Pojam mudrosti gotovo je nestao iz propovijedi i kršćanske poduke. Izgubio je svoje izvorno značenje i moć. Govori se o mudrosti kao “krjeposti starosti”, pri čemu i “mudrost” i “krjepost” poprimaju prizvuk smiješnosti. Više se govori o iskustvu, uvidu, spoznaji. Ti su pojmovi srodni mudrosti, ali nisu isto što i ona. Mudrost je veća od svih njih. I nije ograničena na staračku dob. Tu veliku osobinu može imati svatko na svakom stupnju svoga svjesnog života. Nalazimo je i kod mladih ljudi, a budala ima u svim životnim dobima.
Prema teologu P. Tillichu, danas je znanost zauzela mjesto mudrosti, znanje je postalo važnije od uvida. Ostvarilo se proroštvo jednog vidovitog promatrača iz srednjega vijeka, kada se u proučavanju prirode počelo koristiti znanstvene metode. On je rekao da će nove metode dovesti do povećanja znanja, ali i do umanjenja mudrosti. Mudrost je za nj značila spoznavanje načela koja određuju život i svijet. Iz stoljeća u stoljeće postajalo je jasnije da je posljedica znanja bez mudrosti nutarnje i vanjsko razaranje čovjeka i svijeta.
No, što je mudrost? Za Tillicha ona je božanski misterij i nije ju lako definirati. Čovjek je ne može postići moću razuma: inteligencija, umnost, još nije mudrost. Ni gomila znanja ne jamči mudrost. Iz znanja mnogih ljudi koji igraju značajnu ulogu u akademskom i društvenom životu ne progovara mudrost. Ona može biti povezana sa znanjem, ali može postojati i bez znanja. Pripada dimenziji koju se ne može doseći znanstvenim naporom. Ona je uvid u smisao našega života, u njegove probleme i opasnosti, u njegove stvaralačke i rušilačke sile i u temelj iz kojega dolazi i u koji se vraća.
Prvi korak k njoj je strah Božji i spoznaja svetoga. To ne znači patološki strah od Boga nego ulaženje u susret s Onim čija vječna mudrost potresa naš život i naše mišljenje. U tom svetom strahu, strahopoštovanju, čovjek postaje svjestan svojih granica, svoje konačnosti. Uviđa da nije Bog. Roditelj nije “Bog” svojoj djeci. Profesor nije “Bog” svojim studentima. Svećenik nije “Bog” svojim vjernicima. A često smo u napasti – zbog pomanjkanja mudrosti – idolizirati sebe i svoju ulogu. A idoli moraju pasti. Samo se luđak izdiže iznad granica koje mu postavlja njegova konačnost. Hoće nešto što mu ne pripada: bezgranično znanje, autoritet, važenje. Mudrost je priznavanje granica, otvaranje Božjoj bezgraničnosti. Ona je uvid u pravu mjeru i pravi stav u svim životnim odnosima.
U Knjizi izreka mudrost kaže: “Tko mene nađe, nalazi život, a svi koji me mrze, ljube smrt.” Mudrost otvara put životnosti. Učiti činjenice bez razumijevanja njihova smisla, beživotno je. Znanje bez mudrosti samo nas napuhuje i zatupljuje. Znanje i znanost ne treba prezirati, jer imaju visoku vrijednost. No, ako nam ne posreduju životnu mudrost, mogu nas odvesti daleko od svetoga, od istinski životnoga. U tom ćemo slučaju filistarski izbjegavati korjenite odluke i stavove, uvlačiti se u konformizam i oportunizam kao neku vrstu oklopa. Put sredine nije put k mudrosti. Ne može ju se naći prilagođavanjem danim okolnostima, podlaganjem priznatim mišljenjima društva. Mudrost ljubi ljudsku djecu, ali daje prednost onomu tko je “lud” u očima svijeta, izlazi iz njegovih shema i okvira, da bi – često uz velike boli – našao pravu mjeru, a s njome i mudrost.
Biblija je puna pravila o mudrome životu. Sva su međusobno povezana jer počivaju na iskustvu svetoga. Mudrost nam je skrivena, jer je i sveto skriveno, tajanstveno, šutljivo. Samo kada se čovjek susretne s vječnom mudrošću u njezinoj skrivenosti i neiscrpnoj dubini, može podnijeti bijedu svoje konačnosti, čak i krajnju bijedu kakvu je iskusio Job.
Najviše nam je mudrosti potrebno u odnosu prema samima sebi. U suočenju sa svojim zabludama i promašajima. Nije ih lako priznati. Svoju krivnju možemo priznati sebi i drugima samo ako gledamo na ono što je veće od našega srca, mudrost vječne ljubavi. Tko ima ovu mudrost, ovu bolno stečenu mudrost, zna da ga ništa ne može odijeliti od ove životne povezanosti. Ni neuspjeh, ni slom, ni zablude, ni krivnja. Naime, ima mjesto na kojemu se sama mudrost pojavila u ruhu krajnje ludosti – Kristov križ. Ovdje se potpuno razotkriva mudrost koja do kraja ljubi ljudsku djecu. Stoga Pavao, kada mu je teško pri srcu, može reći: “O dubino bogatstva, mudrosti i spoznaje Božje!” Biti mudar u konačnici znači: u tami i proturječju života moći raspoznavati svjetlost i smisao.
