Početna stranica » “Obitelj vojvode Hrvoja” Narcisa Jenka

“Obitelj vojvode Hrvoja” Narcisa Jenka

8 min

Najpoznatije Jenkovo djelo Obitelj vojvode Hrvoja: historijski roman objavljeno je (s ilustracijama Gabrijela Jurkića) u Zagrebu 1934. godine. Roman ima dva dijela, a svaki od njih obaseže tristotinjak stranica

Među bosanskim franjevcima koji su se aktivno bavili književnim radom na početku dvadesetoga stoljeća posebno treba izdvojiti fra Eugena Matića, koji je svoja djela objavljivao pod pseudonimom Narcis Jenko. Rođen je u Livnu 1889., a umro također u Livnu 1918. godine. Osnovnu školu završio je u Livnu, gimnaziju u Visokom, novicijat u Fojnici, a filozofski i teološki studij u Livnu i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1911. godine. Kratko je nakon toga službovao u Livnu, zatim je bio profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1912–1914), ali se zbog bolesti morao zahvaliti na profesuri. Godine 1915. amputirana mu je noga u Beču. Od tada pa sve do smrti živio je u samostanu na Gorici kod Livna.

Bogata književna ostavština

Bio je darovit, dobro načitan i izuzetno zainteresiran za književnost. Literarne sastave počeo je objavljivati još u đačkom listu Cvijet. Tijekom svoga kratkoga života objavio je velik broj pripovijesti i romana koji se uglavnom tiču bosanskoga čovjeka i pučkoga života u Bosni, a napose bosanske i franjevačke prošlosti. Za života su mu objavljeni brojni radovi u periodičkim publikacijama, npr. u Hrvatskoj zajednici, u Sarafinskom perivoju, u Našoj misli, u Hrvatskoj prosvjeti, u Hrvatskoj obrani, u Narodnoj slobodi, u Kalendaru Napredak, u Seljačkom kalendaru, u Kalendaru sv. Franje, u Anđelu čuvaru, u Glasniku sv. Josipa itd. Među tim radovima ističu se npr. Bosančice, Nijema bol, Pod jesen, Sin bijede, I nestade najjačeg dima, Jozinica, Kočijaš Zulfo, Nad vodama, Naš čovjek, Stipurin Omer, Župnik Ninić itd.

Objavljivao je također feljtone, npr. Dert, Mehrak, Misli, Pri zapadu sunčanom, Uskrsno slovo, Portreti nutarnjeg čovjeka, Misterija boli, Venus primitiva itd.). Osim toga bavio se i književnom kritikom. Tako je npr. pisao o A. G. Matošu, H. Sienkiewiczu, H. Bahru i drugima. U tekstovima s tog područja pokazao je solidno poznavanje i hrvatske i europske književnosti. Za života je objavio i prijevod s talijanskoga djela Fioretti di san Francesco (Miomirisni cvjetići iz života siromaha Isukrstova sv. Franje Asiškoga, Zagreb, 1913). Za tiskanje je također priredio Muku Gospodina našega Isusa Krista i Plač majke njegove fra Petra Kneževića te Malo Biserje sv. Ante za vojnike (oboje 1916. godine). Napisao je isto tako predgovor za Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, koje je 1915. objavio Zbor „Jukić”. Započeo je napokon i rad na romanima Ahmet-beg Begović, Đakovačka katedrala i Sinovi sunca, ali ih zbog prerane smrti nije uspio dovršiti.

Poslije smrti prvo mu je u Jeronimskoj pučkoj knjižnici Društva sv. Jeronima objavljeno djelo Tri pučke pripovijetke. Pod tim naslovom objavljene su fra Eugenove pripovijesti Naš čovjek i Kočijaš Zulfo zajedno s pripoviješću Naša bakica (povijest jedne žene) Vjenceslava Novaka (Zagreb, 1921). Nakon toga tiskani su Razlomci (uredio i uvod napisao Petar Grgec, Zagreb, 1922), zatim Spiritus procellarum: roman u tri dijela (Osijek, 1922) te Bosančice: pripovijetke iz hrvatskog pučkog života, također u izdanju Društva sv. Jeronima (Zagreb, 1923).

Obitelj vojvode Hrvoja

Najpoznatije Jenkovo djelo Obitelj vojvode Hrvoja: historijski roman objavljeno je (s ilustracijama Gabrijela Jurkića) u Zagrebu 1934. godine te ponovo 1971. također u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske. Roman ima dva dijela, a svaki od njih obaseže tristotinjak stranica.

Djela fra Eugena Matića svjedoče o neospornom pripovjedačkom talentu i umijeću naracije, ali imaju i dosta slabosti koje se ponajprije tiču stilske i jezične nedorađenosti. Te su slabosti, po mom sudu, osobito vidljive u oblikovanju dijaloga.

Iz romana Obitelj vojvode Hrvoja navest ću četiri ulomka, dva iz prvoga i dva iz drugoga dijela. Iz tih će ulomaka biti uočljive i spomenute slabosti, ali i neke od dobrih strana Jenkova pripovijedanja, koje se u prvom redu odnose na uspjele opise prirode.

U prvome ulomku iz prvoga dijela riječ je o tome kako se vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić s vojskom približava Radasiljama, franjevačkom samostanu nadomak Glamoču:

Tiha je večer. Kopita odjekuju, put se skraćuje. Ondje na jugoistoku, poviš visokih, šumom obraslih planina, mirno je sjao uštap. Upravo pod njim bijeljele se zidine Glamoč-grada. Jasno se zamjećivao obris zidova koji su se dizali prema nebu lijepo se ističući s pravokutnim nadozicima, što su bili u jednakom razmaku poredani. Tek u zapadnoj kuli svijetlila se svjetiljka iz tog velikog grada. Više nigdje. Visoki zidovi sprečavali su da se vidi iz malih kuća, kojih je bilo dosta unutar gradskih zidina. Naprotiv – činjaše se da je rasvijetljeno njegovo podnožje.

Ono je valjda kakvo konačište! – upita Hrvoje Mogolovića koji je bio iz tih krajeva.

Uzmnožni vojvodo, ne! Nije konačište! Ono su Radasilje, samostan redovnika sv. Franje. Dobri su ljudi. Svakome će pomoći gdje mogu. Eno – vidite li … opažate li? Sad se jasno može razabrati zvonik crkve sv. Ilije … A dobro bi bilo, uzmnožni gospodaru, da k njima svratimo. Bit će im čast, a lijepo će nas dočekati. Doduše, neće biti zabava, no one i nisu za nas umorne, nego dobar počinak. Imaju oni prostora. Velik je njihov samostan. A svakako bi zgodno bilo da ih zamolimo neka prime ranjenike. U samostanu se nalazi vješt ranarnik, kojega svijet zove na sve strane: mogao bi brzo izliječiti naše ljude …

U drugom ulomku opisuje se Hrvojev grad Jajce, i to u vrijeme dok ga je Hrvoje gradio.

Grad Jajce još se jednako zidao. Ni bedemi ne bijahu gotovi, ni Medvjed-kula, ni velike sjeverna kula, ni nužne zgrade unutar zidina. No bio je gotov slavni dvor na jugoistoku. To bijaše divna i prostrana palača. Dovratnici glavnog ulaza pravili su sa šiljatim lukovima lijepi portal. Među lukovima bijaše isklesan Hrvojev grb. Povrh portala kočio se veliki doksat stojeći na usukanim stupovima, kojih su glavice bile urešene akantovim lišćem.

         Približavao se Božić godine 1401. Na krovu dvora ležao je snijeg i na nedograđenim bedemima i kulama. On bijaše posve svjež i čist, te izgledaše lijep kao zibelinovo krzno.

         Batalo Santić obilazio je po dvorištu držeći ruke u naborima kabanice. Nadzirao je, ali ne rad oko zidanja nego pripreme za doček gostiju – svatova. Hrvoje već vodi Grlicu iz Bistrice.

U prvom ulomku iz drugoga dijela romana pripovijeda se o trgovanju robljem u starom Dubrovniku:

U jednoj zabitoj ulici staroga Dubrovnika kočila se duga kuća sa već pocrnjelim zidovima, koji su tu i tamo obrasli zelenom mahovinom. Vrata su joj se gotovo svaki čas otvarala, budi da je tko ulazio, budi da je izlazio. I najmanje dijete slavne republike sv. Vlaha znalo je da se tu prodaju bijeli robovi i ropkinje, i to je svakom bilo nešto posve naravno, jer su državni zakoni dopuštali tu trgovinu, pretpostavljajući samo da rob ili ropkinja moraju biti patarenske vjere. U sjevernom dijelu kuće nalazili se robovi, a u južnom ropkinje. Robovi i jače ropkinje, osobito ako su bile ružne, kupovali su sami vlastelini dubrovački, da im u župi obrađuju zemlju i obavljaju druge poslove, a trgovci iz Venecije i Aleksandrije dolazili su te probirali ljepše robinje da sramotnom prostitucijom njihovom zgrću sebi novac.

I napokon, drugi ulomak iz drugoga dijela sadrži nadahnut opis kasne jeseni:

Jesen se primicala kraju. Nastali tmurni dani, puni drijemeža i mrtvila. Nebo se sa svojim oblacima spustilo blizu zemlje… Oni su ispijali i sušili cvijeće i ljepotu, svježost i život. A kiša padala za kišom. U blatu je gnjilo opalo lišće. I studen je dolazila iz onih oblaka. Kao s nekom mukom naginjale se jelke i omorike zanjihane valovima južnog vjetra, naoko blaga… No u njemu se krila klica izumiranja […] Vani negdje pjevao je netko svatovsku pjesmu. Ona se odbijala od golih brežuljaka, i kao da je prkosila i naravi i jeseni i kiši i blatu. Vesela je bila kao proljetna kiša … A pjev je taj navlačio bol u Miroslavinu dušu.