Početna stranica » „Krvava knjiga” fra Antuna Kneževića

„Krvava knjiga” fra Antuna Kneževića

543 pregleda

Knežević je bio pjesnik, putopisac, etnolog, povjesničar te pisac „molitvenih knjižica”, u mnogo čemu sličan svome učitelju Ivanu fra Frani Jukiću, pa nije nimalo slučajno što je baš on priredio četvrti svezak Jukićeva „Bosanskog prijatelja"

Među franjevcima Bosne Srebrene u drugoj polovici 19. stoljeća jedan od najplodnijih i najzanimljivijih spisatelja bio je fra Antun Knežević. Rođen je 1834. godine u Varcaru (Mrkonjić Gradu), a umro 1889. u Kotor Varošu, i to dok je predvodio pučku misu na groblju u Čepku. U Kotor Varošu je bio i pokopan, ali su mu posmrtni ostaci 1955. godine prenijeti u crkvu jajačkog samostana. Pučku školu, koju je utemeljio i vodio Ivan fra Frano Jukić, polazio je u rodnom gradu, a nastavio u fojničkom samostanu, gdje je završio i novicijat te studij filozofije. Teologiju je studirao u Rimu i Sieni između 1853. i 1856. godine. U Italiji je primio i svećenički red.

U Provinciju se vratio 1857. te u njoj obavljao brojne pastoralne i odgojne službe. Bio je tako kapelan u Varcaru, Bugojnu i Ivanjskoj, a župnik u Dobretićima, Varcaru, na Petrićevcu te u Jajcu, Liskovici i Kotor Varošu. Tri godine djelovao je i kao odgojitelj franjevačkih pripravnika u Livnu (1861–1864) i Gučoj Gori (1864–1868) te kao duhovnik u Đakovu (1869–1871). U vrijeme boravka u Đakovu bio je u bliskim odnosima s biskupom Strossmayerom. U njegovo je ime putovao i u Srbiju da izvidi mogućnosti podizanja ustanka protiv osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Na Strossmayerov nagovor putovao je, iako teška srca, i u Bosnu sa zadatkom da s umjetnikom Doneganijem u trima najstarijim samostanima Bosne Srebrene popiše vrijedna umjetnička djela i dragocjenosti. Najvredniji dio umjetnina s toga popisa prenesen je kasnije u Đakovo uz obećanje da će biti vraćene nakon oslobođenja Bosne. Nažalost, umjetnine nisu ni do danas vraćene. Nalaze se u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu.

Buntovnik i pravednik

S obzirom na vrijeme u kojem je živio Knežević je bio vrlo dobro obrazovan. Posebno se istakao kao veliki ljubitelj bosanske povijesti i njezinih starina. Osobite je napore ulagao u obnovu jajačkoga samostana, i to uz velike teškoće i neugodne sporove, koje je nedavno vrlo lijepo i estetski uvjerljivo opisao ponajbolji suvremeni hrvatski pisac u BiH Josip Mlakić u andrićevski strukturiranom romanu Na Vrbasu tekija. Bio je Knežević i vrlo hrabar zagovornik ne samo borbe protiv Turaka nego i strog kritičar austrougarske vlasti u BiH. Tako je već u vrijeme prodora austrijske vojske u Bosnu stao u zaštitu jajačkih muslimana, što je također dojmljivo opisao Mlakić.

Knežević je bio pjesnik, putopisac, etnolog, povjesničar te pisac „molitvenih knjižica”, u mnogo čemu sličan svome učitelju Ivanu fra Frani Jukiću, pa nije nimalo slučajno što je baš on priredio četvrti svezak Jukićeva Bosanskog prijatelja (1870). Bio je i buntovnik, jedan od onih bosanskih fratara koji je sve podređivao duhovnom i tjelesnom napretku svojih pučana, ali i svih Bošnjaka koji su, kako je Knežević često naglašavao, istokrvna braća bez obzira na vjerske i druge razlike. Knežević je počeo pisati odmah nakon ređenja i nastavio tijekom cijeloga života. Objavio je nekoliko zasebnih djela i velik broj priloga u brojnim periodičkim publikacijama u BiH i Hrvatskoj. Od zasebnih djela objavio je Bogoljubstvo mladića bosanskoga oliti knjižica molitvena sastavljena od različiti knjižicah bogoljubnih (Trst, 1862), Mladić bosanski proviđen u svojoj učionici za prvu godinu (Zagreb, 1862), Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga (Zagreb, 1869), Kratka povijest kralja bosanskih, 1–3 (Dubrovnik, 1884–1887), Pad Bosne 1463. (Senj, 1886) te Carsko-turski namjesnici u Bosni-Hercegovini (Senj, 1888). Krvava knjiga vrlo je oštro napisan pamflet protiv osmanskih vlasti, pa ga je Knežević objavio anonimno. Zbog nje je bio ucjenjivan te se neko vrijeme morao i skrivati.

Rečenome treba dodati da su neka Kneževićeva djela ostala u rukopisu, i to: Kronika samostana u Gučoj Gori, Povjesnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu (I–III) te Varica. Dijelovi iz rukopisne ostavštine u međuvremenu su i objavljeni. Tako je Anto S. Kovačić objavio dio jajačke povjesnice pod naslovom „Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu” (Nova et Vetera, Sarajevo, 1978), a Varcaranin Miroslav Karaulac knjižicu Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah (Beograd – Banja Luka, 2001).

Kneževićeva ostavština

Za ilustraciju Kneževićeva načina pisanja navest ću tri primjera. Prvi je iz Krvave knjige, i to iz poglavlja Nauk i prosvjeta. U njemu Knežević poziva „sina majke slavne” da se kloni glupaka i lijenčina te da nipošto ne zanemaruje znanost i prosvjetu:

Sinu majke slavne! Glupci i lijenci najveći su ti neprijatelji. Moraš ih se dakle dobro paziti. Oni, da ogovore svoju glupost i lijenost, a da mogu dalje držati u nesnošljivom sužanjstvu narod jadni i oračbinu bijednu, svaku prosvjetu proklinju. Gdje je prosvjeta, vele takvi: ondje je izopačenje, ondje ni prave vjere, ni dobre ćudorednosti. Sram jih bilo na obadva svijeta! Tko posveti puke i narode, tko obrati cio svijet na poznanje i poštovanje Boga pravoga ako ne luč prave nauke i prosvjete, koju dobri spasitelj donese na ovaj svijet i razturi na sva četiri kraja po svojih vjernih poslanicih? Takvi dok vide gdje tko što započne raditi; jer vide kako jih osuđuju svojimi čini, odmah nasrnu na njega, kano na bijelu vranu. Taj je kod njih neznabožac i buntovnik. Sinu slavni! Izdajice su! Pusti jih neka viču i govore! Što je stalo sjajnomu mjesecu što na njega grdno pašče laje? Ne daj se prestrašiti šušnjastom granom! Znaj dobro da bez nauke nema prosvjete, bez prosvjete nema oslobođenja, bez oslobođenja nema sreće, nema veselja, nema blaženstva!

(„Krvava knjiga”, fra Antun Knežević)

Drugi je ulomak iz pjesme Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu, koja je prvi put objavljena u Danici ilirskoj 1865, a potom zajedno s Krvavom knjigom u istom svesku 1869. godine:

U proljeće, u najljepše doba,

Kad se sniježak sa planina diže,

jugovina lijepo podpiruje,

vedro nebo oblakom prekriva,

rosna kiša natapa zemljicu,

ostarjelo sapire korijenje

i razvija travu na uvojke,

kano dojke u mlade djevojke,

izmamljuje svakojako cvijeće,

te mirisom sve raduje mlade:

ja pojahah dobra džogu svoga,

dobra džogu, kano vilu bijelu,

i uztrkah na Svevid-planinu.

Razjahah ga nasred Devećena.

Pustih džogu u zelenu travu,

nek se konjic u travi odmara,

a ja sjedoh kraj vode studene,

gledam Bosnu tužnu na sve strane […]

(ulomak iz pjesme „Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu”, fra Antun Knežević)

Treći je ulomak iz povijesnoga djela Pad Bosne 1463. U njemu je riječ o tome kako je Mehmed II. osvojio Bobovac, i to zahvaljujući navodnoj izdaji vojvode Radaka:

Godine 1463. ranim proljetjem, kad se nitko nije ratu nadao, car turski slavodobitni posvojitelj Mehmed II. tajno na Vučitrnu provali u Bosnu. Ne slažu se pisci s kolikom je vojskom na Bosnu navalio: njeki vele da je imao tri stotine hiljadah pješacah i stotinu petdeset hiljadah konjenikah; njeki opet četeri stotine hiljadah pješacah i stotinu i petdeset hiljadah konjenikah. Mi stalnog broja staviti nećemo […] Na carsku zapovijed ova silovita vojska sa svih stranah provali u Bosnu i Ercegovinu. Pod Bobovcem salije ogromne topove, iz kojih je nemilo grad mlatio, a u isto doba vojnike na juriš nagonio. Devet ga je danah neprestano jurišao, al mu ništa učiniti nije mogao, jer osim njegova tvrdog položaja još ga je najhrabrije branio vojvoda Radak sa svojim vitezovim. Vojska u gradu tako je bila sa svim oskrbljena da je mogla lahko za dvi godine i najžešće napadaje odbiti […] Car, vidjevši da je brez koristi savkoliki trud njegov, digne vojsku i krene prema Zenici. Pisci nam, s obćim pučkim pridavanjem svjedoče kako je Radak samo prividno bio katolik, a u srdcu pravcati patarin. Taj prem vrlo bogat, poželi više se obogatiti. Nevjeran Bogu nije mogao biti vjeran kralju ni otačbini. On pošalje za carom poslanika, nek mu dobro plati, a da će mu grad pridati. Car ovo jedva dočeka i od Zenice se vrati, a od njegova povratka Vratnice mjestu ime ostadoše do današnjega dana. – Radak mu grad otvori, a posadi naredi nek mirno u grad primi Turke kao prave gospodare […] Kad je Car s vojskom u grad unišao, Radak mu se pokloni, strelivo i druge stvari tobože podari. Car ga srdito pogleda, a još srditije odgovori mu: „Ovdje je sve moje, zato Ti mi ništa podariti ne možeš, a Ti jadna nevaljalico, koj si bio nevjeran tvom zakonitom kralju, koji Te je toliko uzvisio i s kojim si iste vjere, kako ćeš biti vjeran meni koji dolazim da Vam sve oduzmem?!” Isti čas naredi krvniku, koj mu na istom mjesto odsiječe glavu.

(„Pad Bosne”, fra Antun Knežević)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!