U prošlom broju Svjetla riječi bilo je govora o životu, djelima i djelovanju fra Grge Martića, s posebnim naglaskom na njegovoj stihovanoj epici. U današnjem nastavku u prvom će planu biti fra Grgina prozna ostvarenja, posebice njegov memoarski spis Zapamćenja koji se smatra najboljim njegovim djelom. No prije toga evo još nešto zapažanja vezanih za život i djelovanje fra Grge Martića.
Prije svega treba spomenuti da je fra Grgo tijekom svoga dugog i plodnog života rado i često putovao te da je neka od svojih putovanja i opisao. Putovao je tako dvaput u Rim, prvi put 1881. kad je sudjelovao na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metoda, a drugi put 1892. kad je predvodio slavensku delegaciju na proslavi četiristote obljetnice otkrića Amerike. God. 1882. putovao je niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, i to putovanje opisao u desetercima pisanom tekstu koji je naslovio Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Hercegovinom je putovao i prije, još 1859. godine, i to putovanje opisao u proznom tekstu Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. Dvije godine prije toga (1857) putovao je u Rumunjsku i Bugarsku, gdje je trebao i pastoralno djelovati. God. 1883. nalazimo ga na liječenju u Topuskom, a 1884. opet putuje Hercegovinom i Dalmacijom. Godinu dana poslije (1885) posjećuje Požegu. Kao što je bilo rečeno u prethodnom napisu, čak sedam puta, i to između 1878. i 1900. kao štovatelj i prijatelj posjećuje biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu itd.
Iz djela u kojima je Martić opisivao svoja putovanja navest ću dva ulomka, jedan u stihovima, a drugi u prozi. Prvi je s početka Putovanja u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882:
Viknu vila sa visa Lisinja,
Pa doziva u podgorju druga,
E kršno smo ljetovali druže,
U bosanskom gorju zelenomu,
Dok je žarko prižigalo sunce,
Ono žeglo, gore lahorale
Pa nije nam dodijalo sunce,
Veće nas je milovalo blago,
Ali prođe Gospojina mala,
Zamicat će za gore sunašce,
Nadat se je mrazu po lisinju,
A kad mrazi u prodolje sađu,
Omrazi se i ti s ljetovikom,
Jaši konja, pritegni opanke
Pa okreni k’ zavičaju tvomu […]
Drugi je ulomak iz putnih bilješki objavljenih pod naslovom Katolici u Hercegovini:
Evo naglim onamo, i kano nejako čedo, kad ugleda majku svoju svakolika nježna uda trza da joj u milo krilo što prije skoči, hitim prevaliti uske provale neretavske, preći Ramu na visokom kamenitom hiljadugodišnjem svodu, presedlati Tovarnicu, staro hajdučko vrebalište te iskoračiti danas na među te divne zemlje, za kojom mi srce čezne. Podne nagnu, a padosmo u Doljane. Selo muslomansko, položaj krasan, meni se zahtjede ukraj tih potočića, koji malo niže u visoku slapu žuboraše, na zelenoj rudini u hladu mlade murve otpočinuti i užinom se okrijepiti. Tik mene pred osamljenom kućom stajaše mlada žena zanebljušena, behnući valjda od putnikah koji se rijetko ovuda namahuju. I u nje zaiskasmo: ne bi l’ u kući vatre imala da nam peče kahvu? „Boga mi ja je nijesam nigda pekla, već ako vi umijete, ima vatre. Hajdete u kuću pa pecite!” – Poznadosmo iz zakletve, u prijeko kod kršćanah rijetko čuvene, da je druge vjere, i pri tom nenadano nam bi što nas u kuću nudi Turkinja; ali znajući da seljani u ovih krajevih nijesu slijedci fanatičnih kriocah ženskih glavah, poslužismo se njezinim blagovoljenjem.
Kao što je na početku rečeno, najboljim se fra Grginim djelom danas smatraju njegova Zapamćenja (1829–1878). Zanimljivo je da te svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine smrti. Iz toga izvanredno zanimljivoga djela navest ću također dva ulomka. U prvome od njih fra Grgo opisuje događaje vezane za progonstvo u Carigrad njegova subrata, prijatelja i suradnika Ivana fra Frane Jukića:
[…] Druge godine Omerove vlade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat da ona fra Jukiću radi o glavi, a, nota bene, Jukiću s kojim je, jedinim pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato slao i Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: „Imate li po kom sigurnom da mu pišete? Javite mu neka se ukloni. Još ima vremena jerbo je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: „Imam baš čovjeka ovdje. Mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito: „Čujem iz točna izvora da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”. Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to pismo da ga odnese, a nuto srpski učitelj Đorđe Margetić iz Imockog isto dozna i on opširno napiše čitav list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i zato hrabriji od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao, niti im lakouman čovjek vjerovao, volio je vjerovati Omeru […] Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva i stoga što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati u slavu Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru raji od njega. Potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika pošto na toga do malo dana kad se čulo po svoj Bosni za nesreću Jukićevu, opći glas je među našima buknuo da će i mene takova nesreća snaći zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj vladi nešto zazorna bila. Međuto, ja sam slobodan bio svaki dan bivati s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha […]
Pjesma pohvalnica o kojoj u navedenom ulomku govori Martić, a koju su potpisali on i Jukić, objavljena je u Zagrebu 1851. godine pod naslovom: Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši carsko-turskomu muširu, saraskeru od ciele rumelisko-bosanske vojske […]
U drugom ulomku opisuje fra Grgo pogibeljnu situaciju u kojoj se on sam našao dok je bio župnik u Sarajevu:
Sutradan se Turci saberu u Begovoj džamiji; tu pozovnu njekoliko hrišćana i Jevreja i sklope sklad. To ustanak sviju, da se opru Austriji. U tom sastanku neki Dalmatinac Stevo Petranović, bivši učitelj, upita Turke glasno: „A znate li tko je predao Bosnu Austriji?” Turci šutili. „Evo vam ja kažem da je nitko drugi nego fra Grga Martić” i pročita neki dopis iz srpskih novina kako je Srbija zaključila osvojiti Bosnu. I stane im govoriti: „Braćo! Mi smo svi jedna krv”, itd. itd. Iz te skupštine dođe k meni moj prijatelj Omer beg Hadžilić, krajišnik iz Dubice, pa ga ja upitam: „Što to uradiste u džamiji, a mene ne zvaste”, jerbo nijedna skupština nije bivala gdje ja nijesam bio pozvan. „Boga mi, kaže, brate, mi sklopismo među nama sklad i ustanak. Pa baš i s hrišćanima. A to biva, moj prijatelju, ona stara poslovica: O Turčine za nevolju kume, a ti Vlaše silom prijatelju”. „A Boga ti, što ste od mene govorili?” Boga mi, kaže, nije dobro jer kazao Petranović da si izdao Bosnu i da si napisao knjige na sve strane po međi Bosne na skele pokrajinske Hrvatskoj i Dalmaciji, kud će vojska prolaziti, da bude od kršćana dočekana i primljena” […] A ja rekoh begu: „Bolan, reci mi što može biti sa mnom. Je li meni u pogibelji život?” Kaže on: „Turci nijesu ništa rekli, a večeras opet je skupština u džamiji, pa ako bude za te štogod pogibljiva, ja ću doći odvest ću te u moj harem na vjeru junačku, a ako ja ne mogu doći, poslat ću ti sina Mustafu, pak ću ovako: rekao je otac da mu ono po meni pošalješ što si danas njemu obećao”.
Dodajmo na kraju da o velikoj popularnosti fra Grge Martića svjedoči i činjenica da su opširne monografije o njemu objavili Augustin Čičić (Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb, 1930) i Oton Knezović (Fra Grga Martić, Sarajevo, 1931) te da je velik broj tekstova o njemu objavio fra Rastislav Drljić. Djela su mu objavljena još za života u sedam svezaka, koje je izdala Milena Mrazović u Sarajevu 1888. godine pod naslovom Pjesnička djela fra Grge Martića, a izbore iz djela priredili su Ilija Kecmanović (Izabrani spisi, Sarajevo, 1956), Branko Letić u tri sveska (Izabrana djela, Sarajevo, 1990) te fra Marko Karamatić u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljača (Sarajevo, 2006).
