Početna stranica » Kontemplativna duša

Kontemplativna duša

269 pregleda

Ima osoba koje vole ostati u samoći ili ići u šetnju same, ne da bi izbjegle društvo, nego da bi mogle neometano razmišljati o Bogu i duhovnim stvarima

“Kontemplacija je buđenje prisutnosti Božje u čovjekovu srcu i u svemiru koji nas okružuje. Kontemplacija je spoznaja u stanju ljubavi” (Bede Griffith).

Duhovni život je nezamisliv bez molitve. U krš­ćanskoj duhovnosti postoje četiri stupnja molitve: usmena, meditativna, kontemplativna i mistična. Usmena i meditativna molitva ovise o molitelju i njegovoj raspoloživosti. Kontemplativna i mistična molitva jesu Božji dar. Naime, sam Bog daruje milost kontemplacije i mističnog iskustava onima kojima hoće, onima koji se pripreme za te darove. Kontemplativna osoba prvo “isprazni i očisti” svoju nutrinu, a onda prima Božje darove prosvjetljenja i ljubavi. “Mogu se popeti na brdo i otvoriti oči. To je u našoj moći. Ali hoće li zasjati sunce, to ne zavisi od nas” (Francisco de Osuna).

Kontemplativna duša provodi sate i sate u tihom razmatranju Riječi Božje, u “unutarnjoj molitvi” (usp. KKC, 2709-2019), u gledanju, motrenju i zrenju božanskih stvari. Takva osoba moli u svojoj nutrini, “moli srcem”, upravlja svoj pogled na Boga u šutnji i ljubavi. To je osoba koja rado izabire samoću i mir. Ima osoba koje vole ostati u samoći ili ići u šetnju same, ne da bi izbjegle društvo, nego da bi mogle neometano razmišljati o Bogu i duhovnim stvarima. Neke osobe znaju ustajati noću ili rano ujutro da bi se u tišini svoga doma i srca susrele sa živim Bogom u dubokoj kontemplaciji. U Bibliji ima primjera gdje pojedine osobe ustaju noću da hvale i slave Boga u tišini. I evanđelisti ističu da je Isus često ustajao još za mraka ili rano ujutro da bi bio sam sa svojim Ocem. Kroz povijest Crk­ve uvijek je bilo vjernika koji su cijeli svoj život posvećivali dubokoj molitvi, počevši od ranih pustinjaka do suvremenih klauzurnih redovnika i redovnica. I sv. Franjo Asiški rado se povlačio u samoću na molitvu u brda, kao što su Greccio i La Verna. To još više vrijedi za sv. Klaru, koja je živjela u klauzuri. Veliki učitelji kontemplacije su, pored ostalih, fra Petar Alkantarski, Terezija Avilska i Ivan od Križa.

Značajka duhovnosti prožete kontemplacijom jest osjećaj za vječnost. Takve se osobe prepoznaju po dubokoj duhovnoj mudrosti, razboritosti i diskreciji. Pročiš­ćene osobnom askezom i duhovnim kušnjama (“pustinja”, “tamna noć”), kontemplativne osobe stječu duboki nutarnji mir i prosvjetljenje u susretu s Misterijem Ljubavi. Zbog tih osobina ulijevaju povjerenje u druge, pa im ljudi rado odlaze po savjet u različitim životnim teškoćama ili ih traže za duhovno vodstvo.