Etnokoreologija je znanost koja je posvećena istraživanju narodnih plesova. I dok su neki plesovi svojom raširenošću duboko ukorijenjeni u hrvatsku tradiciju (kolo, staro sito, tanci…), postupno su prihvaćeni i neki plesovi europskih zemalja (čardaš, polka, mazurka, valcer…). Kao scenske izvedbe dio su baštine i plesovi s mačevima kao što je moreška u Korčuli, pokladarsko kolo na Lastovu, kraljice u Slavoniji itd. Mogu se plesati bez instrumentalne pratnje, uz vokalnu pratnju i uz vokalno-instrumentalnu pratnju. Prema načinu izvođenja mogu biti solistički, u paru, trojkama, četvorkama, u otvorenom ili zatvorenom kolu. Većinu narodnih plesova čine kola koja su raznolika s obzirom na svoj sadržaj, namjenu, stil, formu. Kod otvorenoga kola važni su kolovođa i posljednji plesač jer određuju smjer kretanja, a u zatvorenom su kolu svi plesači jednako važni. Kolovođa vodi kolo, određuje izmjenu koraka i daje ritam. To je ponajbolji plesač u selu, veseljak, zabavljač.
Tipovi narodnih plesova
U simetričnom kolu broj koraka u lijevu i desnu stranu je jednak, dok se u asimetričnom razlikuje. Mjesta gdje se plesalo obično su se nazivala igrište, kolište, kolarište. Plesovi se prema svojim koreološkim i stilskim svojstvima razlikuju po regijama.
Ženske osobe ne sviraju, a u plesanju se ističu skromnijim držanjem, glumačkim sposobnostima, duhovitošću u sastavljanju stihova. U pojedinim krajevima momci kolaju sami, a ponegdje istovremeno s djevojkama. Muškarci se odlikuju intenzivnijim plesanjem, krućim koracima, naglašenijim udaranjem tabana o tlo.
Pjesme uz kolo nazivaju se kolske, a ukoliko se izvodi bez vokalne i instrumentalne pratnje, kolo je nijemo, šutke, nasuvo, gluho, gluvo, tiho, tijano, mutavo, šuplje… U nijemom kolu svaki plesač izvodi svoj korak bilo u zatvorenom kolu ili u paru (u Dalmatinskoj zagori) dok su u većini područja pokreti ujednačeni i fiksirani. Poseban je tip narodnih plesova hodavka upramase – u poretku licem u lice. Jedna pa druga strana se uz pjesmu naizmjenično smjenjuju.
Najpopularniji ples Dubrovnika i Hrvata u Hercegovini je linđo. Pleše se uz pratnju lijerice tako što ju svirač nasloni na koljeno lijeve noge i gudalom povlači preko triju žica, a stopalom desne noge udara u ritmu svirke i daje takt plesačima. Plešu ga parovi raspoređeni uokolo svirača, a kolovođa izvikuje duhovite plesne naredbe.
Ponekad se za pokrete i napjeve vjerovalo da imaju magijsko djelovanje jer se njima nastojalo pospješiti urod, zaštiti od bolesti, otjerati zle sile. U Lici je u gotovo svakom selu postojalo mjesto pored vode gdje se plesalo u određeni dan u godini. Na Novu godinu žene su išle na izvor i pozdravljale: Dobro jutro, vodo! Na zdravlje nam bila. Vjerovalo se da kod izvora vode plešu i vile. U nekim dijelovima na Novu godinu u rano jutro djevojke bi išle k izvoru i oko njega plesale ličko kolo pri čemu bi jedna djevojka preuzela ulogu kolovođe. Nakon kola djevojke bi doma donosile mladu vodu, a uvečer se ponovno potajice sastajale, razgrnule snijeg oko izvora da bi ujutro mogle zaplesati kolo i pritom prinijeti darove, u izvor bacale kruh i druge stvari izgovarajući različite pjesme. (Nova Akropola, 2013)
U narodnim pričama i vile plešu kolo u koje mame momke, a u vilinsko je kolo, kao i u vile, opasno dirati. Smatra se da je kolo jedan od osnovnih oblika naše plesne tradicije, najstariji oblik plesa koji je rasprostranjen zahvaljujući svojoj jednostavnosti. Nakrivendac (krivo kolo) pogrebno je okolo koje se pleše na krivu stranu da se zavara duh pokojnika da se ne bi vratio i učinio nešto nažao.
Poznata hrvatska kola
Ličko kolo pleše se u smjeru kazaljke na satu, a zahtijeva izdrživost plesača i plesačica koji su time dokazivali svoju snagu i spremnost za ženidbu ili udaju. Tanac je zahtjevan ples u parovima koji podrazumijeva individualnost i improvizaciju plesača.
Drmeš je najpopularniji narodni ples sjeverozapadne Hrvatske. Može se plesati u paru i u kolu. Dvije su osnovne figure plesa: u prvoj plesači vertikalno titraju – drmaju (otud naziv plesa) uz minimalno kretanje kroz prostor, a u drugoj se plesači vrte velikom brzinom. Uz diple se plesala trusa, a taraban je posebno temperamentan ples u kojemu se snažno udara o pod, o čemu svjedoči i njegov naziv.
Ovaj je članak sadržan i u knjizi Ane Papić pod naslovom “Tragom narodne baštine”. Ova je knjiga objavljena u izdanju FMC Svjetlo riječi i dostupna je u prodaj. Više informacija pronađite na ovoj poveznici.
Ovo je samo mali dio hrvatskih plesova koji vjekovima neprekidno žive u našoj tradiciji. Ples je dobrodošao u svim životnim prigodama, blagdanima, svadbama, pri radovima u polju, pa čak i kada bi vučari donijeli ubijenoga vuka. Odlazak u kolo podrazumijevao je i oblačenje posebne svečane odjeće i nakita pa je i nastala uzrečica: Šta se spremaš k’o da ideš u kolo.
Vjerojatno je s današnjega gledišta teško razumjeti društvenu ulogu plesa u prošlosti. Na plesu su se mogle čuti najnovije vijesti iz sela, a oni stariji su komentirali ponašanje i ples mladih u kolu. Bio je to oblik socijalizacije, način upoznavanja mladih i izražavanja simpatija te očitovanje radosti življenja unatoč svim teškoćama.
