Jesmo li svjesni mladih ljudi oko nas? Primjećujemo li da usprkos tjelesnoj zrelosti, oni duhovno znatno zaostaju, nesamostalni su i ovise o roditeljima i starijima? Ako ih pitate za pomoć u nekim zadacima koje biste puno brže zajedno obavili, dobit ćete pogled pun čuđenja i nerazumijevanja. Ako oni pitaju za novi mobitel, jaknu, patike, majicu, hoće li roditelj isto postupiti? U školi se još i nekako uče redu i ispunjavanju zadataka, ali kod kuće im se ne da odrasti. Je li normalno da djevojka od 13 godina ne zna sama nikamo otići, niti koristiti javni prijevoz jer je naviknuta da ju stariji članovi obitelji razvoze na treninge i druge aktivnosti? Zar roditelji doista moraju plaćati instrukcije drugim osobama, pored škole koja je obrazovna institucija? Potrebna je osobna osnaženost kao kontrast servilnosti i nemoći da bi se ostvarila samodostatnost i razumjelo vlastite obveze i postupke.
Nije problem dijete nego sustav
U učionici i u zbornici osjeti se dosada i stalno prigovaranje svih sudionika, učenika i nastavnika. Učenici kazuju da žele raditi nešto stvarno, zabavno a ne samo slijediti uhodane šablone i nastavnike koji ne izgledaju previše zainteresirani za ono što predaju. Tereti naučenih obrazaca školovanja pritišću sve uključene, ali su malobrojni oni koji se odvaže na promjene. Djeci treba pomoći da preuzmu obrazovanje umjesto da samo dobiju školovanje, čiji neučinkoviti oblik W. Glasser naziva školanjem jer se od učenika traži zapamćivanje činjenica i naučeno znanje, a da oni ne vide svrhu takva pristupa ni vrijednosti u stvarnom svijetu, a niti samo društvo od toga ima osobitu korist. „Vrijednost je u korištenju onoga što smo naučili, a upravo se škole na to ne uspijevaju usmjeriti”, ističe Glasser. Znatiželja, tako prirođena djeci, zamire u postojećim školskim sustavima. Avanturizam, sposobnost traganja, fleksibilnost, otvorenost, susret s vlastitim stvaralaštvom i kreativnim dometima odraslih, sve bi to učinilo škole zanimljivim i privlačnim mjestom u kojemu bi se pojedinac osjetio dobrodošlim sa svojim idejama i doprinosima i u kojima bi se naučeno moglo unaprjeđivati. Humanističko obrazovanje podrazumijeva upravo to, obrazovanje čovjeka u cilju oplemenjivanja duha. Poučavanjem klasičnih jezika, književnosti i povijesti čovjek je postajao svjestan drugih i drukčijih, spoznavao stvarnosti i pojave oko sebe, otkrivao je nove svjetove i aktivno sudjelovao u promjenama te bio zadovoljan postignutim. Tijekom povijesti shvaćanje čovjeka i stvarnosti poprima drukčija poimanja te tako i odgoj i obrazovanje dobivaju drugu sliku i smisao. Kasnijim reformama obrazovanja dolazi do pojave ukalupljivanja ljudi u neke procese i razmišljanja koja sve više postaju strana ideji humanizma, odgoj se sve više instrumentalizira i na razne načine transformira u društveno-političko ‘programiranje’. Škole postaju tvornice u kojima se „materijali (djeca) oblikuju i kroje…”, kako je to još 1922. godine pojasnio dekan utjecajnoga učiteljskog fakulteta Sveučilišta Stanford, E. P. Cubberly u svojoj knjizi Upravljanje državnom školom. Isti autor pohvalio se kako je širenjem škola produljeno djetinjstvo za dvije do šest godina. Zrelost je postala nepoželjna pojava i u današnjem društvu u kojemu se djetinjstvo dodatno produljilo uslijed utjecaja koji čovjeka obogaljuju i pretvaraju u ovisnika koji ne razmišlja i ne postavlja pitanja. Čemu, jer laka zabava ukida potrebu učenja kako se zabaviti a ne osjećati dosadu, laki odgovori tako brzo dostupni ne potiču potrebu postavljanja pitanja. „Postali smo nacija nezrelih bića, sretnih da podredimo svoje sudove i volju političkim iznudama i komercijalnim ulagivanjima koje vrijeđaju istinski odrasle”, zaključuje John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje.
„Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, primjećuje Godi Keller, norveški pedagog koji, također, upozorava da je postojeći obrazovni sustav uniformiran i kratkovidan, da priprema djecu za testove a ne za život. Testiranja nisu pokazatelj kvalitete, zapravo ograničavaju razvoj djeteta. „…Masovno testiranje institucionalizira nepoštenje; ono pripada predatorskim kulturama”, ističe Gatto. Testiranje nije u korelaciji sa stvarnim potrebama i znanjem, ono usmjerava pažnju na probleme koji to zapravo nisu. Prirodne razlike i interesi uvjetuju dinamiku učenja. Nije problem dijete nego sustav koji djecu od pet godina svrstava u razrede i rangira prema sposobnostima odgovora koje učitelj smatra ispravnim. Standardizacija šteti imaginaciji koja je uvijek bila pokretačka snaga pojedinca korisna za zajednicu. Sir Ken Robinson postavlja pitanje uspješnosti alternativnih škola koje su prilagođene djeci i njihovim mogućnostima i iz kojih izlaze zadovoljni pojedinci. On smatra da je stvaralaštvo jednako važno kao i pismenost, te podvlači da obrazovanje nije mehanički sustav nego ljudski. Djeca imaju prirodne talente koji često ostaju skriveni upravo zbog formalnoga obrazovanja koje ne motivira. „Obrazovanje (ne školovanje) uči ono što je zaista važno, da je dodavanje vrijednosti drugima jedini način da se sebi doda vrijednost. Ako niste korisni, sigurno ste beskorisni – a to nitko ne želi”, zaključuje Gatto.
Kako pomoći djeci?
Kako smo naučili voziti? Ponavljali smo, sami učili, usklađivali pokrete ruke, oka, stopala, intelektualno stalno procjenjivali i donosili odluke. Nismo se zato školovali nego smo se osposobili, nismo dobili ocjenu. „Ocjene i rezultati testova grozna su mjera kvalitete. Što prije pri planiranju to shvatimo, prije ćemo doseći bolje načine pomaganja našim mladima”, upozorava Gatto. Time bi trgovačka civilizacija bila osujećena i izgubila financijski interes koji izvlači iz procesa školovanja ne mareći za kvalitetu. „Grabeći kratkoročne ekonomske prednosti, škole imaju zadatak sprječavati obrazovanje – znakovi takvog propadanja su posvuda. Kad bi školovanju ograđenom zidovima bio kraj, nečiste veze sa sveučilištima, izdavačima udžbenika, građevinskim tvrtkama, autobusnim prijevoznicima i drugim zaštićenim dobavljačima koji cvatu na masovno zatočenoj skupini, brzo bi usahle.”
Udarna vijest prošloga mjeseca u Hrvatskoj je bila – cjelodnevni boravak djece u školama! Je li to dobro, je li to uistinu učinjeno za dobrobit djeteta ili za još veću distanciranost djece od obitelji i veću mogućnost oblikovanja njihovih umova na način kako to nameću postojeći trendovi. Treba li doista djecu toliko institucionalizirati? Gatto ističe kako je mnogo godina u Americi „mnoštvo vanjskih utjecaja – televizija, računala i državno školovanje kao glavno među njima – kovalo zavjeru da bi odvojilo djecu od njihove neodgodive potrebe da sudjeluju u svemu. Krajnji je rezultat bila nacija ljutitih, uplašenih, nemilosrdnih i nepotpunih dječaka i djevojčica na mjestu muškaraca i žena… Vratite ono što je ukradeno i problemi razvoja djece na koje stručnjaci upozoravaju smanjit će se…” On također poziva da djecu ohrabrimo na poduzimanje istraživačkoga pohoda da sama iznalaze načine kako pridonijeti dobru zajednice u kojoj žive, kako prihvatiti vlastitu odgovornost, biti dobar građanin, ne pasivni potrošač nego aktivni istraživač. Napominje da bi svatko trebao proći svoj vlastiti Camino de Santiago upravo zbog otuđenosti u vremenu i stvaranja novih odnosa sa samima sobom ali i prirodom i ljudima oko sebe. Jedino djelotvorni neoštećeni duh može nas zaštititi u vremenu koje je pred nama. „Obrazovanje se više ne smatra izvorom znanja već sredstvom za postizanje financijske sigurnosti”, podvlači R. Shaw u knjizi Epidemija popustljivog odgoja. Tako su i djeca postala potrošna roba koju roditelji neprekidno ‘prodaju’ nekoj novoj školi ili novoj aktivnosti koja će im povećati cijenu. Više ne postoji slobodno vrijeme, nego je sve isplanirano.
Budući poslušni članovi zajednice
Pravi stručnjaci predani svom poslu skupa s roditeljima mogu izmijeniti utjecaje modernoga školovanja i učiniti da djeca prestanu biti potrošači, a postanu vođe i pustolovi. Škola ih uči refleksnom slušanju, a drukčiji pristupi unutar ili izvan škole mogli bi ih poučiti kritičkom razmišljanju. Kvalitetno školovanoj djeci nije dosadno, ona imaju razvijen unutarnji život, znatiželju, koju razvijaju svladavanjem ozbiljnoga sadržaja iz povijesti, književnosti, filozofije, glazbe, umjetnosti, teologije, ekonomije svega onoga što roditelji na zapadu poučavaju djecu kod kuće kako bi izbjegli zamke državnoga školovanja koje ih uči kako postati zaposlenici i potrošači, te ih zasipa nepotrebnim sadržajima i drži ih u zatočeništvu djetinjih potreba. Ono što se danas smatra dobro školovanim pojedincem je zapravo osoba koja strahuje od samoće, koja je stalno zaokupljena ekranima ili površnim prijateljstvima, kojom je lako manipulirati uvježbavanjem navika i stavova korporativnoga društva. Charlote Mason, britanska pedagoginja, još je u viktorijansko doba upozoravala da učenici sami moraju obavljati posao učenja umjesto da im učitelji ulijevaju gotove činjenice i time ih onesposobljuju za samostalno promišljanje i kreativnost. Ona je također primijetila da „svaki moderni obrazovni pokret nastoji intelektualno omalovažiti djecu”. Počevši od prosvjetiteljstva i prelazeći u moderno doba, došlo se do pretpostavke da je najbolja stvar koju možemo učiniti za mlade ta da ih se oslobodi praznovjerja prošlosti, ispunjavajući ih sigurnim rezultatima moderne znanosti. Stoga ona upozorava: „…Ovo ima tendenciju omalovažavanja dječje intelektualne prirode koja je zapravo sposobna sama percipirati i razlučiti istinu.”
Jasper Juul, danski pedagog, ističe: „Škole zapravo ne žele djecu – one žele učenike.” On upozorava da stajališta roditelja kako su škole tu za djecu nije ostvariva. Škole su „najefikasniji politički instrument koji imamo, a političari rade točno ono što žele. Djecu se zatrpava raznim sadržajima već u vrtićima u vrijeme kad ona trebaju što više prilika za igru. To rano poticanje je stiglo iz Amerike, kao i McDonald’s i time ima otprilike i istu kvalitetu i cilj – zarada.” On ističe i da Pisa mjerenja također potiču neprirodno natjecanje i očekivanja velikih postignuća od djece. Sve se provodi uniformirano i po nekim standardima kojima se zapravo ne vidi svrha, osim stvaranja ogromnoga pritiska kod djece, nastavnika i roditelja. „Uvjeren sam da što je više u našem društvu govora o obrazovanju, to se više roditelji trebaju držati učenja i reći: to je moguće, djeca to čine posve sama i svojim tempom… Puno je histerije oko te teme, a zapravo se iz vida gubi srž.” Izgleda da je društvu važnije stvoriti poslušnoga člana zajednice nego sretnoga i zadovoljnoga pojedinca. Jer ljudski život je u svojoj biti stvaralački i jedna od obveza obrazovanja jest p(r)obuditi te stvaralačke snage. Učitelji su krvotok škole i stoga ih treba cijeniti i davati im slobodu i podršku u njihovu profesionalnom razvoju. Dobri stručnjaci u obrazovanju nisu oni koji zapovijedaju i kontroliraju.
Još je 1949. godine filozof Max Otto u eseju Znanost i moralni život primijetio: „Prirodno je da biznismeni žele utjecati na provođenje i primjenu zakona, nacionalnih i međunarodnih i da pokušavaju kontrolirati obrazovanje”, dodajući da su nekada zakoni ponude i potražnje postavljali kupca da odlučuje o svojim potrebama i da kupuje samo ono što mu doista treba, a sada je trebalo u novom svijetu financijskoga kapitalizma uvjeriti kupca da kupuje i što mu ne treba i stvoriti viziju da je potrošnja svrha življenja. Po Ottu je to bila nova stvarnost u kojoj biznis manipulira školovanjem. „To dresiranje navika među najvažnijim je oružjem masovnog poučavanja”, ističe Gatto. Nije ni čudo da se danas u svijetu sve više roditelja okreće školovanju djece kod kuće upravo prema metodi predstavljenoj od strane Charlotte Mason čiji moto glasi: „Obrazovanje je atmosfera, disciplina, život.”
