me zaboli kada vidim da na to nasjeda i moja Crkva kojoj, očito, manjka ideja. Postala je, što se ideja tiče, baš kako papa Franjo želi, „siromašna Crkva za siromašne”.
