Početna stranica » Fali nam smijeha

Fali nam smijeha

142 pregleda

Prije poprilično godina, u poslijeratno doba, radio sam za jednu inozemnu TV kuću, a najčeš­će teme bile su povratak i obnova. Obilazio sam našu dragu domovinu uzduž i poprijeko, i tako nekih osam godina. Nikad nitko nije od mene tražio nikakvu nacionalnu izbalansiranost u prilozima i odabiru toga gdje ću ih snimati, ali se to valjda podrazumijevalo. 

Tako su, uz ostale, u prilozima svoje mjesto nalazili i prognani Hrvati-katolici, od onih u Trebinju ili Jablanici, preko središnjeg dijela Bosne pa do banjalučkog kraja i Krajine. I moram priznati, najteže mi je bilo snimiti priloge o povratku Hrvata. Zašto?

Kad bih, recimo, došao u Foču, Prijedor ili Vitez, mogao sam birati između 20-tak sela u koja su se Bošnjaci polako vraćali, a tako i kad, primjerice, tražim srpske povratnike na Vlašiću ili u Drvaru. Sela uglavnom srušena, bilo ih je i u kojima nijedna kuća nije ostala čitava. Povratnici spavaju u šatorima, ili u dva kombija, što sam, sjećam se, snimio u selu Neđelišta kod Vlasenice. Polako raščiš­ćavaju ruševine, pa deset dana kasnije dođu drugi, a ovi se vrate tamo kamo su izbjegli. Tako je to išlo, sporo i traljavo, pa mi je često izgledalo da su uzalud i njihovi pokušaji i moji prilozi, ali sam kasnije shvatio da sam ipak bio u krivu, barem kad su u pitanju neka sela, općine, pa i regije.

Kud ću ić’, nisam poludio?

Kad dođem u neko hrvatsko selu u Posavini ili, malne, bilo gdje, ne da ne mogu naći povratnike nego ne mogu naći selo. Kosturi kuća zarasli u neprobojni splet nekakvog bilja kojeg dotad nigdje nije bilo ili ga oko nije primjećivalo, iz nekadašnjih dnevnih boravaka rastu stabla, auto jedva može proći nekadašnjim seoskim ulicama. Jedan domaćin, Hrvat iz jednog dobojskog sela, na moje pitanje zašto se ne vrati u kuću koja je obnovljena (pa sam ga slučajno zatekao, došao na vikend) kaže kako to zasad ne može uraditi: nisu mu, kaže, zalijepljene pločice u kupatilu. Njegovi susjedi mi kasnije kažu da do rata nije imao ni kupatila, a pločice… U selu kod Glamoča, ne sjećam se više jesu li u pitanju Vidimlije ili Vrba, zatječem brojnu bošnjačku povratničku obitelj kako podiže rogove na donedavno srušenoj štali. Biram najmlađeg od trojice sinova, namještam kameru i pitam ga vidi li perspektivu u ostanku u svom selu ili razmišlja o odlasku u inozemstvo. Dečko me blijedo gleda i šuti pa moram ponoviti pitanje. “Što me pitaš” – progovori napokon “kad vidiš da imam tu… tu perspektivu?” Pokazuje potom na poveliko stado ovaca iza leđa. “Pa vidiš…!” – čudi se – “kud ću ić’ nisam poludio?!” U jednom vlašićkom selu Hrvati mi ponavljaju uvijek istu priču: nema posla, a živjeli bi oni tu, kako ne bi! U susjednom selu, evo, reći ću, o Korićanima

je riječ, ima pilana, vlasnik je Hrvat, sjećam se da se preziva Blažević, ime sam zaboravio. Pitam ga uz kavu, mimo kamere, zašto ne zaposli i nekog Hrvata, svi radnici su mu Srbi iz susjednih Imljana. Kaže čovjek: “Eto, moj novinar, ti ga nađi i dovedi koji hoće raditi i odmah sutra može na posao!” Meni svašta nešto nejasno pa se vratim u ono prvo selo, onima što kažu da nemaju posla, a inače… I šta je problem? Eh, privatnik je to, plaća slaba, a valja raditi, nekad i duže od radnog vremena, nema ništa od toga… Pričamo to ispred male seoske prodavaonice, lijep je ljetni dan, vruće je, što jest – jest, pa moji sugovornici piju pivo. Okolne njive zarasle, nema ni ograda ni otkosa. Ne isplati se kositi ni saditi, kažu gotovo uglas, valja raditi od jutra do mraka, a slaba fajda. U susjednom, većinski bošnjačkom selu, koji sat kasnije, moram prikočiti dobrih par minuta da raštrkano stado ovaca, a za njima i krave, pronađu put do svojih štala i torova. Usput gledam pokošene livade i plastove sijena dokle mi pogled seže. Nekom se, eto, neke stvari isplate, a nekom… Nekom drugom su krivi svi. Itd, itd. Može biskup Komarica kriviti Milorada Dodika, mogu Komaricu podržavati i Čović, i kardinal Puljić, i Karamarko i ne znam tko. Ja ću samo reći: dok god su nam za sve krivi svi drugi, a a nikad mi sami, dok god nam se ne isplati ono od čega drugi žive, barem do nekih boljih vremena, bit će nam tako kako nam je.

Teško nama ovakvima

Raspisah se i, poštovani čitatelju, nemoj mi zamjeriti, jer bih mogao navesti doslovno na desetine ili stotine ovakvih primjera. Tako mi ostade malo prostora za ostala bitna događanja koja želim barem spomenuti. Recimo popis stanovništva. Za koji svi znamo da nema nikakve veze sa stvarnoš­ću, jer je prijavljeno na stotine ili (prije će biti) tisuće ljudi koji su Bosni i Hercegovini davno rekli zbogom, ne doviđenja. Koji žive u raznim njemačkama, amerikama i tko zna gdje, ali ih, eto, ne košta mnogo poslati rodbini osobnu iskaznicu koja još vrijedi. Mada nije moralo ni to, dovoljno je bilo reći: Ima nas 20, eto, dragi i poštovani popisivaču, danas sluuuuučajno nisu kući, ali ti njih serbez piši. Rečeno – učinjeno!

U Sarajevu likuju: Velimir Jukić potpisao nešto, ne znam više kako se to zove, rezultati popisa bit će objavljeni! Drugim riječima: Pobijedili smo ih!!! Politički predstavnici Hrvata uglavnom mudro šute o toj temi, valjda jer je postotak dobar, ima nas više od pola milijuna. To što svi znamo da to nije istina… Ma ništa zato, bitno je da nas ima na popisu! Kao onaj Mujo iz vica kad se prijavi za posao u kojem je potrebno znati plivati: Ne znam plivat, al’ nije to nikakav problem, samo vi meni dajte pos’o, a ja vama, kol’ko je sutra, donesem potvrdu da znam! I da, mada nije ni usput ni nevažno: teško nama dok pobjeđujemo jedni druge! Da se natječemo u tome tko će kome više ugoditi, od ove države i ovih naroda moglo bi se očekivati mnogo. Ovako, ako se dragi Bog može umoriti, s nama je već na izmaku snaga!

Ostade susjedova krava zdrava

I koja riječ o prosvjedima u Banja Luci… Prođe lijepi svibanjski dan, a ne desi se ni krvoproliće, ne izbi rat između “poštenih Srba” i “dodikovaca”, na opće razočarenje jednog (ne znam baš da li dobrog) dijela BiH. Ostade susjedova krava zdrava i živa. Kome trebaju detalji, jer ovdje prostora ima toliko koliko ga ima, neka na internetu nađe par članaka o tome s komentarima čitatelja i sve će mu biti jasno.

Ja ovdje uvijek o ozbiljnim temama, a to nije nimalo dobro. Sreća pa imamo visokog predstavnika, Njegovu Ekselenciju Valentina Inzka. Koji neki dan u Beču, na konferenciji “Vizija za BiH 2020. godine: Poboljšanje poslovne klime” (svaka mu čast tko smisli naziv i pothvati se organizacije!), mrtav-hladan reče kako je “sada pravo vrijeme za ulaganje u BiH te da su šanse i prednosti koje ova zemlja nudi mnogo veće od kratkoročnih teškoća koje još postoje u poslovnom okruženju.”

Da Inzka nema, trebalo bi ga izmisliti. Fali nam smijeha, na sve strane neke namrgođene face, a Valentin se svako malo potrudi da nas nasmije. U to ime predlažem njegovim šefovima da mu plaću povećaju barem za još pat tisuća eura, jer nikad ne može naprijed zemlja u kojoj su ljudi vječito ozbiljni i nikad se ne smiju. Evo, recimo, Njemačka…