Pisati o reviji Svjetlo riječi bez ikakve je sumnje zanimljiv zadatak, ali samo na prvi pogled jednostavan i bez poteškoća. Jer, ako ništa drugo, pretpostavlja interpretaciju nakane izdavača Franjevačkih provincijalata u Sarajevu i Mostaru nakon punih četrdeset godina; pretpostavlja slijeđenje krivudavoga puta koji nikako nije bio posut samo ružama, na kojem je bilo i uspona i padova, ali i mnoštvo po mnogočemu različitih ljudi. Stoga nas zadatak i stavlja u situaciju punu rizika da se nešto ili netko zaboravi, prešuti, nedovoljno istakne, pogrešno protumači i slično.
I danas se, četrdeset godina poslije, vrlo dobro sjećam rađanja same ideje o pokretanju novina i višemjesečnih, gotovo tajnih sastanaka nas, tadašnjih članova Vijeća za izdavaštvo bosanske franjevačke provincije; sjećam se naših rasprava i dogovaranja u vezi s tim do konačne odluke da se tiska prvi broj iako nitko od nas, osim pune džepove entuzijazma, nije u svojim prstima imao ni mrvice iskustva u uređivanju ozbiljnijih novina. Posve je onda razumljivo kako je trebalo puno vremena, učenja, strpljivosti, ljubavi i konačno puno osoba da bi se od gole ideje napravila respektabilna institucija kakva je danas Franjevački medijski centar Svjetlo riječi sa svim svojim sadržajima.
Ideja: pokrenuti nešto novo
A sve je zapravo počelo sada već davnoga petka, 19. studenoga 1982. godine kada je u prostorijama Franjevačkoga provincijalata na Koševu u Sarajevu novoizabrani provincijal fra Luka Markešić okupio novoimenovane članove onodobne Komisije za izdavačku djelatnost na prvi, konstituirajući sastanak. (U novije se vrijeme ova Komisija zove Vijeće za kulturno-znanstvenu djelatnost i izdavaštvo). Pozivu na sastanak radosno su se odazvali: fra Petar Anđelović, fra Mile Babić, fra Ladislav Fišić, fra Krešimir Jelić, fra Zdenko Marić, fra Mato Mrkonjić i fra Marijan Karaula. (Na prvom sastanku nije bio član Komisije fra Marko Oršolić, st.).
Kada se, u okviru definiranja zadaće Komisije, govorilo o izdavačkoj djelatnosti u Provinciji uopće, iz različitih pogleda i prijedloga najvažniji zaključak toga prvog sastanka bio je da se pokrene nešto novo! To novo definirano je na drugom sastanku u istim prostorijama 10. prosinca kada je donesena konačna odluka o pokretanju novoga vjerskog lista. Njegovo bi sjedište u početku bilo u Visokom jer je za odgovornoga urednika tada izabran fra Ladislav Fišić, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a koji je ponajviše kumovao usvojenom imenu lista Svjetlo riječi. (U razgovorima članova uredništva spominjali su se i drugi mogući nazivi lista: Zajednica, Život i riječ i sl.). Nakana je Komisije bila „izdavanje jedne mjesečne pučke poučno-informativne publikacije, koja bi imala oživjeti i nastaviti tradiciju predratnih listova i kalendara koje su izdavali bosanski franjevci”.
Još je puno toga određeno već na tom prvom sastanku: izabrano je Uredničko vijeće u koje su ušli svi članovi Komisije i po jedan predstavnik samostanskih područja; fra Krešimir Jelić određen je za tehničkoga urednika; predložena je tehnička i sadržajna forma novoga lista i tko će od fratara Provincije ispisivati pojedine rubrike; određen je i termin izlaska prvoga broja: svetkovina Blagovijesti 1983. godine. List će, zaključeno je na kraju, do daljnjega biti mjesečnik s ljetnim dvobrojem!
Sa sastanka je Upravi Provincije upućena obavijest o odluci Komisije za izdavačku djelatnost da pokrene list nadajući se „da će ova ideja naići na razumijevanje Definitorija i o. provincijala”. Iz provincijalata je ubrzo odgovoreno da je „definitorij Provincije na svom izvanrednom sastanku 13. siječnja 1983. pažljivo razmotrio i s radošću prihvatio” obavijest o pokretanju vjerskoga lista i „spreman je pomoći u svemu što bude potrebno za ostvarenje toga pothvata”.
Kada su u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji doznali za ideju o pokretanju novoga vjerskog lista, javio se iz Mostara provincijal fra Jozo Pejić i predložio da njihova provincija bude suizdavač. Prijedlog je u Sarajevu objeručke prihvaćen te su na sljedećim sastancima uredništva (21. siječnja, 10. i 14. ožujka 1983. godine), kada se konkretnije oblikovala zamisao o listu i pripravljao prvi broj, sudjelovali i hercegovački franjevački predstavnici.
U travnju 1983., upravo pred Uskrs, ugledao je svjetlo dana prvi broj Svjetla riječi, lista za kojim se desetljećima u bosanskoj franjevačkoj zajednici osjećala potreba i o kojem se razgovaralo na nekoliko provincijskih kapitula. Još točnije, list se iz tiskare pojavio na Veliki četvrtak, 31. ožujka 1983. godine, a naklada je bila 10 000 primjeraka. Izišao je kao rezultat dužega tihog i upornog rada male skupine franjevaca – entuzijasta.
Zadaća: njegovati dijalog
List Svjetlo riječi bi, kako piše na naslovnici prvoga broja, ponajprije trebao izgrađivati naše unutarnje zajedništvo života u mjesnoj Vrhbosanskoj Crkvi, on će također njegovati iskreni i otvoreni dijalog s drugim kršćanima i njihovim Crkvama u duhu već potvrđene tradicije bosanskohercegovačkoga pluralizma i svjetonazora kao i s muslimanima i ljudima drugih vjera i drukčijih uvjerenja. On će posebnu pozornost posvećivati povijesti i sadašnjosti hrvatskoga naroda u BiH, koji je povijesno povezan s Katoličkom Crkvom, uvažavajući pri tom zakonitu razliku koja postoji između Crkve i naroda.
Budući da se nije vršila gotovo nikakva promidžba lista prije izlaska njegova prvoga broja, on nije naišao na onako širok odjek i prijam u javnosti kako su se nadali njegovi nakladnici i uredništvo. Donekle se to opravdavalo popriličnom „zasićenošću tržišta” na području vjerskoga tiska; samo u Bosni i Hercegovini, naime, izlazila su tada dva vjerska mjesečnika: Naša ognjišta i Crkva na kamenu.
Ipak, dobre ocjene prvih brojeva Svjetla riječi i čestitke počele su stizati sa svih strana iako se, istina, zapažala i neujednačenost u vrijednosti pojedinih priloga, ali i neki neizbježni početnički urednički propusti. No, iz broja u broj stanje se postupno popravljalo te je, poprilično poštujući zacrtanu koncepciju, Svjetlo riječi redovito donosilo na svojim stranicama aktualni redakcijski komentar iz naše crkvene ili društvene stvarnosti, zatim pastoralno-liturgijski članak primjeren kalendarskom trenutku njegova izlaženja iz tiska, reportažu o značajnom mjestu, događaju ili nekoj bosanskohercegovačkoj župi, križaljku, aktualne vijesti o životu Crkve kod nas i u svijetu, razgovor s nekom više ili manje poznatom osobom, kao i druge važnije vijesti, katkada kraći književni sastav i vrlo često priloge komemorativnoga značenja.
Počelo se s 12 stranica lista novinskog A3 formata, da bi se malo po malo broj stranica povećavao: najprije 16, pa onda 20, 24, 32 i na kraju 40 stranica. Od 1. do 19. broja u impresumu lista pisala su samo imena odgovornoga i tehničkoga urednika (pretpostavljalo se da je redakcija Komisija), a od 20. broja nabrojana su imena svih urednika, po trojica iz svake provincije: fra Ladislav Zvonimir Fišić, fra Ljubo Lucić, fra Vendelin Karačić, fra Gojko Musa i fra Bogomir Zlopaša (do početka rata zamjenik glavnoga urednika) te fra Marijan Karaula kao tehnički urednik.
Sjedište redakcije je u studenom 1984. iz Visokog premješteno u Sarajevo, u obnovljeni franjevački samostan sv. Ante na Bistriku (tada ulica N. Pozderca 6). Početkom rata adresa lista bila je mjesec dana u Splitu, neko kratko vrijeme u Vitezu dok je uredništvo, izlaskom urednikâ osim fra Ljube, bilo smješteno u hotelu Slavija u Baškoj Vodi od kraja 1992. do listopada 1993. kada je preneseno u Livno. U svibnju 1998. vratilo se u Sarajevo, u Splitsku ulicu. U ovom kontekstu valja spomenuti kako od početka rata 1992. u impresumu novina više ne stoji da je Provincijalat Hercegovačke franjevačke provincije suizdavač Svjetla riječi.
Baška Voda i u njoj hotel Slavija, koji su nas doista srdačno primili, nisu bili previše udaljeni od Splita, što je nama itekako odgovaralo jer su se naše novine počele tiskati u Slobodnoj Dalmaciji. No, usprkos nekim našim pokušajima, želju da u tom gradu pronađemo odgovarajući prostor za nekakvu redakciju sa svim onim što ona podrazumijeva – prostorije, neka literatura, računalo, telefon, faks itd. – mogli smo samo sanjati.
To je i bio jedan od važnijih razloga, uz one političke i domoljubne, da smo već ujesen 1993. donijeli odluku o našem povratku u Bosnu. Došli smo u Livno, gdje smo, zahvaljujući izvanrednom razumijevanju onodobnih općinskih vlasti, dobili dovoljno prostorija za rad na katu nekadašnjega Doma umirovljenika. Da nije bilo rata, moglo bi se slobodno reći, da smo imali sve preduvjete za normalan i uspješan rad!
Iz vremena dok smo s uredništvom bili u Livnu vrijedi spomenuti jedan zanimljiv događaj: U ljeto 1996. godine posjetio je našu redakciju gosp. Marcel Steiner, vlasnik i nakladnik švicarskih dnevnih novina Der Toggenburg i Appenzeller Zeitung. Doznavši najprije da su u procesu uređivanja novina izravno uključene tek tri osobe, lista i gleda on Svjetlo riječi, potom gleda prazne prostorije u kojima je od tehničkih pomagala samo jedan telefaks i računalo s malim ekranom i ne dolazi sebi od čuđenja. Na kraju tiho izusti: Pa novine su prave!!! Valja znati da je u redakciji njegovih samo jednih novina već tada bilo stotinjak računala!
Naklada i distribucija
Svakako treba istaknuti podatak da se Svjetlo riječi u to doba tiskalo u nakladi od 12 500 primjeraka. Tako visoku nakladu, koju sada možemo samo sjetno priželjkivati, valja zahvaliti činjenici da se barem njezina četvrtina dijelila besplatno našim sunarodnjacima bilo da su ostali u nekom kutku ratom zahvaćene Bosne bilo da su se kao izbjeglice raspršili diljem Hrvatske. Kako im, naime, naplaćivati novine kad u to ratno doba sami nisu imali novca ni za kruh da prežive?
Osim pitanja financiranja, koje nam je od početka bilo goruće pitanje, tada nas je mučio još jedan problem: kako našim čitateljima dostaviti novine kad je rat Bosnu tako ispresijecao i izdijelio na enklave? Ipak smo nekako uspijevali i Svjetlo riječi je u vrijeme nesretnoga hrvatsko-muslimanskog sukoba bilo jedini hrvatski list koji je stizao u Zenicu, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Žepče itd. Pa čak i u opkoljeno Sarajevo! Itekako nas je radovalo saznanje da su ga Hrvati središnje Bosne vrlo željno iščekivali i čitali od prve do zadnje stranice te da im je puno značio u njihovim tadašnjim nastojanjima da ostanu i opstanu na svojim rodnim ognjištima.
A novine smo slali helikopterom, tenkom, kamionom humanitarne pomoći, a kad se pružila mogućnost da i civili mogu putovati nesigurnim i oštećenim bosanskim putovima, sâm sam sjedao u automobil i vozio. Bila je pokatkad prava avantura, kad se glava nosila u torbi, s punim automobilom novina prijeći sve punktove i zamke Vrana, Makljena ili Pavlovice! Sjećam se kako me jedanput na vratima samostana u Kraljevoj Sutjesci dočekao pok. profesor Dubravko Lovrenović riječima da sam ja „jedini glavni urednik u svijetu koji svoje novine vozi do čitatelja”.
Nova grafička oprema
Zacijelo je zanimljivo i znakovito i danas da smo već u prosincu 1983. božićni broj Svjetla riječi tiskali s naslovnicom u boji. Nakon toga smo to ponovili još nekoliko puta da bismo s početkom 2000. godine napravili nešto što bi se moglo nazvati pravom revolucijom u vjerskim tiskanim glasilima na ovim našim prostorima: počeli smo naše novine izdavati u tzv. full coloru. Na to smo se odlučili nakon naših dugih i čestih razgovora o onom što nam donosi takva odluka. Jer, to znači potpuno drugu organizaciju i koncepciju lista, promjenu formata i povećan broj stranica te još puno novoga sadržaja; to opet znači povećanje troškova i još jednu brigu više kako pronaći novac… No, znali smo što hoćemo i svjesno smo se upustili u avanturu…
Na našu sreću krenulo je dobro. Istina, s odobravanjem i oduševljenjem jednih, ali i nerazumijevanjem drugih koji su se već bili naviknuli na stari format i koncepciju lista. No, Svjetlo riječi je uskoro postalo, tako su barem neki javno govorili, za tri koplja iznad svih drugih naših vjerskih novina. Vrijednost tadašnjega našeg poteza vidi se i u tome što je danas vrlo malo glasila koje se ne tiskaju u boji. Neka su nas i doslovno kopirala…
Urednici i suradnici
Zasluge za poziciju koju Svjetlo riječi danas uživa među tiskanim našim katoličkim medijima pripadaju zasigurno mnogim ljudima: ravnateljima, glavnim urednicima i urednicima ali i mnogobrojnim suradnicima/dopisnicima te osoblju u administraciji.
U službi glavnoga urednika izmijenilo se nekoliko ljudi. Najprije je od rujna 1985. fra Ladislava naslijedio fra Ljubo Lucić (ovdje valja reći da je fra Anto Batinić vrlo zaslužan za nastavak izlaženja lista početkom rata, uredio je u Vitezu jedan peterobroj i jedan dvobroj ujesen 1992. godine); fra Ljubu je od rujna 1994. naslijedio fra Marijan Karaula, a onda je fra Mirko Filipović glavni urednik od rujna 1998. do kolovoza 2003. godine. Upravo u vrijeme dok je on bio glavnim urednikom dogodila se ta velika grafička promjena. Potom su slijedili glavni urednici: fra Zdravko Kujundžija, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić, fra Janko Ćuro, fra Marko Ešegović, fra Vili Radman i sadašnji glavni urednik fra Danijel Nikolić.
Ovom popisu urednika dodao bih i imena dvojice grafičkih urednika: Branka Ilića koji je najzaslužniji za vizualno-grafički izgled revije nakon prelaska na izdanje u boji i Lorka Kalaša koji u novije vrijeme nastavlja ići njegovim stopama.
Nakon što smo krajem 1998. uspjeli Svjetlo riječi registrirati kao Novinsko-izdavačko poduzeće, uveli smo i službu ravnatelja koju su dosad obnašali: fra Marijan Karaula, fra Zdravko Kujundžija, fra Petar Matanović, fra Miljenko Petričević i fra Janko Ćuro.
Kad je pak riječ o suradnicima, treba istaknuti ovo: Svjetlo riječi je od svoga prvog broja po mnogočemu išlo korak ispred svih drugih sličnih tiskovina. Tako i kad su suradnici u pitanju. Nikad nam, pa i u vrijeme rata, nije bio problem kako popuniti novine prilozima, nego kako objaviti što više pristiglih priloga. Uvijek smo imali suradnika, onih dragovoljnih kojima je, kažu, bila čast surađivati u Svjetlu riječi. Vjerojatno se ni jedne novine na svijetu ne bi mogle pohvaliti ovakvim kuriozitetom: o Katoličkoj Crkvi neke zemlje pisao nam je suradnik iz te zemlje (npr. rođeni Meksikanac o Crkvi u Meksiku, Argentinac o Crkvi u Argentini itd.).
Jednom riječju: u zgradu Svjetla riječi tijekom svih ovih proteklih četrdesetak godina ugradilo je svoju ciglu puno osoba, ne jedan ili dva čovjeka; puno je ljudi uložilo puno svoje ljubavi i znoja, svojih sposobnosti i brige, svoga vremena i nespavanja…
* * *
I na kraju ove malo poduže priče o jednoj svijetloj ideji, čije sam vam neke dijelove možda ponudio samo u natuknicama a neke (ne)svjesno preskočio, dodao bih još samo ovo: „Lako je govoriti i pisati o svjetlu, teško je biti svjetlo!” Mi smo to s našim listom otpočetka željeli. Željeli smo da zrake naše napisane riječi što više i griju i obasjavaju naše čitatelje svih ovih proteklih godina dok je oko nas bilo nekad više a nekad manje pravoga mraka. Jesmo li i koliko smo uspijevali? To bi, čini se, samo redoviti čitatelji Svjetla riječi mogli prosuditi!
