Fra Paškal je u novicijat stupio u Fojnici 1841. godine te postao član Bosne Srebrene. Teologiju je završio u Veneciji i postigao naslovc lector generalis. Predavao je na generalnom franjevačkom učilištu u Veneciji i postao članom venecijanske franjevačke provincije. Imenovan je 1858. godine pulatskim biskupom u Albaniji, a 1860. godine apostolskim vikarom za misijsko područje centralne Afrike sa sjedištem u Aleksandriji.
U to je vrijeme na izgradnji Sueskoga kanala sudjelovalo oko 3000 radnika iz Dalmacije. Vujčić se pobrinuo da im dovede svećenika, bosanskoga franjevca Iliju Tvrtkovića-Škorića. Bio je to prvi misionar među hrvatskim radnicima na privremenom radu u inozemstvu.
U Bosni Srebrenoj tada je vladala podvojenost između pristaša provincijala Josića i njegova nasljednika Gujića, za kojega je Josić tvrdio da nije zakonito izabran. Josić se zalagao za gradnju novih samostana, a Gujić se tome protivio. I fratri su podijeljeni, jedni priznaju za provincijala Josića, a drugi Gujića. Poslije smrti biskupa fra Sebastijana Frankovića 1864. godine, Sveta se stolica nadala da će taj problem riješiti postavljanjem novog apostolskog vikara u Bosni, asketski oblikovanoga biskupa Vujčića. On se najprije na ponuđenoj službi zahvalio, ali je ipak 1866. godine prihvatio, došao u Bosnu i preuzeo upravu Vikarijatom, a kasnije i Provincijom koja je svedena na kustodiju.
U Bosnu je došao s predrasudama o bosanskim fratrima. Nakon vizitacije i boljega uvida u stanje Bosne Srebrene, mišljenje je promijenio. U veljači 1869. godine poslao je izvještaj u Rim, u kojem predlaže da se povrati redovito stanje i dadne redovita uprava Bosni Srebrenoj. To je učinjeno apostolskim breveom. Otada će odnosi između biskupa Vujčića i Provincije postati bratski i prijateljski. Zatražio je 1872. godine da ga se ponovno primi za člana Bosne Srebrene. Provincija je to rado učinila.
Okolnosti djelovanja
Vrijeme njegovih 15 godina djelovanja u Bosni ispunjeno je ustancima, sukobima, diplomatskim intrigama i austrougarskom okupacijom. On kao i drugi franjevci s naklonošću su prihvatili uspostavu nove vlasti. Vujčić je pisao i molbu da Austrija okupira Bosnu. Međutim, postupci austrougarske vlasti nisu odgovarali onome što su franjevci očekivali. Franjevci su se razočarali kad su vidjeli da je poslije vojne uslijedila gospodarska, financijska i nacionalna okupacija. U Bosnu se dovode činovnici stranci, službeni je jezik njemački, odlučno se traži premještanje bosanskih bogoslova iz Đakova u Mađarsku. To su razlozi zbog kojih su odnosi između austrougarske vlasti i franjevaca postajali su sve hladniji. Stoljećima su se fratri borili protiv islamizacije, a sada to čine i protiv germanizacije, otvoreno govore protiv vladinih namjera. Vujčić je pisao da je nepovjerenje klera prema vladi prouzročeno životom činovništva, njegovim javnim postupcima i neurednostima.
Trapisti u Bosni služili su, također, vladinim ciljevima. Na upit apostolskoga nuncija iz Beča zašto ne dopušta trapistima dolazak u Busovaču, između ostalih razloga Vujčić je naveo „da imaju političku misiju i šire njemački utjecaj u Bosni” (B. Gavranović). Austrijska je vlada uskratila pomoć biskupu Vujčiću jer… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
