Našim razmišljanjem i govorom o Bogu dominira pojam slike: budući da ih Božja stvarnost daleko nadilazi, oni su jednostavno osuđeni na upotrebu „slika”. Jedna od temeljnih oznaka za čovjeka u kršćanstvu, koja ističe njegovu posebnost i dostojanstvo u stvorenom poretku, jest ta da je on stvoren „na sliku Božju” (Post 1,27). Međutim, naša slika Boga sadrži u sebi dvostruki potencijal: ona može Boga i otkrivati i skrivati. Premda zamišljena kao sredstvo razotkrivanja Božje stvarnosti, ona u sebi krije i svoj negativni potencijal: može se očitovati i kao sredstvo pogrešnoga prikazivanja odnosno zakrivanja, skrivanja Božje stvarnosti. U tom smislu ona može biti više „naša” slika nego slika Boga – naravno sa svim egzistencijalnim implikacijama koje to može imati za one koji se tim slikama služe.
Slika i idolopoklonstvo
U starozavjetnoj se tradiciji od njezinih početaka može primijetiti određeni oprez i kritička distanca prema slikovitim prikazima Boga – naročito onim materijalne naravi, poput kipova, slika i slično. Što je prikaz „materijalniji”, taj je oprez veći te prelazi u zabranu materijalnoga prikazivanja Boga iz više razloga. Temeljni je svakako onaj straha od idolopoklonstva: sprečavanje mogućnosti da se Boga pretvori u nekakvoga „drvenoga idola” kao u drugim religijama. Materijalni sadržaj prikaza otvara se opasnosti svođenja Božje egzistencije na materijalnu razinu i ugrožavanja njegove transcendencije. Verbalne slike su u tom smislu manje opasne jer riječ zbog svoje nematerijalne naravi, za razliku od npr. kipa, teže može ugroziti Božju onostranost – premda su i tu postojale zabrane poput one izgovaranja Božjega imena.
U kršćanstvu se problemi materijalnoga prikazivanja Boga posebno očituju u 8. i 9. stoljeću u istočnom kršćanstvu: u pokretu ikonoklazma koji se još nazivao ikonoborstvo i kipoborstvo i radikalno se protivio likovnom prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca te javnom (crkva, liturgija) i privatnom štovanju svetih slika (ikona). Teološki mu je temelj upravo neizrecivost Božje transcendencije i strah da se ona ne negira upotrebom antropomorfnih likova u bogoslužju, a poticaji su došli iz Staroga zavjeta i židovstva. Sukob je doveo do teološkoga razlučivanja na Drugome nicejskom saboru (778.) između štovanja (dulija) i klanjanja (latrija): štovanje se iskazuje stvorovima, a klanjanje samo Bogu. Osim toga, ne štuje se sama slika, već onaj na koga ona upućuje (Krist, Bogorodica, sveci): odobrena je ikonodulija, a otklonjena ikonolatrija.
Strah judeo-kršćanske tradicije od materijalnoga idolopoklonstva zadobiva svoju sekularnu inačicu u kritici, može se reći, „pojmovnog idolopoklonstva” u novovjekovnoj filozofiji: započinjući s Kantovom kritikom uma i njegovih metafizičkih „prekoračivanja” te dosežući svoj ateistički vrhunac u filozofiji Ludwiga Feuerbacha (1804. – 1872.) i njegovoj radikalnoj kritici kršćanstva. Ističući da teologiju treba zamijeniti antropologija, Feuerbach naglašava da je Bog projekcija ljudskoga uma: Bog i njegovi atributi (razum, ljubav, volja) projekcija su čovjekove biti. Čovjek zamišlja, projicira, svoje vlastito poželjno biće, odnosno ostvarenje i ispunjenje samoga sebe kao bića koje mu se predočilo kao „Bog”. U tom smislu Feuerbach izvrće rečenicu iz Knjige Postanka 1,27 u: „Najprije stvori čovjek Boga na svoju sliku i tek tada stvori opet taj Bog čovjeka na svoju sliku.”
Međutim, iako Bog nije čovjekova projekcija nego od čovjeka neovisna Činjenica i Stvarnost, čovjekove slike Boga ipak mogu postati čovjekova samoprojekcija – pripisivanje čovjekovih osobina Bogu. Iako je govor o Bogu uvijek povijesne naravi i kao takav naravski nesavršen, on to postaje još više kada se u njega unese previše čovjekova biografskoga sadržaja koji prijeti zasjeniti Božju onostranost. Taj problem postaje još veći, ozbiljniji i opasniji ako je taj sadržaj patološke naravi.
Patološke slike Boga
Moderna katolička teologija, u liku pastoralne psihologije i duhovne teologije, podsjeća na psihičko-psihološke dimenzije naših slika Boga i njihove egzistencijalne posljedice. U okviru svoga religijsko-epistemološkoga značaja pojam „Božja slika” označava duhovni medij u kojem se i po kojem se događa živi susret religioznoga čovjeka s njegovim Bogom. Riječ je o procesu u kojem se spajaju izvanjska slika i unutarnji osjećaj: čovjek biva dirnut izvanjskom slikom Boga koju potom pokušava iznutra preraditi i „shvatiti”. Biblijske slike o Bogu postaju religiozno značajne tek u subjektivnom, unutrašnjem primanju i preradi. C. G. Jung ističe psihološko podrijetlo naših slika o Bogu kad kaže da su „slika i izričaj psihički procesi i da ih treba razlikovati od njihovoga transcendentnoga predmeta; oni ga ne uspostavljaju nego ga samo nagovješćuju.” Jung tako podsjeća da pojam prvo stoji za psihičku stvarnost čovjeka, a ne za metafizičku zbilju Boga.
Ako su formirane prema našim negativnim ključnim životnim iskustvima koja se javljaju još od djetinjstva i temeljno oblikuju naše živote, naše slike Boga mogu iskrivljavati Božju stvarnost pretvarajući je u njezinu suprotnost. Tada postaju, kako to ističe isusovački teolog i psiholog Karl Frielingsdorf, „demonskim slikama Boga”. Riječ je o patologiji ikonografije božanskoga jer govor o Bogu i razumijevanje Boga oblikuju naša negativna iskustva stvarnosti i tako iskrivljavaju njegovu stvarnost. „Zli duh”, kako kaže Frielingsdorf, nastupa u liku „dobrog duha” Boga i formira negativnu sliku o Bogu – a da mi toga prvotno nismo potpuno ni svjesni.
Frielingsdorf ističe kako se načelno, s teološkoga i psihološkog aspekta, može reći da slika o Bogu ostaje u svojoj punini i kao cjelina za čovjeka neshvatljiva: riječ je tu o složenom mozaiku sastavljenom od puno dijelova. Pojedini aspekti i dijelovi mozaika su shvatljivi, ali cjelina jest i ostaje kao tajna skrivena. Idoli koji izazivaju bolesti i proizvode demonske slike Boga mogu, između ostaloga, nastati onda ako slika Boga, shvaćena jednostrano, apsolutizira djelomični aspekt, ili kada se jedan ili više dijelova mozaika Božje slike smatra cjelinom. Te jednostranosti djelomično proizvode i (ne)svjesne demonske slike Boga.
Katolička duhovna teologija također prepoznaje ovu opasnost. Tako Thomas Keating, američki cistercit i učitelj duhovnoga života, naglašava: „Teško da će duhovno putovanje moći dobro započeti ako sa sobom nosimo teret kritički neispitanih i nedvojbeno negativnih stavova prema Bogu.” Benediktinski teolog i psiholog Anselm Grün također ističe da „ne postoje potpuno čiste slike Boga” jer će se uvijek pomiješati s vlastitim životnim iskustvima i slikama samih sebe: „Naše slike Boga ovise o tome kakva nam je slika nas samih. Zato nije dovoljno samo ponavljati biblijske slike Boga. Jer i biblijske slike ću uvijek gledati kroz naočale svoje životne povijesti i tako ih ujedno iskriviti i zamutiti. Mnogo se više radi o tome da oslobodim svoju sliku Boga od demonskih slika koje se uvijek spuštaju na nju. Takve demonske slike Boga potječu ili iz vlastitih fantazija ili iz ocjenjivanja i obezvređivanja samoga sebe”. Najopasnije onečišćenje našega odnosa prema Bogu Grün vidi u „ideologiziranju” onih životnih obrazaca od kojih se razbolijevamo.
Ovo znači da se temelj naših pogrešnih slika o Bogu nalazi prije svega u našem pogrešnom razumijevanju samih sebe. Naime, naša slika o samima sebi često je zamagljena vlastitim iluzijama koje onda projiciramo i na svoj odnos s Bogom, tj. na Boga. Čišćenje u odnosu na nas same vodi putem kritičke samospoznaje u svjetlu Božje istine i sastoji se ponajprije u napuštanju samostvorenih iluzija. Stoga je, kako kaže Grün, naša stalna zadaća „izlagati ove slike jasnom svjetlu Božjem kako bi nestala sva pomućenja i kako bi iz njih zasjala prava slika Božja. Potreban nam je kritički osvrt na ono gdje su se u našu sliku Boga umiješala infantilna očekivanja, na to gdje je naša slika Boga iskrivljena našim strahom te na to gdje naši impulsi koji nas same obezvređuju potamnjuju našu sliku Boga”.
