Fra Stjepan Matijević, koji se često spominje pod imenom Stjepan Solinjanin (Stephanus a Salinas), a tako je uglavnom i sam sebe nazivao, rođen je u Tuzli ili u njezinoj okolici oko 1580. godine. U franjevački red stupio je u Donjoj Tuzli ili u Gradovrhu, a studij završio negdje u Italiji. Službovao je kao pastoralni radnik u raznim dijelovima Bosne, između ostalog bio je šest godina kapelan u Sarajevu, gdje je započeo prevoditi spomenuto djelo. Neposredno prije godine 1630. našao se u Rimu najvjerojatnije zato što je bio određen za misionara u Transilvaniji pa se u Rimu spremao za tu delikatnu pastoralnu misiju. Tamo se sprijateljio s franjevcem iz Hrvatske fra Rafaelom Levakovićem, koji je u to vrijeme, između ostaloga, radio na rusifikaciji knjiga namijenjenih području istočne obale Jadrana i Balkana. Fra Stjepan je upravo na njegov nagovor završio u Rimu svoj započeti prijevod, a fra Rafael ga preporučio Propagandi. O tome i sam govori u predgovoru djelu pod naslovom K štiocu krstjanskomu: „Knjižice ove od ispovijedi prošnjom nekijeh drazijeh prijatelja, budući kapelan sarajevski u Sarajevu, počete; a nutkanjem P. O. F. Rafaela Levakovića, moga Reda, a države Bosne Horvatske bogoslovca razumnoga, svršene i u moj bosanski jezik iz latinskoga prinesene, ljubaznosti tvojoj eto pridajem i šaljem na svjetlo” (latinskoga ovdje znači talijanskoga!).

Odgovor na pitanje zašto se u Bosni Srebrenoj ni fra Stjepan ni njegovo djelo nakon godine izdanja uopće ne spominju vjerojatno je vezan za činjenicu da su upravo te 1630. godine četiri bosanska franjevca upućena u Transilvaniju kao misionari. Jedan od te četvorice pod imenom Stephanus a Salinas vrlo je vjerojatno upravo fra Stjepan Matijević Solinjanin. Dvojica su od te četvorice vrlo brzo pobjegla natrag u Bosnu, a fra Stjepan s preostalim svojim subratom uspijeva osnovati samostan, postati prefekt misije, vikar transilvanskoga biskupa i definitor. Umro je u samostanu Mikhási 1654. godine kao ugledan redovnik na glasu svetosti. Spomenuti podaci vrlo se vjerojatno odnose na fra Stjepana iako se nigdje u dokumentima ne spominje prezime Matijević. To međutim nije posebno neobično jer se u latinskim tekstovima i inače puno češće od prezimena upotrebljavao pridjevak prema mjestu rođenja. Tako se npr. neusporedivo češće pisalo fra Lovro Ljubušak negoli fra Lovro Šitović.

Zaboravljeni fra Stjepan

Budući da je sve što je rečeno u najmanju ruku vrlo vjerojatno, to objašnjava i činjenicu da je fra Stjepan u Bosni nakon 1630. pao u posvemašnji zaborav. Nešto je teže međutim objasniti činjenicu da je u zaborav pala i njegova knjižica, tim više što se zna da ju je Zbor za širenje vjere dijelio besplatno i da je u velikom broju prispjela u Bosnu. Spomenuti Slavko Pavešić pretpostavlja da se to dogodilo zato što je knjižica bila mali praktični priručnik (82 stranice) za ispovijed, koji se nije smatrao osobito vrijednim pa se nije ni posebno čuvao.

A da su i fra Stjepan i njegova knjižica doista pali u zaborav, svjedoči već 1850. godine Ivan fra Frano Jukić koji u svom poznatom članku Književnost bosanska objavljenom u časopisu Bosanski prijatelj o Matijeviću piše sljedeće: „Stiepan Matijević, rodom iz Soli, drugčie Tuzla, osim da je bio pripoviedalac, drugo o njemu ništa nisam mogao razabrati, dapače ni njegove knjige nisam se mogao dočepati, već u Dubrovniku prepisao sam naslov od niekog otca fra Onoria, koji ni po jedan način od sebe je nedade, izdao je ‘Ispoviedaonik sabran iz pravoslavie naučiteljah P. P. O. meštru Jeronimu Panormitanu reda pripoviedalacah; prinešen u jezik bosanski trudom P. O. fra Stiepana Matijevića Solinjanina reda sv. Frane male bratje dèržave bosanske. In Roma nella stampa della Sac. Congr. de Propaganda fide 1630’ u 8. str. 82. – Ova rimska štampa je na oči ružnia od one mletačke”.    

Ispovjedaonik je pisan štokavskom ijekavicom s dosta karakterističnih ikavskih elemenata (npr. bižati, nesrića), ali i s dosta ekavizama (npr. naslednici, sagrešiti) i čakavizama (npr. naslajenje, zajati). Ikavizama je ipak manje nego što bi ih bilo da se Matijević dosljednije držao govora svoga rodnoga kraja. Od ostalih jezičnih osobitosti treba spomenuti stare množinske oblike dativa, lokativa i instrumentala(npr. k Rimljnom, u grijesijeh, meu katolici) te brojne tzv. apsolutne konstrukcije kalkirane pod utjecajem latinske ili talijanske sintakse, npr. Okolovine koje čine rasti vrstu od grijeha i sl.   

Priprava za ispovijed

Fra Stjepan je kao pisac vrlo skroman i svjestan eventualnih jezičnih i pravopisnih manjkavosti svoga djela pa u spomenutom predgovoru piše, između ostaloga, da se na prevođenje Ispovjedaonika odlučio zato što je službujući u šest različitih mjesta u Bosni uvidio prijeku potrebu za takvim praktičnim djelom o sakramentu ispovijedi, ali da to čini „samo dokle Bog svemogući uzbudi kogagodijer naučnijega, koji obilnije i razumnije i slatkijem govorenjem od iste ispovijedi narodu našemu slovinskomu slovinskijem jezikom upiše i prikaže. Ti mejuto trud ovi moj, premda je ubah mao, primi z drage volje, tere ako gdi kojugodi besjedu ili kojegodijer slovo, pomanjkanjem moje slabosti, inako nego sam žudio i nego bi se hotjelo nađeš u njih, molim te, razumom i dobrotom tvojom poispravi i ponačini, spomenuvši se da i ja čovjek jesam grešnik i podložan nemoći kako i ostali. Zdrav budi”. 

Nakon spomenutoga predgovora, a prije poglavljā koja se odnose na pojedine grijehe, posebice smrtne, slijedi odjeljak pod naslovom Opomenutje prvo u kojem se naglašava da je Ispovjedaonik djelo koje je sastavljeno „ne za nadgovarati se od tancijeh scijenjij u nauku meju vrijednijem katolici, ni pogrditi zabluđenje poluvjeraca, nego za naučiti lastan i općeni put za umjeti se ispovidjeti od vlastitijeh grijeha, onijem kojino čine istinito obećanje od posluha Isukrstu i njegovoj jedinoj zaručnici svetoj Crkvi rimskoj, i žele istinitu čistoću od duše, ostavivši u stranu ona zamrljana upadanja od zaveza, kamata, šimonije, prodavanja svetih stvari i ostala prilična”.

Objava “Ispovjedaonik” fra Stjepana Solinjanina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogat stvaralački opus

Potkraj života iz zdravstvenih je razloga putovao u Egipat te tom prilikom posjetio i neka od svetih mjesta u Palestini. Tim povodom objavio je djelo Serafinska Palestina: zabavno štivo za puk kršćanski (Sarajevo, 1899). Putovao je i u Italiju te obišao mjesta vezana za život i djelovanje sv. Franje. Unatoč tome što je živio samo 46 godina, puno je pisao i objavljivao. Osim zasebno objavljenih djela vrijednim je prilozima, većinom povijesne ili vjerskopoučne naravi, surađivao u Srcu Isusovu, Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca, Spomen-knjizi iz Bosne (posvećenoj biskupu Strossmayeru), Franjevačkom glasniku, Serafinskom perivoju, Spomenici fra Grge Martića te u časopisu Hrvatstvo. Neki prilozi objavljeni su mu i posthumno u Kalendaru fra Grge Martića i u časopisu Naša misao. Treba također istaknuti da je Strukić između 1895. i 1901. godine i uređivao Franjevački glasnik. Zasebno su mu, osim spomenute Serafinske Palestine, objavljena djela: Put k savršenosti kršćanskoj ili treći svjetovni red sv. Otca Franje Asižkoga (Zagreb, 1895; drugo izdanje također Zagreb, 1899), Katolička crkva u Bosni (Zagreb, 1902) te Učenik Isusov: poučna i molitvena knjižica za katoličku školsku mladež (Zagreb, 1904). Zasebno je, dakako, objavljeno i najvažnije Strukićevo djelo, na koje se ovdje posebno osvrćem, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana (Sarajevo, 1899). To je djelo pretisnuto u izdanju HKD Napredak iz Kiseljaka 1997. godine. Sadrži poglavlja Kreševo u davnini, Sadašnja varoš Kreševo, Franjevački samostan u davnini, Franjevački samostan od požara g. 1765. do g. 1889., Franjevački samostan u god. 1889. te Župe ovoga samostana.

Povjestničke crtice

Iz Povjestničkih crtica navest ću dva ulomka. Prvi je iz odjeljka pod naslovom Franjevci iz Hercegovine odlaze iz Kreševa. U njemu je riječ o odcjepljenju hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene u vrijeme Barišićeve afere te njihovo napuštanje kreševskoga samostana, iz kojega se inače pastorizirala Hercegovina:

U ovom domaćem metežu zadesi kreševsku redovničku obćinu osjetljiv udarac. Vrli bo sinovi iz Hercegovine, koji se u Kreševu usposobljavahu za uzvišeni svećenički stališ i služahu ne samo u Hercegovini, već u tako zvanoj kuštodiji kreševskoj, svim srcem željahu, da u rodnom svom mjestu podignu samostan i tude usredetočiv sve svoje sile mognu što uspješnije djelovati na vjerskom, materijalnom i kulturnom polju. Valja bo znati, da se je bosanska franjevačka redodržava dielila na tri samostanska okružja (kuštodije): sutješko, fojničko i kreševsko. Hercegovina, osim kotara duvanjskoga, spadaše pod okružje kreševsko, a kotar duvanjski pod okružje fojničko. Hercegovci su dakle želili, da stvore i četvrto okružje u rodnoj svojoj pokrajini. Duša ovoga pokreta bijahu: fra. Nikola Kordić iz Brotnja, koji je više mladeži za redovnički stališ poslao u kreševski samostan, i fra. Angjeo Kraljević. Ovi otci učiniv god. 1840. tajan ugovor sa drugim Hercegovcima, zamoliše sv. Stolicu, da im dozvoli podignuti u Hercegovini novi samostan i crkvu i tim se odieliti od Kreševa. Ova po sebi plemenita namjera Hercegovaca naidje na neke zaprieke, što je bilo posve razumljivo. Ova dioba prije svega je oštećivala teritorij redodržave bosanske. Mislilo bo se na onu Spasiteljevu: „Regnum in se divisum, desolabitur” (kraljevstvo u sebi razdieljeno će propasti). I razlozi uže naravi bijahu tu po sriedi. Samostan kreševski primaše od svojih 8 župa u Hercegovini prihode u žitu, marvi i drugim stvarima, od kojih se namirivaše potrebe samostana. Od svih, čini mi se, morao biti najvažniji razlog – bratska susretljivost i ljubav, u kojoj braća u medjusobnoj zajednici življahu. Sigurno, težak je razstanak nježno ljubećih se duša. Kako je indi moralo boliti braću ove kustodije, pomisliv, da će se razstaviti od onih, s kojima su ih vezali toli srdačni i bratski osjećaji!

„Labor et amor omnia vincunt” (trud i ljubav sve zaprieke predobivaju), tako bilo i ovdje. Sv. stolica na preporuku biskupa Barešića, komu braća iz Hercegovine u razmirici s otcima bosanske redodržave ili bijahu odani ili pri tom zapletaju ne pripadahu ni jednoj stranki, dne 6. veljače god. 1844. dozvoli, da oni u svojoj otačbini mogu podignuti crkvu i samostan. Tko sad veseliji od naših Hercegovaca!

Drugi je ulomak iz odjeljka pod naslovom Smrt fra Andrije Kujundžića. Riječ je o jednom od najviđenijih kreševskih fratara uopće. Po važnosti, ugledu i utjecaju on ide uz bok apostolskih vikara fra Mate Delivića i fra Augustina Botoš-Okića, zatim liječnika fra Petra Mareševića, biskupa i autora Ljetopisa kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića te u svoje doba slavnoga deseteračkog pjesnika fra Grge Martića, koji se, usput rečeno, žestoko protivio odcjepljenju svojih Hercegovaca od Bosne Srebrene i cijeli životni vijek ostao vezan za kreševski samostan.

Predgovor latinskoj gramatici

Kujundžić je u filološkim krugovima osobito poznat po predgovoru latinskoj gramatici svoga subrata fra Stjepana Marijanovića, objavljenoj 1822. godine u Splitu pod naslovom Institutiones grammaticae latinae idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventituis Provincae Bosnae Argentinae compilatae. U tom predgovoru Kujundžić je predložio reformu latiničke grafije poznatu pod imenom „uprave od lipopisanja” ili „Kujundžić-Marijanovićevo lipopisanje”. U tom predgovoru fra Andrija navodi da se na reformiranje latiničke grafije odlučio zato što je u to doba pisanje latinskim slovima bilo drastično neujednačeno, i to „ne samo kod različitih, različito, nego što je gore i žalosnije, kod jednoga istoga ista rieč navodi se upisana”. Oni koji se u ono vrijeme bave pisanjem „kako su od koga vidili onako i pišu, ne pazeći, je li ono dobro ili ne”. Zato fra Andrija nastavlja: „odredio sam najprvo slova, koim ćeš se u Tvomu dilu služiti, zatiem istih slova kratko iztumačenje i uprave lipopisanja prid oči staviti”. U Kujundžićevoj reformi najneobičnije je to što on vokalno r bilježi tako da na slovo a koje piše ispred r kao oznaku vokalnosti bilježi „dva puncta”, npr. särce (=srce). Iz ulomka koji ću navesti vidi se, između ostaloga, da je fra Andrija umro 1873. u 78. godini života te da ga je Strukić i osobno poznavao, izuzetno cijenio te od njega puno naučio:

Zvona, koja se na iztočnoj strani crkve, odkle sviće rumena zora, imala izvjesiti na novom, višem zvoniku, sa milozvučnim svojim glasima bila predteča boljoj budućnosti. Nu radostnih tih vremena ovdje često spominjanomu fra. Andriji ne bješe dano dočekati. Njega Gospodin velika i godinama i zaslugama dne 27. siečnja 1873. pozva na bolji život u 78. godini života.U dobroj mi je još uspomeni divni ovaj starac, koji je do zadnjega daha, ne mogav radi slaba vida u zadnje doba sam čitati, po posebnom štiocu slušao znanstvene radnje i svedjer učio. Liepih nauka jesam primio od te „zavjetne korablje“ (arca testamenti), kojom ga radi duboka nauka i mudrih savjeta, što ih svakomu davaše, nazva odlični jedan član naše redodržave. Njegova je uspomena i u ovom mjestu, komu je moralno i materijalno koristio, neizbrisiva, kao što i u cieloj redodržavi, čije je probitke uviek branio i promicao.

Objava “Povjestničke crtice Kreševa” fra Ignacija Strukića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogata književna ostavština

Bio je darovit, dobro načitan i izuzetno zainteresiran za književnost. Literarne sastave počeo je objavljivati još u đačkom listu Cvijet. Tijekom svoga kratkoga života objavio je velik broj pripovijesti i romana koji se uglavnom tiču bosanskoga čovjeka i pučkoga života u Bosni, a napose bosanske i franjevačke prošlosti. Za života su mu objavljeni brojni radovi u periodičkim publikacijama, npr. u Hrvatskoj zajednici, u Sarafinskom perivoju, u Našoj misli, u Hrvatskoj prosvjeti, u Hrvatskoj obrani, u Narodnoj slobodi, u Kalendaru Napredak, u Seljačkom kalendaru, u Kalendaru sv. Franje, u Anđelu čuvaru, u Glasniku sv. Josipa itd. Među tim radovima ističu se npr. Bosančice, Nijema bol, Pod jesen, Sin bijede, I nestade najjačeg dima, Jozinica, Kočijaš Zulfo, Nad vodama, Naš čovjek, Stipurin Omer, Župnik Ninić itd.

Objavljivao je također feljtone, npr. Dert, Mehrak, Misli, Pri zapadu sunčanom, Uskrsno slovo, Portreti nutarnjeg čovjeka, Misterija boli, Venus primitiva itd.). Osim toga bavio se i književnom kritikom. Tako je npr. pisao o A. G. Matošu, H. Sienkiewiczu, H. Bahru i drugima. U tekstovima s tog područja pokazao je solidno poznavanje i hrvatske i europske književnosti. Za života je objavio i prijevod s talijanskoga djela Fioretti di san Francesco (Miomirisni cvjetići iz života siromaha Isukrstova sv. Franje Asiškoga, Zagreb, 1913). Za tiskanje je također priredio Muku Gospodina našega Isusa Krista i Plač majke njegove fra Petra Kneževića te Malo Biserje sv. Ante za vojnike (oboje 1916. godine). Napisao je isto tako predgovor za Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, koje je 1915. objavio Zbor „Jukić”. Započeo je napokon i rad na romanima Ahmet-beg Begović, Đakovačka katedrala i Sinovi sunca, ali ih zbog prerane smrti nije uspio dovršiti.

Poslije smrti prvo mu je u Jeronimskoj pučkoj knjižnici Društva sv. Jeronima objavljeno djelo Tri pučke pripovijetke. Pod tim naslovom objavljene su fra Eugenove pripovijesti Naš čovjek i Kočijaš Zulfo zajedno s pripoviješću Naša bakica (povijest jedne žene) Vjenceslava Novaka (Zagreb, 1921). Nakon toga tiskani su Razlomci (uredio i uvod napisao Petar Grgec, Zagreb, 1922), zatim Spiritus procellarum: roman u tri dijela (Osijek, 1922) te Bosančice: pripovijetke iz hrvatskog pučkog života, također u izdanju Društva sv. Jeronima (Zagreb, 1923).

Obitelj vojvode Hrvoja

Najpoznatije Jenkovo djelo Obitelj vojvode Hrvoja: historijski roman objavljeno je (s ilustracijama Gabrijela Jurkića) u Zagrebu 1934. godine te ponovo 1971. također u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske. Roman ima dva dijela, a svaki od njih obaseže tristotinjak stranica.

Djela fra Eugena Matića svjedoče o neospornom pripovjedačkom talentu i umijeću naracije, ali imaju i dosta slabosti koje se ponajprije tiču stilske i jezične nedorađenosti. Te su slabosti, po mom sudu, osobito vidljive u oblikovanju dijaloga.

Iz romana Obitelj vojvode Hrvoja navest ću četiri ulomka, dva iz prvoga i dva iz drugoga dijela. Iz tih će ulomaka biti uočljive i spomenute slabosti, ali i neke od dobrih strana Jenkova pripovijedanja, koje se u prvom redu odnose na uspjele opise prirode.

U prvome ulomku iz prvoga dijela riječ je o tome kako se vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić s vojskom približava Radasiljama, franjevačkom samostanu nadomak Glamoču:

Tiha je večer. Kopita odjekuju, put se skraćuje. Ondje na jugoistoku, poviš visokih, šumom obraslih planina, mirno je sjao uštap. Upravo pod njim bijeljele se zidine Glamoč-grada. Jasno se zamjećivao obris zidova koji su se dizali prema nebu lijepo se ističući s pravokutnim nadozicima, što su bili u jednakom razmaku poredani. Tek u zapadnoj kuli svijetlila se svjetiljka iz tog velikog grada. Više nigdje. Visoki zidovi sprečavali su da se vidi iz malih kuća, kojih je bilo dosta unutar gradskih zidina. Naprotiv – činjaše se da je rasvijetljeno njegovo podnožje.

– Ono je valjda kakvo konačište! – upita Hrvoje Mogolovića koji je bio iz tih krajeva.

– Uzmnožni vojvodo, ne! Nije konačište! Ono su Radasilje, samostan redovnika sv. Franje. Dobri su ljudi. Svakome će pomoći gdje mogu. Eno – vidite li … opažate li? Sad se jasno može razabrati zvonik crkve sv. Ilije … A dobro bi bilo, uzmnožni gospodaru, da k njima svratimo. Bit će im čast, a lijepo će nas dočekati. Doduše, neće biti zabava, no one i nisu za nas umorne, nego dobar počinak. Imaju oni prostora. Velik je njihov samostan. A svakako bi zgodno bilo da ih zamolimo neka prime ranjenike. U samostanu se nalazi vješt ranarnik, kojega svijet zove na sve strane: mogao bi brzo izliječiti naše ljude …

U drugom ulomku opisuje se Hrvojev grad Jajce, i to u vrijeme dok ga je Hrvoje gradio.

Grad Jajce još se jednako zidao. Ni bedemi ne bijahu gotovi, ni Medvjed-kula, ni velike sjeverna kula, ni nužne zgrade unutar zidina. No bio je gotov slavni dvor na jugoistoku. To bijaše divna i prostrana palača. Dovratnici glavnog ulaza pravili su sa šiljatim lukovima lijepi portal. Među lukovima bijaše isklesan Hrvojev grb. Povrh portala kočio se veliki doksat stojeći na usukanim stupovima, kojih su glavice bile urešene akantovim lišćem.

         Približavao se Božić godine 1401. Na krovu dvora ležao je snijeg i na nedograđenim bedemima i kulama. On bijaše posve svjež i čist, te izgledaše lijep kao zibelinovo krzno.

         Batalo Santić obilazio je po dvorištu držeći ruke u naborima kabanice. Nadzirao je, ali ne rad oko zidanja nego pripreme za doček gostiju – svatova. Hrvoje već vodi Grlicu iz Bistrice.

U prvom ulomku iz drugoga dijela romana pripovijeda se o trgovanju robljem u starom Dubrovniku:

U jednoj zabitoj ulici staroga Dubrovnika kočila se duga kuća sa već pocrnjelim zidovima, koji su tu i tamo obrasli zelenom mahovinom. Vrata su joj se gotovo svaki čas otvarala, budi da je tko ulazio, budi da je izlazio. I najmanje dijete slavne republike sv. Vlaha znalo je da se tu prodaju bijeli robovi i ropkinje, i to je svakom bilo nešto posve naravno, jer su državni zakoni dopuštali tu trgovinu, pretpostavljajući samo da rob ili ropkinja moraju biti patarenske vjere. U sjevernom dijelu kuće nalazili se robovi, a u južnom ropkinje. Robovi i jače ropkinje, osobito ako su bile ružne, kupovali su sami vlastelini dubrovački, da im u župi obrađuju zemlju i obavljaju druge poslove, a trgovci iz Venecije i Aleksandrije dolazili su te probirali ljepše robinje da sramotnom prostitucijom njihovom zgrću sebi novac.

I napokon, drugi ulomak iz drugoga dijela sadrži nadahnut opis kasne jeseni:

Jesen se primicala kraju. Nastali tmurni dani, puni drijemeža i mrtvila. Nebo se sa svojim oblacima spustilo blizu zemlje… Oni su ispijali i sušili cvijeće i ljepotu, svježost i život. A kiša padala za kišom. U blatu je gnjilo opalo lišće. I studen je dolazila iz onih oblaka. Kao s nekom mukom naginjale se jelke i omorike zanjihane valovima južnog vjetra, naoko blaga… No u njemu se krila klica izumiranja […] Vani negdje pjevao je netko svatovsku pjesmu. Ona se odbijala od golih brežuljaka, i kao da je prkosila i naravi i jeseni i kiši i blatu. Vesela je bila kao proljetna kiša … A pjev je taj navlačio bol u Miroslavinu dušu.

Objava “Obitelj vojvode Hrvoja” Narcisa Jenka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biografije bosanskih franjevaca

U renomiranoj biblioteci Iz Bosne Srebrene objavljena je nedavno knjiga pod naslovom Biografije bosanskih franjevaca, koja obaseže 686 stranica velikoga formata (Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2015). Besprijekorno ju je priredio i popratio informativnim predgovorom neumorni i samoprijegorni fra Marko Karamatić. Ovo je prilika da se, na način uobičajen u ovoj kolumni, ukratko osvrnem na tu vrlo vrijednu knjigu.

Knjiga sadrži ukupno 16 što monografski koncipiranih biografija što biografskih zapisa koji sadrže kratke životopise nekolicine franjevaca. Uz spomenutoga fra Marijana Šunjića zastupljeni su životopisci Lovro Karaula, Ivan Frano Jukić, Anto Knežević, Jako Baltić, Mijo V. Batinić, Ignacije Strukić, Tugomir Alaupović, Julijan Jelenić, Josip Markušić i Branko Škarica te Augustin Čičić, Oton Knezović i Bonifac Badrov. Prva biografija spomenutoga fra Marijana Šunjića objavljena je 1835. godine, a posljednja pod naslovom Fra Grgo Martić Otona Knezovića 1931. Pojedini franjevci imaju i po više biografija. Tako npr. fra Augustin Miletić ima čak četiri, fra Frano Jukić tri, a po dvije fra Marijan Šunjić i fra Grgo Martić. Od ostalih bosanskih franjevaca monografski koncipirane biografije dobili su fra Marijan Jakovljević, fra Jako Baltić i fra Lovro Karaula. Navedeni podaci pokazuju, između ostaloga, i to da je biskup fra Augustin Miletić bio vjerojatno i najcjenjenija osobnost u cijeloj povijesti Bosne Srebrene. Za njega fra Bonifac Badrov u biografiji Miletićeva tajnika fra Lovre Karaule kaže da je „ujedinjavao u sebi najljepše odlike jednog crkvenog dostojanstvenika sa franjevačkom prostotom i jednostavnošću” te da „nije nikad došao u konflikt s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom”. To je važno posebno naglasiti tim više što su se gotovo svi ostali biskupi odnosno apostolski vikari sukobljavali s vodstvom provincije iz koje su dolazili, a u tome je osobito prednjačio fra Rafo Barišić, za čijega je biskupovanja Bosna Srebrena prolazila kroz vjerojatno najveću krizu u cjelokupnom svome postojanju. Ta je kriza poznata pod nazivom Barišićeva afera.

Primjeri

Navest ću, po običaju, tri ulomka iz knjige na koju se osvrćem. Prvi je ulomak iz knjige fra Mije Batinića objavljene u Zagrebu 1913. godine pod naslovom Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. Jedno od poglavlja iz te knjige nosi naslov Znamenita braća ovoga samostana. To poglavlje sadrži čak 44 kratke biografije, a prva je među njima biografija kustoda Bosne Srebrene fra Anđela Zvizdovića (Zvjezdovića), koji je iste godine kad je Bosna pala pod tursku vlast (1463.) na Milodražu kraj Fojnice primio Ahdnamu od sultana Mehmeda II. el Fatiha. Ulomak koji slijedi iz te je biografije:

O. ANĐEO ZVJEZDOVIĆ. Rodio se negdje oko 1420. u gradu Vrhbosni, blizu današnjega Blažuja kod Sarajeva, od plemićke ali grčko-istočne porodice. Prve nauke crpio je kod kuće od domaćeg učitelja, a kao odrastao mladić slušajući propovijedi sv. Jakova Markijskog obrati se na katoličku vjeru, a odmah zatim bi primljen od istog sveca u franjevački red i dobi ime fra Anđela, kao dokaz anđeoske nevinosti, koja mu je iz cijelog bića i života prosijavala. Izučivši sv. knjige postade svećenikom i propovjednikom; a kako je bio od naravi rječit i pun duha Božjega, dade se na sijanje riječi Božje, osobito pako na obraćanje bogomila i raskolnika, među kojima privede u crkvu katoličku vlastite roditelje, braću i drugu rotbinu, a to mu pribavi mlogo protivnika, da su mu neki o glavi radili […] Nada sve se odlikova u doba, kada je Mehmed II. u Bosnu provalio, kod Jajca kralja i plemstvo isjekao, gradove osvojio i slavodobitno se vraćajući, pao na polje Milodraž. Tu zvan ili nezvan dođe o. Zvjezdović, te živim bojama orisa sultanu nesreću, u koju je zavio ovu lijepu zemlju i njezin narod, koji je počeo bježati, pa nagovarati sultana, ako je rad svomu carstvu dobro, da katolicim podijeli slobodu vjere i života, a oni će se povratiti na svoja kućišta i njemu vjerno služiti. Sultan je bez sumnje i sam uviđao, kako je Bosnu unesrećio onakim postupkom, ter smjesta izdade svečani spis, prozvan Ahdname, to jest: vladarski ugovor, kojim obeća njemu i njegovim svećenicima, crkvama i narodu potpunu slobodu, kao i onima koji su već pobjegli, potkrijepivši to sve najsvečanijom prisegom.

Drugi je ulomak iz biografije O. Marijan Šunjić što ju je 1875. godine u nastavcima objavio vatreni Jukićev učenik Varcaranin fra Anto Knežević u Glasniku Biskupije Djakovačko Sriemske. U njemu je riječ o tome kako je i u kojim okolnostima fra Marijan Šunjić, jedan od najučenijih bosanskih franjevaca u 19. stoljeću i autor vrijednoga jezikoslovnog spisa De vera orthographia, postao biskup:

Poznato je da uz burno vrijeme pobune bosanske Bosna izgubi svoga vrhovnog pastira. Jer, bojeći se sv. Stolica, da neće opet oživjeti one opake razpre i parbe ako ostane u Bosni bivši biskup Barešić, svojom najvišom odlukom prenese mu stolicu u Ercegovinu, a stolica bosanska osta udova kroz više godina s velikom štetom duhovnom i vremenitom puka bosanskoga, dok veliki i neumrli Pio IX. motreći jadno stanje bosansko obrati opet drugi put svoje oči otčinske prema Bosni ter godine 1854. naimenova našeg slavnoga Šunjića biskupom Panadenskim i namjestnikom apoštolskim u Bosni […] Ova vijest razveseli svako srce u Bosni, a osobito srca bratinska koja odmah željahu letiti do Đakova, da motre ono čudo preugodno gdje dva kipa dragocjena, slika i prilika po nauku i krieposti Šunjić i Štrosmajer, gdje se pozdravljaju, gdje se grle, gdje se ljube!

Treći je ulomak iz biografije Tugomira Alaupovića Ivan Frano Jukić (1818–1857), objavljene u Sarajevu 1907. godine povodom pedesetogodišnjice Jukićeve smrti. T. Alaupović jedini je biograf uvršten u knjigu koji nije bio franjevac. Bio je međutim u vrlo bliskim vezama s franjevcima pa je, kad je 1915. godine zbog jugoslavenske orijentacije optužen za veleizdaju, bio interniran u franjevačkom samostanu u Sarajevu. Osim toga i njegova se rukopisna ostavština čuva u visočkom samostanu. Treba također reći da je Alaupović bio u tijesnim prijateljskim vezama i s Ivom Andrićem. Ulomak koji navodim početni je dio Epiloga njegove monografije o Jukiću:

Pedeset godina leže kosti Jukićeve pod sivim i olovnim nebom bečkim, u teškoj tuđoj zemlji, koja je u svoje ledeno krilo dočekala i mnogo drugih slavenskih pjesnika i naučenjaka. Ali dokle je zahvalno potomstvo ostanke mrtve svojih velikih sinova nosilo sa slavom i hvalom i polagalo u rođenu zemlju: i kosti Jukićeve pa gotovo i spomen njegov smetnu se svima s uma. Zahvalni grad Zagreb diže preporoditeljima naroda hrvatskoga divnu arkadu, gdje leže zajedno braća ilirska, a njihovom oduševljenom drugu, Iliru iz Bosne, ne podiže se nigdje niti najčednija spomen ploča, dok u rođenom mu mjestu Banjoj Luci ne htjedoše ni ulice, gdje se je rodio, prozvati imenom njegovim. Zahvalnost jeste rajsko bilje, ali po našoj zemlji jedva gdje nikne.

Objava Fratarski životopisi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objavljena pisma

Po broju i važnosti pisama prednjačili su Ivan fra Frano Jukić, fra Grgo Martić, fra Martin Nedić, fra Blaž Josić, fra Marijan Šunjić, fra Jako Baltić, fra Bono Perišić, fra Marijan Karaula, fra Rafo Barišić, fra Mirko Šestić itd. Izbori iz pisama objavljivani su u više navrata. Tako je npr. početkom 20. stoljeća fra Julijan Jelenić u Glasniku Zemaljskog muzeja publicirao 137 pisama nastalih u vremenskom rasponu od 1532. do 1850. godine. Nešto slično napravio je i fra Rastislav Drljić u Franjevačkom vijesniku između 1932. i 1934. godine. Međutim kao najvažnije i najpotpunije izbore treba posebno istaknuti Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870. što ih je priredio fra Andrija Zirdum, a objavio Slovoznak s Plehana 1996. godine te Pisma bosanskih franjevaca što ih je za biblioteku Iz Bosne Srebrene vrlo marno priredio Željko Ivanković (Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015). Taj izbor, i to bez pisama na stranim jezicima (kojih je također povelik broj, ponajprije na latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku) obaseže 896 stranica velikoga formata i sadrži 497 pisama. Izboru iz pisama prethodi opširan i temeljit predgovor pod naslovom Epistolarna književnost bosanskih franjevaca. Međutim unatoč svemu rečenome korespondencija bosanskih franjevaca do danas je najslabije istražen i/ili vrednovan dio pisane baštine franjevaca Bosne Srebrene.

Zapisi vremena

U pismima na koja se osvrćem zabilježena su, između ostalih, živa preporodna zbivanja, napose među pripadnicima ilirskog pokreta u Bosni, međuvjerski odnosi u BiH, uzroci i posljedice obavještajnih djelatnosti, i austrijskih, i ruskih, i francuskih, i srpskih, skandali, pa i zločini koji su se događali u svim sredinama, uključujući, kao što ćemo iz jednoga od navedenih primjera vidjeti, čak i fratarsku. Treba također spomenuti Jukićeva nastojanja na području izdavaštva, prosvjećivanja, sakupljačkoga rada i sl., mučne odjeke Barišićeve afere, socijalni i politički rad fra Lovre Karaule, velika previranja u Bosni u vrijeme vladavine carskog seraskera Omer-paše Latasa, odjeke reformi što ih je u Turskom Carstvu provodio sultan Abdul Medžid itd.

Za ilustraciju ću navesti tri u mnogo čemu različita ulomka iz triju pisama. Prvi je iz pisma što su ga 1. prosinca 1846. godine Ljudevitu Gaju iz Fojnice poslali Ivan fra Frano Jukić i fra Blaž Josić. U njemu je riječ o tome kako Jukić sa subraćom i s „domoljubnom mladeži” namjerava osnovati bosansko književno društvo pa moli Gaja da mu pomogne u nastojanjima oko toga:

Visokoučeni Gospodine!

Nesumljim, da pametju vašom često pogledate na strane preko–Unske i raztuženi uvidjate, da su još tmine kod nas! Kad će ove minuti to još češće razmišljate? I doisto, to mišljenje i ta želja, jest sviuh domorodacah, da něsretnu ovu ilirsku pokrainu, posle toliko stoletjah, jednoć već, sunce od prosvete ograne i obasja!

Visokoučeni Gospodine! Njekoliko rodoljubne mladeži, naumilo je s početkom nove 1847. godine, jedno književno družtvo zavesti, kog će cilj biti – protěranje sila neumitnosti, iz ove nevoljne i od svakog zapušćene slavjanske děržave. Naša želja velika je, istina, al’ za toliko poduzetje verlo malehna snaga? Sve je, što nas teši – pouzdanje u priatelje narodnosti, u čemu ako nebudemo prevareni, zaisto dobar napridak neće mimoići.

         Medju te priatelje vas Gospodine, pèrvoga brojimo, zato oprostite, što vas na pomoć odpèrto i slobodno pozivljemo […]

U drugom ulomku ugledni toliški fratar fra Martin Nedić, koga su nazivali prvim ilirom Bosne, izvješćuje u svojstvu redodržavnika iz sutješkog samostana 1. prosinca 1856. godine biskupa Strossmayera o tzv. plehanskom slučaju. Riječ je o tome da su plehanski fratri u još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima ubili nekog „turčina” Hasaniju pa su zaglavili u zindanu. Na kraju pisma Nedić moli biskupa za pomoć, a ona bi se sastojala u tome da biskup preporuči pojedinim misnicima iz đakovačke biskupije da prime po nekoliko misa za zatočene fratre:

Presvitli gospodine biskupe!

Meni je bilo žao što vas ljetos, iz Rima vrativ se i tude u Đakovo došav, ne najdo, pa mi je žao što u listopadu, tude opet došav, ne imado priatne prigode za s Vama obširnie razgovorit se. Tim bo mogo sam Vas ubavistiti od mnogiuh stvarih, osobito pako od nesreće koja nas, tj. obćinu redovnika ovog sudinskog samostana, tišti i steže porad bratje tamničara. I bio bi Vam kazao odkle uprav ta nesreća nas najžestje gnjavi i gnjete. To sam želio naustmice kazati i priobćit Vam, al eto nije moglo biti. Međuto, Vaša bistroumnost štiući izjavljenja svrhu zlokobnog slučaja plehanskog, lahko je mogla shvatit tko nepriateljskim duhom diše i perom piše na viskoka mista za ocrnit sve uobće redovnike bosanske, a za opravdat turke koi su uvik krsta zakleti protivnici.

Uhvatio je protivnik naš prigodu za nas crnit slučajem plehanskim, on pišući kaže, da su turci dobri i pošteni. Međuto, ljudi znadu, nit se zatajiti može, da je Hasania bio lupež i da je radi lupežtva njegda uteko s obitelim svojom iz Saraeva i nastanio se u Derbenti i da je od istog Huršida okovan bio kroz šest miseci u gvozdje. A kako je poznato da je isti Hasanija od turka derbenski naoružan i naslan bio na Plehan da fratre ubie pa turci kod našeg protivnika pošteni i Hasania, koji je udario na fratre brez krivnje, a fratri krivi sebe braneći. O koliko je protivnik naš pokazao s takvim postupkom svoju zlobu prema katolicim i misnicim bosanskim? I da bi on to potvrdio prid Europom ne stidi se, i novine dopisujuć prieti da je fratar potirav diecu tursku (koja su najpria fratra kamenjem na sokaku počeli gruhat u leđa premda ovog protivnik nije htio istinito odkrit) unišo u avliu i udario na kuću Hasaninu i s tim kao da je dao povod da Hasania udari na fratre. Međuto, isti mudir derbenski, ubavistjen od drugih ljudi, kaže, da fratar nije unišo nikako u avliu Hasaninu. Dakle, nije fratar dao prigodu Hasanii da udari na fratre nego mu je dao njegov opaki fanatizam. Nu, ipak našem protivniku fanatizam i zloba protiva katolicim dala je prigodu da o nesretnom slučaju sav jid izlie protiva nama.

Pa uprav onog misnika, koi nie bio kod kuće kad se je pravokrš zgodio, onoga, reko, protivnik na viru dobavi u Saraevo i pridade turcim pa i pripusti da u tamnici ljutu bolest zadobie i nemilom smrtju poražen bude […]

Treći je ulomak iz poslanice što ju je fra Grgo Martić, i to po svom običaju u desetercima, uputio iz Novog Šehera 29. rujna 1861. godine „na Pier” (tj. u prigodi vjenčanja) Andriji Torkvatu Brliću u Brod:

Na Pier
Plemenitom Gospodinu Andriji Tor. Brliću u Brodu
Povila se jela tankovija,
U Zagrebu u bielu gradu,
Pa jelica opružila granu,
Da da hlada, da s’ nje rosa pada,
Pa da pod njom divno niče cvieće,
Što će cvasti i tom mirisati,
Ko uza nju tiha traži hlada.
Suknu soko iz posavlja ravna,
Ter dopade jelici na granu,
Hoće hlada gdje ga umor svlada,
Hoće kobi za junačke dobi,
Tiha stana za bijela dana,
Kad vihor ganja da se da se u njem sklanja,
Kad mraz bije da se u njem krije,
Kad snijeg mlavi da se neokljavi,
A kad tuži da utjehu služi […]
Prijatelju! Mene tamo nema,
Ma da moja nije ljubav niema:
Evo k’ Tebi seju šaljem vilu,
Nek dopadne u tu družbu milu,
S’ ciglom žicom od mojih gusalah,
Kad te vikne, neka žica cikne:
„živ nam bio” jer si rodu mio
Živila ti vjerenica mila!
Dobru sreću u dvor Ti donila,
I ljubavna čara izobila,
Po tvom vrle gojila Ti sine,
Nek Vam viek u potomstvo mine.

                                 prijatelj Fr. Grgo Martić

Objava Fratarska dopisivanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Spisateljske zasluge

Povijesnim, kulturološkim i vjerskopoučnim prilozima surađivao je u brojnim glasilima: u Sriemskom Hrvatu, Srcu Isusovu, Serafinskom perivoju, Glasniku sv. Ante, Našoj misli, Vedrim hrvatskim dušama itd. Ulomci iz njegovih Zapamćenja objavljeni su postumno 1929. u Franjevačkom vijesniku, a u knjižnici Zbora redovničke mladeži bosanske sačuvala se zbirka Narodnih pripovjedaka. Od 1908. do smrti Vladić je djelovao u samostanu na Šćitu.

Kako navodi fra Ignacije Gavran, Vladić je vrlo zaslužan ne samo za Ramu nego i cijelu Provinciju iz barem triju razloga. Prvo, on je prvi urednik prvoga franjevačkog lista na slavenskom Jugu, koji je (s malim prekidima) izlazio sve od 1887. do 1941. godine. Drugo, Vladić je pisao o brojnim zaslužnicima, osobito iz povijesti Bosne Srebrene, npr. o fra Anđelu Zvizdoviću, fra Pavlu Posiloviću, fra Lovri Karauli, fra Miji Batiniću, fra Frani Jukiću, fra Marijanu Šunjiću, fra Andriji Kačiću Miošiću itd. Treće, i najvažnije, Vladić je objavio dva zapažena djela ljetopisno-povijesne naravi: Uspomene u Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882) i Urežnjaci iz Rame (1920). Novo izdanje tih djela, s predgovorima fra Stjepana Lovrića i s bogatim slikovnim materijalom, objavili su ramski fratri 2008. godine.

Djela nabožnoga sadržaja

Osim spomenutoga Vladić je objavio i djela nabožnoga sadržaja: Katekizam u propovijedi ili nacrt za kateketičke propovjedi (1887), Trideset jedan dan pred Presvetim sakramentom (1890) te Isus s križa govori poniženom grješniku, razmatranja za duhovne vježbe (1917).

Navest ću sada jedan ulomak iz djela Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu. U njemu je riječ o tome kako su ramski fratri u listopadu 1687. napustili samostan i s narodom se uputili u Cetinsku krajinu noseći sa sobom i sliku Ramske gospe. Prema narodnoj predaji u događaje oko preseljenja izravno je bio umiješan i slavni hajduk Stojan Janković:

Ovdje je [tj. u samostanu na Šćitu, prim. I. P.] ostao Stojan samo nekoliko sati preko noći a pred zoru krenu nekuda s vojskom, a čvrsto preporuči gvardianu, neka bi nikom ništa ne kazivao o Stojanu, da je amo dolazio, međuto dok se on vrati, da se spremi sa ostalom braćom i kršćenim narodom, ter da s njimi idu u Dalmaciju, gdje ih čeka nešto slobodnije disanje, ako ne misle i nadalje snositi turske globe i nasilja, pa najposlie i glavu izgubiti. Iza nekoliko dana po treći put navrati se Stojan u Ramu. Sada je sašao u Selo Kopčiće, porobio ga, zapalio i što nije prije pobjeglo, sve izsjekao, a pred džamijom noćio i ovna izpekao. Tako nam narodna predaja kaže. Za tiem da se je sutra podigao iz Kopčića i došao po drugi put na Šćit, gdje je opetovano pozvao gvardiana, da sa redovnici i narodom bježi u Dalmaciju. Franjevcem, prem je dozlogrdilo dosadanje životarenje, ipak im se težko bi rastati sa toli milimi uspomenami; ali vidjevši, da se narod od svih strana seli, uvidiše, da nije moguće ni njim ostati među onim malim brojem kršćana, što ostaje po zabitnijih mjestih i planinah, a među mnogobrojnimi njihove krvi žednimi Turci, naročito nemogući se nadati, da će se među njimi obstati moći; za to nagovoriv narod, što ga se je dalo nagovoriti, pokupiše sve što bijaše boljega i što mogaše ponieti sobom iz crkve i samostana redovnička čitava obitelj od 36 osoba u družtvu Stojanovu i njegovih četa pobježe iz bogate Rame.

U nastavku opisuje Vladić prilike u Rami koje su uslijedile nakon selidbe u Dalmaciju:

Po selitbi franjevačkoj iz Rame o dolazku amo prvoga sveštenika dakako Franjvca pošto drugih sveštenika nije bilo u Bosni, a najpače u Rami, narod ovo pripovijeda, dakako nenaznačujuć godine niti imena župnika. Poslije nekoliko godina dođe fratar u Ramu i nastani se pod stienom na desnoj obali rieke Rame, gđeno potom Nešnica prodire iz klanca kroz kamen i slapovito padajuć niz kamenje valja se do Rame. Od ovog slapa i selo je dobilo ime Proslap. Tude u šumici pod stienom na samotnu mjestu fratar načini nešto kolibice, okolo koje izkrči malo šume i zasadi nešto povrtalja, a s druge godine još više zemlje preuze i izkrči tako, da je to sada izgledalo kao mali posjed, vrlo pomljivo obrađen i ukusno uređen […]

Urežnjaci o Rami

Urežnjaci o Rami sadrže brojne nadopune i korekcije onoga što je napisano u Uspomenama o Rami i ramskom franjevačkom samostanu. Sadrže i dijelove u kojima se opisuje povratak franjevaca u Ramu i djelatnost brojnih župnika koji su se snalazili na razne načine jer sve do 1857. nemaju stalnog boravišta na ramskom području. Inače riječ urežnjaci Vladić opisuje na sljedeći način: „Urežnjaci se kod nas zovu oni kratki konci od osnove kod tkala, kada se već otka platno i odrežu se od platna, ter većinom služe za krpljenje”.

U ulomku iz Urežnjaka koji slijedi opisuje se župnikovanje u Rami čuvenog fra Bone Perišića iz Fojnice, jednoga od najuzornijih i najobrazovanijih bosanskih fratara svoga vremena i najboljega prijatelja Ivana fra Frane Jukića. S Jukićem je neumorno širio preporodne ideje i svesrdno mu pomagao u prikupljanju narodnih umotvorina te u raspačavanju knjiga i drugih tiskanih publikacija. Perišić je međutim, za razliku od Jukića, bio vrlo kritičan prema sebi te za života ništa nije objavio. U rukopisu mu je ostala Kronika, latinski pisana Povijest Crkve te nacrt o uređenju numizmatičke zbirke, galerije slika i knjižnice pod naslovom Dissertatio de nummis et Museis. Dosada je objavljen samo dio Kronike. Objavio ga je fra Rastislav Drljić u Franjevačkom vijesniku 1939. godine. Evo sada najavljenoga ulomka iz Urežnjaka:

Ovo je bio potpuni redovnik i prvi od ramskih župnika, koga sam i ja poznavo i s njim više godina živio, i vazda sam ga vidio jednaka, svetački i učenjački zamišljena i čedna, ponizna, ozbiljna i vedra, a da se gotovo nigda nije nasmijo. […] Ovaj redovnik bio je jedan od najčuvenijih redovnika svoga vremena i to ne samo u bogoslovskoj struci, nego u svim znanostima je bio ko jedna enciklopedija. U manastiru se veoma mnogo bavio pisanjem i prepisivanjem, i velika je šteta, što se vrlo bojo kritike, te ništa nije objelodanio. Da je bio slobodniji i drzovitiji, ko što pokojni Jukić, ovaj mu ne bi bio ni do koljena. I ko što je bio plašljiv, da štogod izda štampom, tako je bio strašljiv i kod propovijedanja. I nigdje se ne hvale njegovim propovijedima, osobito što je imo muko glas, ali je za to gledo, da najsvjesnije obavi sve dužnosti ispovjednika, osobito kod okorjelih i navadnika. I ne bi nijednog otpustio, dokle ga ne bi uvjerio o njegovom žalosnom i pogiblivom stanju i primoro ga na stalno i čvrsto obećanje. Jedan mi je njegov pokornik – čini mi se da je i sad živ, već sad starac – pripovijedao: Otkada sam se ispovjedio pred fra Bonom Perišićem, ja već nigda nisam zaustio psovke, tako mi se njegov naputak u srce i u dušu zasadio.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava “Uspomene o Rami” fra Jeronima Vladića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Mirko Šestić rođen je u Dažnici kod Plehana 1862, a umro u Dubici 1929. godine. Osnovnu školu završio je na Plehanu, a filozofski i teološki studij dijelom po samostanima Bosne Srebrene, a dijelom u Grazu i Pečuhu. Za svećenika je zaređen 1885. godine. Nakon toga službovao je kao lektor po raznim samostanima u Provinciji (1885–1892), a poslije bio župnik u Potočanima, Prnjavoru i Dubici. Bio je dvaput i gvardijan na Plehanu, a zatim tajnik provincijalā fra Ilije Ćavarovića i fra Danijela Bana te definitor Provincije (1928). Pripadao je krugu bosanskih franjevaca (pretežno posavskih) okupljenih oko časopisa Novi prijatelj Bosne, što ga je uređivao fra Josip Dobroslav Božić po uzoru na prvi časopis u Bosni i Hercegovini koji je uređivao I. F. Jukić pod naslovom Bosanski prijatelj. Surađivao je također u brojnim drugim publikacijama, npr. u Franjevačkom glasniku, u novosadskoj Zastavi, u Serafinskom perivoju, u Našoj misli, u Franjevačkom vijesniku itd. Sastavio je i Šematizam Bosne Srebrene za godinu 1906. Skupljao je i narodne pjesme koje je slao Matici hrvatskoj pa su neke od njih i objavljene. U rukopisu je ostavio tekstove o fra Marijanu Šunjiću i fra Marijanu Markoviću, dio korespondencije fra Grge Martića, zanimljivu korespondenciju o pravopisnim pitanjima između fra Grge Čevapovića i Tome Košćaka, koju je objavio fra Julijan Jelenić 1930. godine. I napokon u Šestićevoj ostavštini našao se i rukopis pod naslovom Život Ivana Franje Jukića, kojemu je autor fra Augustin Ćorić, a koji su 1908. godine objavili fra Josip Markušić i Branko Škarica.

Položaj bosančice i latinice

Iz Šestićevih publiciranih spisa navest ću tri ulomka. Prvi je iz uvodnog teksta objavljenog u prvom broju časopisa Novi prijatelj Bosne (Senj, 1888, str. IX–XXI) pod naslovom Kratak osvrt na stariju hrvatsku književnost u Bosni i Hercegovini – kao pristup knjizi. U njemu je riječ o položaju bosanice (bosančice) i latinice u starijoj bosanskohercegovačkoj književnosti odnosno u književnosti franjevaca Bosne Srebrene:

Kada je u prekosavskih pokrajinah već opala poraba narodnjega govora, pa latinština učioni i domu rabila, njom se saborisalo i u crkvah pojalo; onda i u bosanskoj književnosti nalazimo njeke preinake, ali ne koje bi bile na uštrb domaćemu govoru, jer se to sbi samo uvedjenjem „latinice” mjesto „bosanice” u tiskana diela. Medjutim ovo ne bijaše od obiesti već za ljutu nevolju; poklie tada ne bijaše tiskara za bosanicu, a da se u Bosni urede niti sredstva, niti okolnosti dopuštaše. Tim zastalno prinukani bosanski pisci počeše svoja djela latinicom izdavati pridržavši još uviek u domaćoj porabi svoje staro pismo. Svi hrvatski pisci u obće, a bosanski napose težko osjećaše nespretnost neuredjene tada latinice za hrvatske riječi; zato medju njimi vladaše veliki metež, jer bijaše u današnjoj knjizi  o s a m  različitih pravopisa, od kojih svaki brojaše svojih pristaša i svakomu se htjede dati prvenstvo pred drugimi. Ovo, rekoh, osjećaše i bosanski pisci, te svaki htjede latinicu na svoju ruku priudesiti, ne bi li ju što bolje hrvatskomu govoru prilagodio; to učini Lastvić (bit će Lastrić!?) to Miletić, to Marijanović i mnogi drugi.

Etnološki zapisi

Drugi je ulomak iz istoga broja časopisa Novi prijatelj Bosne. Riječ je o podužem tekstu s područja etnologije pod naslovom Ženitbeni običaji u okolici derventskoj (str. 59–91). Tekst je sastavljen iz tri dijela s naslovima Prošnja, Prsten i Svadba. Prenosim prvo ulomak iz prvoga dijela, i to iz odjeljka pod naslovom Jabuka:

Pošto se je sve prijašnje obrede provelo, onda otac momački kao siguran u svojoj stvari, podje do svoga župnika pa mu cielu stvar saobći i zamoli od njega blagoslov, da može već naimenovanu mu dievu za svoga sina ozbiljnije prositi. Kroz ovo se je vrieme takodjer izpitalo, ima li što rodbine ili svojte medju mladencima; a to ne može ni ostati sakriveno, jer bi babe pronašle, pa taman da je rodbina zašla u deveto koljeno. Sporazumivši se o svem sa župnikom i dobivši od njega blagoslov stupi naš domaćin na ozbiljnije čine; pa kako i nebi, kada je ciela stvar veći stepen sigurnosti postigla.

Prva gostba što sada sliedi zove se „jabuka” ili „velika jabuka” ili „drugi ljudi”. Na jabuku idju sa svekrom djevojačkim još trojica prosaca; njih dvojica nose samo po plosku rakije, a treći na konju natovareno jelo i piće: pitā, pečenu svinju, kolača, kruha itd. Prosac svekar nosi na uzdarje zaprošenoj mladoj dievi „curski kolač”. Na ovom kolaču mora biti šarenika jabuka sva unakrug cvancikami okićena, uz jabuku valja naći pečenu koku i plosku poluokinju naljevenu domaćom šljivom.

Djevojački roditelji dočekaju dolazeće prijatelje, s njimi se za liepo zdravlje izpitaju i crnom ih kavom počaste. Kada se još malo šljivom obredalo i s obje strane lafe preturilo, to se stavi objed od donošenoga jela. Na srid stola stavi se „curski kolač” sa svimi spomenutimi stvarmi; kolač ne smije manjkati, jer on tuj veliku ulogu igra … Kada svi zaredaju oko stola (sinije), onda prvi prosac svekar uzevši plosku u desnicu prosbori svomu novomu prijatelju otcu djevojačkomu: „Prijatelju! Ja išćem od Boga sreće, a od tebe tvoje kćeri; ako bude Bog naredio na nebesih, da i mi ljudi sastavimo na zemlji! Živio! I zdrav si mi!”

Treći je ulomak iz istoga, prvoga dijela članka o ženidbenim običajima, ali ovaj put iz odjeljka pod naslovom Svilarice (kolačaruše):

Prosci, o kojih neposredno govorismo, dodju u večer, te zato poslie obavljenih pomenutih obreda prenoće u kući djevojačkoj. Sutra dan, dok još ljudi uživaju kavu, rakiju, zalažući s mesom pečeniem, eto ti i ženskoga družtva, koje broji od osam do preko dvadeset članova što ženā, što djevojaka. Družtvo predvodi jedan mužkarac noseći u ruci preslicu najljepšim vlasom navijenu, u koji je vreteno zadjeveno, a na vreteno jabuka nabijena, i jedna djevojka noseći crvenu krpicu (maramu) na štapu (barjak). Kao što medju ljudi ne smije faliti svekar, tako se i medju ženami mora naći svekrva. Svaka ženska nosi zaprošenoj dievi po kolač, ali je medju njimi najodličniji svekrvin: na njem bo se mora naći svilena marama, jemenije, a u novije vrieme cipele, ženske papte s malom tkaničicom i njekoliko struka gjerdana (obično stakleni bobci); to mora biti, a ima još sijaset drugih ženskih nakita.

Dolazeće družtvo dočeka dieva pred kućom, te se sa svimi počam od svekrve izljubi, i uvede ih u kuću. Svekrva sama ode u sobu i sjedne za stol, a druge joj, ostavivši prtljagu, izlete na dvor, pa uganjaju i umlate dvie tri kokoši. To im je polag običaja slobodno učiniti. Zaplieniv plieno vrate se u kuću i „svežu mir”, da neće više u tudji mahl svojih ruku unositi, i potom si same priprave ubijene kokoši za jelo, ne dopušćajući nikomu živu, da se u njihov posao mieša, te najposlie što su same zaradile, to same i pojedu. Stupivši za užinu najprva svekrva metne svoj kolač sa svim pomenutim milošćem na stol, a za njom sve svilarice.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Spisateljska djelatnost fra Mirka Šestića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od svih njih treba međutim posebno izdvojiti trojicu: utemeljitelja znanstvene historiografije u Bosni i Hercegovini fra Filipa Lastrića iz 18. stoljeća, autora vrlo važnoga povijesnog spisa pisanoga latinskim jezikom pod naslovom Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (Pregled starina Bosanske provincije), Fojničanina fra Miju Vjenceslava Batinića i fra Julijana Jelenića s njegovim monumentalnim dvosveščanim djelom Kultura i bosanski franjevci, objavljenim početkom 20. stoljeća. U ovom će prilogu u središtu pozornosti biti fra Mijo Batinić.

Batinić je gotovo cijeli život te vrlo aktivni i plodonosni radni vijek bio vezan za Fojnicu i fojnički samostan. U Fojnici je i rođen 1846. godine, a i umro 1921. Početnu naobrazbu stekao je međutim kod župnika fra Mije Kutleše na Kupresu, gdje je s majkom proveo djetinjstvo nakon prerane smrti oca, koji je bio doseljenik iz Dicma u Fojnicu. Školovanje je nastavio u Gorici kod Livna, a 1862. stupio je u novicijat u Fojnici. Studij filozofije i teologije započeo je u Bosni, nastavio u Italiji, a okončao u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1869. godine.

Doprinos Provinciji

Nakon povratka u Provinciju djelovao je kao dušobrižnik i učitelj, a bio je i u brojnim upravnim službama u Provinciji. Kao kapelan službovao je u Fojnici, Triješćanima i Bugojnu, a učitelj je bio u fojničkoj pučkoj i latinskoj školi (1873–1877). Službu župnika obavljao je u Bugojnu, Uskoplju (Gornjem Vakufu), Brestovskom i Fojnici, gdje je obavljao i službu gvardijana (1893–1896) te meštra novaka. Bio je osim toga i tajnik dvojici provincijala, fra Nikoli Kriliću i fra Boni Milišiću. Bio je također definitor u svojoj Provinciji (1882–1885) te generalni definitor i tajnik generalnog ministra Reda fra Bernardina a Portu Gruaro u vrijeme njegova putovanja kroz Bosnu u Beč 1882. godine. U vrijeme službenog posjeta Rimu marljivo je radio u tamošnjim arhivima, što se kasnije odrazilo u njegovim historiografskim nastojanjima.

Fra Mijo Vjenceslav Batinić bio je poštovan i cijenjen i u Provinciji i izvan nje. God. 1889. proglašen je počasnim provincijalom, a 1920. regent Aleksandar odlikovao ga je redom sv. Save. Imao je vrlo temeljitu i široku naobrazbu te bio dobar znalac latinskoga jezika. Bio je također odličan poznavatelj prošlosti Bosne i Hercegovine, a napose prošlosti svoje Provincije o kojoj je objavio velik broj radova. Bio je i inače izrazito aktivan i kao svećenik i kao kulturno-prosvjetni radnik. Tako je god. 1883. počeo raditi na uređenju knjižnice fojničkog samostana, a 1884. aktivirao se na pokretanju pojedinih glasila u Bosni Srebrenoj. Zaslužan je i po tome što je u metodologiju znanstvenoga rada na području povijesti uveo svoga mlađeg subrata fra Julijana Jelenića, najboljega i najplodnijega povjesničara u cijeloj povijesti Bosne Srebrene.

Spisateljski opus

Pisao je Batinić o utjecaju franjevaca na političke prilike u Bosni i Hercegovini, o djelovanju franjevaca u Beogradu te o pojedinim uglednijim franjevcima Bosne Srebrene, uglavnom o onima koji su, kao i on, bili vezani za fojnički samostan, npr. o Anđelu Zvizdoviću, o Augustinu Miletiću, o Blažu Kulijeru ili o Anti Vladiću. Zasebno je objavio djela: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. I–III (Zagreb, 1881–1887), Životopis fra Augustina Miletića biskupa dauliskoga i namjesnika apostolskoga u Bosni (Zagreb, 1883), Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti (Zagreb, 1885), Der Einfluss der Franziskaner an die politischen Angelegenheiten in Bosnien (Beč, 1889), Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. (Zagreb, 1913). Osim toga brojna je djela objavljivao i u periodičkim publikacijama, npr. u Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca, u Viencu, u Vrhbosni, u Serafinskom perivoju, u Našoj misli, u Srcu Isusovu te u listu Bosnische Post. Svoj literarni prvijenac objavio je u Katoličkom listu zagrebačkom pod naslovom Fojnički samostan franjevaca u Fojnici godine 1876.

Treba reći da se Batinićeva povijesna djela, iako ponešto preopterećena domoljubljem i naglašenim simpatijama prema bosanskim franjevcima, i danas smatraju nezaobilaznima u proučavanju i bosanskohercegovačke, i hrvatske, osobito crkvene prošlosti. To osobito vrijedi za djela Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka i Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX. Zato ću iz tih njegovih djela navesti po jedan karakterističan ulomak.

Prvi je ulomak iz Djelovanja franjevaca…, i to iz odjeljka pod naslovom Povod bašaluka i njegove posljedice za franjevce 1744–1757. U njemu je riječ o prilikama u Bosni Srebrenoj u vrijeme odcjepljenja od provincije sv. Ivana Kapistrana i neposredno poslije toga:

Bosanska provincija, iza odcijepljenja od sadanje kapistranske, ograničila se na današnju Bosnu i Hercegovinu. Jezgru su sačinjavala tri davna samostana u Sutjeskoj, Kreševu i Fojnici, u kojih je bio usredotočen redovnički život, biskupov i provincijalev ured, srednje učione za franjevački pomladak i ujedno služili su za utočište starim i obnemoglim svećenikom. Oveća redovnička prebivališta u Travniku, Jajcu, Ivanjskoj, Varešu, Sarajevu i Tuzli bila su središte dotičnih krajeva, gdje bi se župnici iz obližnjih župa sastajali te crpili potrebite naputke i utjehe; ove pako residencije bile su odasvuda obastrte župami, koje su se sterale po istih krajevih, kuda se i danas nalaze katolici, samo tada u manjem broju. Ako se dakle obazremo samo na vanjsko lice, ono je uzprkos diobi ostalo ugledno, granice obsežne, a uz to naravne, te da je davalo siguran izgled da neće tako lahko bit suženo. I sada su franjevci bili jedino katoličko svećenstvo u Bosni i Hercegovini, pošto desetak svijetskih svećenika, koji su franjevcem bili podređeni, a u naobrazbi zaostajali, nije se ni u obzir uzimalo.

Drugi je ulomak iz djela Franjevački samostan u Fojnici…, i to iz uvodnog odjeljka pod naslovom God[ina] osnutka – 1500. U njemu se na izrazito literariziran način govori o kraljevskom smještaju i osnutku fojničkoga samostana:

            Kad skreneš s glavne ceste Sarajevo – Travnik uz rijeku Fojnicu, vodi te put između zelenih brda, koja se posebno uzdižu do gora, dok ti se napokon na mostu Alaupovki otvori pred očima pitoma, prava alpinska dolina, opkoljena visokim planinama. Prvo što ti za oči zapne jest veliki franjevački samostan sa divnom crkvom. To se kao bijeli labud odrazuje od zeleni što odasvud okružuje, a kao smjeli soko stoji na strmenitoj hridi. Kraljevski je upravo položaj ovog bijelog dvora, koji impozantno gospoduje nad tihim gradićem Fojnicom i cijelom okolicom. Soko je ovdje vrh timora gnijezdo savio, da sa visine gleda rod svoj i njegove potrebe. Što je preko ovog višestoljetnog krova prohujalo, pričat će ova knjiga, pripovjedivši najpre postanak njegov.           

Prvi osnutak franjevačkog samostana i crkve u Fojnici treba tražiti u onoj dobi kada su počeli kopati rude u fojničkoj okolici katolički Dubrovčani, a s njima ugarski Sasi i dalmatinski Latini: prvi kao zakupnici rudokopa, a drugi i treći kao rudarski vještaci i radnici. Pošto su ovi doseljenici bili katolici rimskoga obreda […] htjeli su zadržati svoje bogoslužje, dozvavši svoje domaće svećenike da im vrše obrede, kakvima su se od djetinjstva navikli, i da riječ Božju slušaju u svome materinskom jeziku: naime, njemačkom i talijanskom. U tu svrhu sagradili su im crkve, koje su većinom ovisile o dubrovačkom nadbiskupu […] Posve je razumljivo zašto su ove rudarske naseobine dozivale u Bosnu redovnike, a veoma rijetko svjetovne svećenike. Tomu je bio glavni razlog što je trebalo svjetovnom svećenstvu opstanak bolje osigurati, dočim su redovnici pripadali prosjačkim redovima, koji su po svojoj uredbi bili kao stvoreni za selidbu, i tako bili malim zadovoljni, jer su u skupu živili te su ih i neznatne naseobine lako mogle uzdržavati dobrovoljnom milostinjom.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Fojnički historiograf fra Mijo Batinić pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Provinciju se vratio 1857. te u njoj obavljao brojne pastoralne i odgojne službe. Bio je tako kapelan u Varcaru, Bugojnu i Ivanjskoj, a župnik u Dobretićima, Varcaru, na Petrićevcu te u Jajcu, Liskovici i Kotor Varošu. Tri godine djelovao je i kao odgojitelj franjevačkih pripravnika u Livnu (1861–1864) i Gučoj Gori (1864–1868) te kao duhovnik u Đakovu (1869–1871). U vrijeme boravka u Đakovu bio je u bliskim odnosima s biskupom Strossmayerom. U njegovo je ime putovao i u Srbiju da izvidi mogućnosti podizanja ustanka protiv osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Na Strossmayerov nagovor putovao je, iako teška srca, i u Bosnu sa zadatkom da s umjetnikom Doneganijem u trima najstarijim samostanima Bosne Srebrene popiše vrijedna umjetnička djela i dragocjenosti. Najvredniji dio umjetnina s toga popisa prenesen je kasnije u Đakovo uz obećanje da će biti vraćene nakon oslobođenja Bosne. Nažalost, umjetnine nisu ni do danas vraćene. Nalaze se u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu.

Buntovnik i pravednik

S obzirom na vrijeme u kojem je živio Knežević je bio vrlo dobro obrazovan. Posebno se istakao kao veliki ljubitelj bosanske povijesti i njezinih starina. Osobite je napore ulagao u obnovu jajačkoga samostana, i to uz velike teškoće i neugodne sporove, koje je nedavno vrlo lijepo i estetski uvjerljivo opisao ponajbolji suvremeni hrvatski pisac u BiH Josip Mlakić u andrićevski strukturiranom romanu Na Vrbasu tekija. Bio je Knežević i vrlo hrabar zagovornik ne samo borbe protiv Turaka nego i strog kritičar austrougarske vlasti u BiH. Tako je već u vrijeme prodora austrijske vojske u Bosnu stao u zaštitu jajačkih muslimana, što je također dojmljivo opisao Mlakić.

Knežević je bio pjesnik, putopisac, etnolog, povjesničar te pisac „molitvenih knjižica”, u mnogo čemu sličan svome učitelju Ivanu fra Frani Jukiću, pa nije nimalo slučajno što je baš on priredio četvrti svezak Jukićeva Bosanskog prijatelja (1870). Bio je i buntovnik, jedan od onih bosanskih fratara koji je sve podređivao duhovnom i tjelesnom napretku svojih pučana, ali i svih Bošnjaka koji su, kako je Knežević često naglašavao, istokrvna braća bez obzira na vjerske i druge razlike. Knežević je počeo pisati odmah nakon ređenja i nastavio tijekom cijeloga života. Objavio je nekoliko zasebnih djela i velik broj priloga u brojnim periodičkim publikacijama u BiH i Hrvatskoj. Od zasebnih djela objavio je Bogoljubstvo mladića bosanskoga oliti knjižica molitvena sastavljena od različiti knjižicah bogoljubnih (Trst, 1862), Mladić bosanski proviđen u svojoj učionici za prvu godinu (Zagreb, 1862), Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga (Zagreb, 1869), Kratka povijest kralja bosanskih, 1–3 (Dubrovnik, 1884–1887), Pad Bosne 1463. (Senj, 1886) te Carsko-turski namjesnici u Bosni-Hercegovini (Senj, 1888). Krvava knjiga vrlo je oštro napisan pamflet protiv osmanskih vlasti, pa ga je Knežević objavio anonimno. Zbog nje je bio ucjenjivan te se neko vrijeme morao i skrivati.

Rečenome treba dodati da su neka Kneževićeva djela ostala u rukopisu, i to: Kronika samostana u Gučoj Gori, Povjesnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu (I–III) te Varica. Dijelovi iz rukopisne ostavštine u međuvremenu su i objavljeni. Tako je Anto S. Kovačić objavio dio jajačke povjesnice pod naslovom „Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu” (Nova et Vetera, Sarajevo, 1978), a Varcaranin Miroslav Karaulac knjižicu Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah (Beograd – Banja Luka, 2001).

Kneževićeva ostavština

Za ilustraciju Kneževićeva načina pisanja navest ću tri primjera. Prvi je iz Krvave knjige, i to iz poglavlja Nauk i prosvjeta. U njemu Knežević poziva „sina majke slavne” da se kloni glupaka i lijenčina te da nipošto ne zanemaruje znanost i prosvjetu:

Sinu majke slavne! Glupci i lijenci najveći su ti neprijatelji. Moraš ih se dakle dobro paziti. Oni, da ogovore svoju glupost i lijenost, a da mogu dalje držati u nesnošljivom sužanjstvu narod jadni i oračbinu bijednu, svaku prosvjetu proklinju. Gdje je prosvjeta, vele takvi: ondje je izopačenje, ondje ni prave vjere, ni dobre ćudorednosti. Sram jih bilo na obadva svijeta! Tko posveti puke i narode, tko obrati cio svijet na poznanje i poštovanje Boga pravoga ako ne luč prave nauke i prosvjete, koju dobri spasitelj donese na ovaj svijet i razturi na sva četiri kraja po svojih vjernih poslanicih? Takvi dok vide gdje tko što započne raditi; jer vide kako jih osuđuju svojimi čini, odmah nasrnu na njega, kano na bijelu vranu. Taj je kod njih neznabožac i buntovnik. Sinu slavni! Izdajice su! Pusti jih neka viču i govore! Što je stalo sjajnomu mjesecu što na njega grdno pašče laje? Ne daj se prestrašiti šušnjastom granom! Znaj dobro da bez nauke nema prosvjete, bez prosvjete nema oslobođenja, bez oslobođenja nema sreće, nema veselja, nema blaženstva!

(„Krvava knjiga”, fra Antun Knežević)

Drugi je ulomak iz pjesme Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu, koja je prvi put objavljena u Danici ilirskoj 1865, a potom zajedno s Krvavom knjigom u istom svesku 1869. godine:

U proljeće, u najljepše doba,

Kad se sniježak sa planina diže,

jugovina lijepo podpiruje,

vedro nebo oblakom prekriva,

rosna kiša natapa zemljicu,

ostarjelo sapire korijenje

i razvija travu na uvojke,

kano dojke u mlade djevojke,

izmamljuje svakojako cvijeće,

te mirisom sve raduje mlade:

ja pojahah dobra džogu svoga,

dobra džogu, kano vilu bijelu,

i uztrkah na Svevid-planinu.

Razjahah ga nasred Devećena.

Pustih džogu u zelenu travu,

nek se konjic u travi odmara,

a ja sjedoh kraj vode studene,

gledam Bosnu tužnu na sve strane […]

(ulomak iz pjesme „Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu”, fra Antun Knežević)

Treći je ulomak iz povijesnoga djela Pad Bosne 1463. U njemu je riječ o tome kako je Mehmed II. osvojio Bobovac, i to zahvaljujući navodnoj izdaji vojvode Radaka:

Godine 1463. ranim proljetjem, kad se nitko nije ratu nadao, car turski slavodobitni posvojitelj Mehmed II. tajno na Vučitrnu provali u Bosnu. Ne slažu se pisci s kolikom je vojskom na Bosnu navalio: njeki vele da je imao tri stotine hiljadah pješacah i stotinu petdeset hiljadah konjenikah; njeki opet četeri stotine hiljadah pješacah i stotinu i petdeset hiljadah konjenikah. Mi stalnog broja staviti nećemo […] Na carsku zapovijed ova silovita vojska sa svih stranah provali u Bosnu i Ercegovinu. Pod Bobovcem salije ogromne topove, iz kojih je nemilo grad mlatio, a u isto doba vojnike na juriš nagonio. Devet ga je danah neprestano jurišao, al mu ništa učiniti nije mogao, jer osim njegova tvrdog položaja još ga je najhrabrije branio vojvoda Radak sa svojim vitezovim. Vojska u gradu tako je bila sa svim oskrbljena da je mogla lahko za dvi godine i najžešće napadaje odbiti […] Car, vidjevši da je brez koristi savkoliki trud njegov, digne vojsku i krene prema Zenici. Pisci nam, s obćim pučkim pridavanjem svjedoče kako je Radak samo prividno bio katolik, a u srdcu pravcati patarin. Taj prem vrlo bogat, poželi više se obogatiti. Nevjeran Bogu nije mogao biti vjeran kralju ni otačbini. On pošalje za carom poslanika, nek mu dobro plati, a da će mu grad pridati. Car ovo jedva dočeka i od Zenice se vrati, a od njegova povratka Vratnice mjestu ime ostadoše do današnjega dana. – Radak mu grad otvori, a posadi naredi nek mirno u grad primi Turke kao prave gospodare […] Kad je Car s vojskom u grad unišao, Radak mu se pokloni, strelivo i druge stvari tobože podari. Car ga srdito pogleda, a još srditije odgovori mu: „Ovdje je sve moje, zato Ti mi ništa podariti ne možeš, a Ti jadna nevaljalico, koj si bio nevjeran tvom zakonitom kralju, koji Te je toliko uzvisio i s kojim si iste vjere, kako ćeš biti vjeran meni koji dolazim da Vam sve oduzmem?!” Isti čas naredi krvniku, koj mu na istom mjesto odsiječe glavu.

(„Pad Bosne”, fra Antun Knežević)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava „Krvava knjiga” fra Antuna Kneževića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega treba spomenuti da je fra Grgo tijekom svoga dugog i plodnog života rado i često putovao te da je neka od svojih putovanja i opisao. Putovao je tako dvaput u Rim, prvi put 1881. kad je sudjelovao na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metoda, a drugi put 1892. kad je predvodio slavensku delegaciju na proslavi četiristote obljetnice otkrića Amerike. God. 1882. putovao je niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, i to putovanje opisao u desetercima pisanom tekstu koji je naslovio Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Hercegovinom je putovao i prije, još 1859. godine, i to putovanje opisao u proznom tekstu Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. Dvije godine prije toga (1857) putovao je u Rumunjsku i Bugarsku, gdje je trebao i pastoralno djelovati. God. 1883. nalazimo ga na liječenju u Topuskom, a 1884. opet putuje Hercegovinom i Dalmacijom. Godinu dana poslije (1885) posjećuje Požegu. Kao što je bilo rečeno u prethodnom napisu, čak sedam puta, i to između 1878. i 1900. kao štovatelj i prijatelj posjećuje biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu itd.

Iz djela u kojima je Martić opisivao svoja putovanja navest ću dva ulomka, jedan u stihovima, a drugi u prozi. Prvi je s početka Putovanja u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882:

Viknu vila sa visa Lisinja,

Pa doziva u podgorju druga,

E kršno smo ljetovali druže,

U bosanskom gorju zelenomu,

Dok je žarko prižigalo sunce,

Ono žeglo, gore lahorale

Pa nije nam dodijalo sunce,

Veće nas je milovalo blago,

Ali prođe Gospojina mala,

Zamicat će za gore sunašce,

Nadat se je mrazu po lisinju,

A kad mrazi u prodolje sađu,

Omrazi se i ti s ljetovikom,

Jaši konja, pritegni opanke

Pa okreni k’ zavičaju tvomu […]

Drugi je ulomak iz putnih bilješki objavljenih pod naslovom Katolici u Hercegovini:

Evo naglim onamo, i kano nejako čedo, kad ugleda majku svoju svakolika nježna uda trza da joj u milo krilo što prije skoči, hitim prevaliti uske provale neretavske, preći Ramu na visokom kamenitom hiljadugodišnjem svodu, presedlati Tovarnicu, staro hajdučko vrebalište te iskoračiti danas na među te divne zemlje, za kojom mi srce čezne. Podne nagnu, a padosmo u Doljane. Selo muslomansko, položaj krasan, meni se zahtjede ukraj tih potočića, koji malo niže u visoku slapu žuboraše, na zelenoj rudini u hladu mlade murve otpočinuti i užinom se okrijepiti. Tik mene pred osamljenom kućom stajaše mlada žena zanebljušena, behnući valjda od putnikah koji se rijetko ovuda namahuju. I u nje zaiskasmo: ne bi l’ u kući vatre imala da nam peče kahvu? „Boga mi ja je nijesam nigda pekla, već ako vi umijete, ima vatre. Hajdete u kuću pa pecite!” – Poznadosmo iz zakletve, u prijeko kod kršćanah rijetko čuvene, da je druge vjere, i pri tom nenadano nam bi što nas u kuću nudi Turkinja; ali znajući da seljani u ovih krajevih nijesu slijedci fanatičnih kriocah ženskih glavah, poslužismo se njezinim blagovoljenjem.

Kao što je na početku rečeno, najboljim se fra Grginim djelom danas smatraju njegova Zapamćenja (1829–1878). Zanimljivo je da te svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine smrti. Iz toga izvanredno zanimljivoga djela navest ću također dva ulomka. U prvome od njih fra Grgo opisuje događaje vezane za progonstvo u Carigrad njegova subrata, prijatelja i suradnika Ivana fra Frane Jukića:

[…] Druge godine Omerove vlade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat da ona fra Jukiću radi o glavi, a, nota bene, Jukiću s kojim je, jedinim pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato slao i Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: „Imate li po kom sigurnom da mu pišete? Javite mu neka se ukloni. Još ima vremena jerbo je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: „Imam baš čovjeka ovdje. Mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito: „Čujem iz točna izvora da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”. Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to pismo da ga odnese, a nuto srpski učitelj Đorđe Margetić iz Imockog isto dozna i on opširno napiše čitav list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i zato hrabriji od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao, niti im lakouman čovjek vjerovao, volio je vjerovati Omeru […] Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva i stoga što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati u slavu Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru raji od njega. Potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika pošto na toga do malo dana kad se čulo po svoj Bosni za nesreću Jukićevu, opći glas je među našima buknuo da će i mene takova nesreća snaći zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj vladi nešto zazorna bila. Međuto, ja sam slobodan bio svaki dan bivati s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha […]

Pjesma pohvalnica o kojoj u navedenom ulomku govori Martić, a koju su potpisali on i Jukić, objavljena je u Zagrebu 1851. godine pod naslovom: Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši carsko-turskomu muširu, saraskeru od ciele rumelisko-bosanske vojske […]

U drugom ulomku opisuje fra Grgo pogibeljnu situaciju u kojoj se on sam našao dok je bio župnik u Sarajevu:

Sutradan se Turci saberu u Begovoj džamiji; tu pozovnu njekoliko hrišćana i Jevreja i sklope sklad. To ustanak sviju, da se opru Austriji. U tom sastanku neki Dalmatinac Stevo Petranović, bivši učitelj, upita Turke glasno: „A znate li tko je predao Bosnu Austriji?” Turci šutili. „Evo vam ja kažem da je nitko drugi nego fra Grga Martić” i pročita neki dopis iz srpskih novina kako je Srbija zaključila osvojiti Bosnu. I stane im govoriti: „Braćo! Mi smo svi jedna krv”, itd. itd. Iz te skupštine dođe k meni moj prijatelj Omer beg Hadžilić, krajišnik iz Dubice, pa ga ja upitam: „Što to uradiste u džamiji, a mene ne zvaste”, jerbo nijedna skupština nije bivala gdje ja nijesam bio pozvan. „Boga mi, kaže, brate, mi sklopismo među nama sklad i ustanak. Pa baš i s hrišćanima. A to biva, moj prijatelju, ona stara poslovica: O Turčine za nevolju kume, a ti Vlaše silom prijatelju”. „A Boga ti, što ste od mene govorili?” Boga mi, kaže, nije dobro jer kazao Petranović da si izdao Bosnu i da si napisao knjige na sve strane po međi Bosne na skele pokrajinske Hrvatskoj i Dalmaciji, kud će vojska prolaziti, da bude od kršćana dočekana i primljena” […] A ja rekoh begu: „Bolan, reci mi što može biti sa mnom. Je li meni u pogibelji život?” Kaže on: „Turci nijesu ništa rekli, a večeras opet je skupština u džamiji, pa ako bude za te štogod pogibljiva, ja ću doći odvest ću te u moj harem na vjeru junačku, a ako ja ne mogu doći, poslat ću ti sina Mustafu, pak ću ovako: rekao je otac da mu ono po meni pošalješ što si danas njemu obećao”.

Dodajmo na kraju da o velikoj popularnosti fra Grge Martića svjedoči i činjenica da su opširne monografije o njemu objavili Augustin Čičić (Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb, 1930) i Oton Knezović (Fra Grga Martić, Sarajevo, 1931) te da je velik broj tekstova o njemu objavio fra Rastislav Drljić. Djela su mu objavljena još za života u sedam svezaka, koje je izdala Milena Mrazović u Sarajevu 1888. godine pod naslovom Pjesnička djela fra Grge Martića, a izbore iz djela priredili su Ilija Kecmanović (Izabrani spisi, Sarajevo, 1956), Branko Letić u tri sveska (Izabrana djela, Sarajevo, 1990) te fra Marko Karamatić u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljača (Sarajevo, 2006).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Fra Grgina „Zapamćenja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.