“Kontemplacija je buđenje prisutnosti Božje u čovjekovu srcu i u svemiru koji nas okružuje. Kontemplacija je spoznaja u stanju ljubavi” (Bede Griffith).
Duhovni život je nezamisliv bez molitve. U kršćanskoj duhovnosti postoje četiri stupnja molitve: usmena, meditativna, kontemplativna i mistična. Usmena i meditativna molitva ovise o molitelju i njegovoj raspoloživosti. Kontemplativna i mistična molitva jesu Božji dar. Naime, sam Bog daruje milost kontemplacije i mističnog iskustava onima kojima hoće, onima koji se pripreme za te darove. Kontemplativna osoba prvo “isprazni i očisti” svoju nutrinu, a onda prima Božje darove prosvjetljenja i ljubavi. “Mogu se popeti na brdo i otvoriti oči. To je u našoj moći. Ali hoće li zasjati sunce, to ne zavisi od nas” (Francisco de Osuna).
Kontemplativna duša provodi sate i sate u tihom razmatranju Riječi Božje, u “unutarnjoj molitvi” (usp. KKC, 2709-2019), u gledanju, motrenju i zrenju božanskih stvari. Takva osoba moli u svojoj nutrini, “moli srcem”, upravlja svoj pogled na Boga u šutnji i ljubavi. To je osoba koja rado izabire samoću i mir. Ima osoba koje vole ostati u samoći ili ići u šetnju same, ne da bi izbjegle društvo, nego da bi mogle neometano razmišljati o Bogu i duhovnim stvarima. Neke osobe znaju ustajati noću ili rano ujutro da bi se u tišini svoga doma i srca susrele sa živim Bogom u dubokoj kontemplaciji. U Bibliji ima primjera gdje pojedine osobe ustaju noću da hvale i slave Boga u tišini. I evanđelisti ističu da je Isus često ustajao još za mraka ili rano ujutro da bi bio sam sa svojim Ocem. Kroz povijest Crkve uvijek je bilo vjernika koji su cijeli svoj život posvećivali dubokoj molitvi, počevši od ranih pustinjaka do suvremenih klauzurnih redovnika i redovnica. I sv. Franjo Asiški rado se povlačio u samoću na molitvu u brda, kao što su Greccio i La Verna. To još više vrijedi za sv. Klaru, koja je živjela u klauzuri. Veliki učitelji kontemplacije su, pored ostalih, fra Petar Alkantarski, Terezija Avilska i Ivan od Križa.
Značajka duhovnosti prožete kontemplacijom jest osjećaj za vječnost. Takve se osobe prepoznaju po dubokoj duhovnoj mudrosti, razboritosti i diskreciji. Pročišćene osobnom askezom i duhovnim kušnjama (“pustinja”, “tamna noć”), kontemplativne osobe stječu duboki nutarnji mir i prosvjetljenje u susretu s Misterijem Ljubavi. Zbog tih osobina ulijevaju povjerenje u druge, pa im ljudi rado odlaze po savjet u različitim životnim teškoćama ili ih traže za duhovno vodstvo.
