Uspostavom austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. godine pristigle su stotine stručno osposobljenih ljudi različitih profila među kojima i više od 50 arhitekata. Najpoznatiji i najplodotvorniji među arhitektima bio je Josip pl. Vancaš. U Sarajevo je došao 1884. godine s tek 25 godina i postao „jedan od najvećih bosanskohercegovačkih arhitekata uopće, a apsolutno u periodu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini” (N. Kurto).
Rodio se u Sopronu u Mađarskoj 1859. godine. Potječe iz ugledne hrvatske obiteljske loze Vancaš. Njegov otac Anton pl. Vancaš bio je ravnatelj pošta u Zagrebu. Kuća njegova strica dr. Alekse Vancaša i njegove supruge Josipe, nazvane „Majčica Ilira”, bila je susretište hrvatskih književnika i drugih uglednika iz kulture: Lj. Gaja, V. Lisinskog, S. Vraza, P. Preradovića, V. Babukića…
Vancaš je studirao u Beču na Visokoj tehničkoj školi do 1881. god. Potom je na Akademiji likovnih umjetnosti pohađao jednu od dvije Specijalne škole za arhitekturu (1882–1884) kojoj je na čelu bio Friedrich von Schmidt, profesor srednjovjekovne arhitekture. Kao praktikant radio je u ateljeu Fellner&Helmer. Godine 1884. na poziv Zemaljske vlade, a na preporuku profesora Schmidta, došao je u Sarajevo gdje je do 1890. bio službeni Vladin arhitekt, a potom je vodio vlastiti atelje do 1921. godine.
Vancaš se bavio i glazbom. Bio je solist Muškoga pjevačkog zbora. Na posveti katedrale u Sarajevu (1889) dirigirao je prvom pjevanom misom koju je izvodilo Muško pjevačko društvo, tada jedino takvo u Bosni. Također je bio i politički aktivan: bio je na čelu Hrvatske katoličke udruge, dogradonačelnik Sarajeva, a kao zastupnik u bosanskohercegovačkom saboru 1911. podnio je rezoluciju o zaštiti baštinjenih spomenika kulture.
Godine 1921. preselio se u Zagreb gdje je preminuo 1932. Pokopan je na Mirogoju.
Prvi veliki projekti
Prvi Vancašev zadatak, koji mu je povjeren, bio je projekt sarajevske katedrale. Izradio ga je po uzoru na ranu gotiku unoseći i poneke romaničke oblike. Njegov profesor s Akademije F. Schmidt pregledao ga je i uz male izmjene odobrio. Godine 1884. započela je gradnja. Suradnik mu je na tom poslu bio arhitekt Karlo Paržik (Karel Pařík) koji je završio studij u Beču kad i on, ali je pohađao drugu Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji što ju je vodio danski arhitekt Theophil von Hansen, profesor antičke i renesansne arhitekture. Njih dvojica, Vancaš i Paržik, arhitekti su s najviše izvedenih projekata u Sarajevu u austrougarskom razdoblju. Oni su projektirali gotovo sve reprezentativne zgrade kojima su gradu dali novo, europsko, lice. Obojica su radila u duhu povijesnih stilova!
Sam Vancaš je u Bosni i Hercegovini projektirao 102 stambene zgrade, 70 crkava, 10 palača, 10 bankovnih zgrada, 10 vladinih i općinskih zgrada… U Sarajevu je, uz katedralu, izradio također nacrte za crkve sv. Ćirila i Metoda, Kraljice Krunice, Presvetoga Trojstva, Uznesenja Marijina na Stupu i crkvu sv. Ante na Bistriku.
Niz crkava projektirao je za franjevce Bosne Srebrene: u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Zenici, Sarajevu, Vitezu i Kiseljaku te obavio dogradnje ili obnove na Gorici kod Livna, u Gučoj Gori, Varešu i Tolisi. Neke ćemo od ovdje spomenutih izdvojiti i prezentirati.
Fojnica: Godine 1884. na fojničkom brežuljku Križ franjevci su započeli s izgradnjom nove crkve Duha Svetoga na mjestu prethodne, iz 17. stoljeća, koju je zidnim slikama bio ukrasio fra Miho Čuić 1798. godine. Njezinim rušenjem slike su nepovratno izgubljene. Nova se crkva gradila pod vodstvom Franje Moisea, splitskoga graditelja koji je pod kraj turske vladavine, zajedno s Franjom Linardićem, bio graditelj dviju, do danas očuvanih, impozantnih zgrada u Sarajevu – vojne bolnice i vezirskoga Konaka. Napravio je solidan projekt crkve s drvenom kupolom. Međutim u izvedbi je loše krenulo: zbog jakoga nagiba terena pojavila se, na već do krova podignutoj zgradi, velika pukotina, što je zaprijetilo urušavanjem. Vlada je na izvid poslala svoju komisiju na čelu s Vancašem. Nakon pregleda gradnje zatraženo je rušenje zidova. Novi projekt izradio je Vancaš, sličan prethodnom, ali s kupolom od kamena. Gradnju je vodio zajedno s arhitektom Paržikom. Iako centralnoga tipa, crkva nije posve kružne ili kvadratične osnove budući da ima produženje na ulaznom dijelu kao i produženi prostor polukružne apside za svetište. Iznad crkve izdiže se kupola, jedinstvena u Bosni Srebrenoj, oslonjena na četiri stupa. Zvonik je konstrukcijski uvezan s crkvom uz sami sjeverni zid. Vanjske plohe crkve raščlanjene su vijencima, a svi fasadni zidovi, osim apsidalnoga, završavaju zabatima. Glavni ulaz ostavlja bogat dojam s naglašenim pilastrima, zabatom i polukružnim trodijelnim prozorom iznad vrata. Crkva je završena 1889. godine. Kasnije je Vancaš izradio i nacrt za glavni oltar (1897).
Kraljeva Sutjeska: Vancaš je projektirao trobrodnu crkvu sv. Ivana Krstitelja po uzoru na renesansne građevine. Podignuta je 1906–1908. godine. Svojim pročeljem okrenuta je u smjeru istoka iznad kojega se izdižu dva elegantna vitka zvonika. U donjim katovima imaju po jedan prozor, a u gornjima po dva sa sve četiri strane. U sredini, na pročelju, nalazi se portal, a iznad njega veliki polukružni trodijelni prozor i zabat s manjim okruglim prozorom. Na ulazu je galerija za pjevački kor. Brodove dijele dva niza četvrtastih stupova koji se na visini spajaju s polukružnim lukovima, a na njih se nastavlja zid iznad kojega se izdiže bačvasti svod. Prozori su na brodovima polukružni i kroz njih ulazi prirodno svjetlo u unutrašnjost crkve. Srednji brod produžava se u apsidu jednake širine. Crkva u cjelini ostavlja dojam građevine brižno usklađenih arhitektonskih mjera i niti jedna pojedinost ne narušava njezin sklad.
Zenica: Crkva sv. Ilije u Zenici građena je 1909–1910. godine. Neoromaničkih je obilježja, ali je po svojim ukrasnim oblicima jedina sakralna zgrada u stilu secesije iz vremena Austro-Ugarske. Istina, Vancaš je u tom stilu ranije napravio nacrt za crkvu u Novom Sarajevu, ali kao takav nikada nije izveden. Tako je zenička crkva ostala iznimna stilska pojava toga vremena. „Profilacije nadvratnika i arhivolte portala, trifora na zvoniku, prorezi za prozore i polja oko njih, zatim vaze na uglovima tornja i sama kupola daju u cjelini secesijsko obilježje” toj crkvi. Arhitekt je „uspio profilacijama pojedinih zona i elemenata stvoriti objekat drugačijeg – novog izraza”, što je „u oblasti sakralne arhitekture bio rijedak slučaj” (I. Krzović).
Sarajevo: Crkva sv. Ante u Sarajevu podignuta je 1912–1914. godine. Ona je zadnji Vancašev sakralni objekt u tom gradu. Crkva je neogotička trobrodna građevina. Bočni su brodovi zidovima razdijeljeni u kapele. Iznad srednjega broda izdiže se križastorebrasti svod. Dnevno svjetlo dolazi kroz dvostruke prozore bočnih brodova, trostruke srednjega broda te one iz prezbiterija i kora. Moćni četvrtasti zvonik s balkonskom galerijom spojen je s korpusom crkve, a horizontalnim vijencima razdijeljen na nekoliko etaža. Vanjske fasade raščlanjene su profiliranim horizontalnim vijencima u nivou podnožja prozora bočnih brodova i svetišta, krovnim vijencima bočnih brodova te krovnim vijencem iznad srednjega broda. Vertikalna raščlamba zidnih ploha izvedena je plitkim pilastrima. Crkva u cjelini djeluje monumentalno i skladno i spada među najbolja djela Vancaševe sakralne arhitekture!
Vancaš je autor još dviju franjevačkih crkava: sv. Jurja u Vitezu (1900) i sv. Ilije u Kiseljaku (1897). Ova zadnja je srušena i na njezinu mjestu izgrađena nova 80-ih godina 20. st. Viteška crkva svojim snažnim zvonikom i unutarnjim prostorom izvrsno demonstrira Vancaševo umijeće arhitektonske jednostavnosti. Dodajmo još da je Vancaš doradio projekte za crkve u Gučoj Gori (1898), Varešu (1898) na Gorici kod Livna (1906) i Tolisi (1911) čime je znatno pridonio njihovu estetskom izgledu!
