Jedinstveni lik među njemačkim piscima, Carl Amery (1922. – 2005.), pravim imenom Christian Anton Mayer, književnik, publicist, esejist, knjižar, ekolog, isticao se esejističko-ekološkim radom koji je književnoj kritici zadavao velike muke. Njegova metoda preoblikovanja povijesti u priče za neku novu budućnost bila je u suprotnosti sa svim kritikama koje su težile da se romani ispričaju u staromodnome realizmu s ljudskim prikazima i psihološkim sukobima.
Ameryja karakteriziraju mnoge etikete: konzervativac, domoljub, ekološki fanatični buntovnik, nemilosrdni kritičar društva pa i Crkve. Odrastao je u katoličkome okruženju bavarske obrazovane srednje klase, u Münchenu i Passau, gradovima koji će postati mjesto radnje njegovih dvaju romana: „Propast grada Passaua” i „Tajna kripte”.
Drugi svjetski rat prekinuo je njegov studij moderne filologije koji je započeo 1940. godine. Iako je odbio članstvo u Hitlerovoj mladeži, ipak je unovačen u vojnu službu. Krajem 1943. godine Amerikanci su ga zarobili u Tunisu. Upravo u romanu „Tajna kripte” nalaze se pjesnički tragovi njegove internacije u zatočeništvu u Oklahomi. Po povratku iz zatočeništva nastavlja započeti studij. Zatočeništvo u Americi donijelo mu je i jednu olakšicu, naime dobro poznavanje engleskoga jezika koji će mu omogućiti kasniji studij književne kritike na Katoličkome sveučilištu Amerike u Washingtonu. Oženio se Amerikankom i radio kao slobodni pisac, povremeno kao dramaturg i montažer u filmovima te kao stručnjak za prijevode s engleskoga jezika za Nymphenburger Verlag. Otvoreno je ispovijedao katolicizam, ali nije bježao od kritike službene Crkve, osobito njezine nerazriješene uloge u Hitlerovoj Njemačkoj. Pisao je pod pseudonimima Christian Schneller i daleko poznatijim Carl Amery, zapravo anagramom od Mayer.
Godine 1976. objavljuje djelo „Priroda kao politika”, nacrt svoje ideje ekološkoga materijalizma kojom je dao temeljne teorijske pretpostavke za zeleni pokret u nastajanju. Tako je 13. siječnja 1980. godine bio jedan od osnivača stranke Zelenih čiji su članovi danas skrenuvši posve ulijevo izdali njegovu ideju i uglavnom postali ekološki nasilnici i vandali. Kao član „Grupe 47” i suosnivač stranke Zelenih kretao se između književnosti i aktivizma i zahtijevao da sve crkve zauzmu jasan stav o ekološkome pitanju čovječanstva. Posljednjih se godina sve više cijeni originalnost njegova književnoga rada jer je diskurzivno postavljena pitanja, pokušaje odgovora i prijedloge za praksu u svojim romanima uvijek uspio svesti na poetski i glazbeni nazivnik.
Laudato si!
Carl Amery obilato je pisao o temi zaštite okoliša u novinskim člancima i kritičkim esejima. Također je u književnost često uplitao svoje ekološke teme i upozorenja. Na mnogo načina roman „Propast grada Passaua” iz 1975. godine bio je njegov „probojni hit” koji ga je izbacio u središte pozornosti. U romanu prikazuje distopijsku budućnost uzrokovanu nedostatkom brige prema okolišu u kojoj mogu preživjeti samo oni koji napuste civilizaciju kakvu poznajemo. Društvo koje Amery stvara temelji se na ideologiji ekologizma pri čemu traži krivce i među svojom kršćanskom braćom. Autor je uspio pokrenuti raspravu stvarajući roman koji je ujedno i distopijska fikcija i gradska kronika utemeljena na srednjovjekovnoj tradiciji.
Amery uznemireno vjeruje da će negativan utjecaj na okoliš u budućnosti biti tako velik da će doći do masovnoga gubitka ljudskih života, velikoga siromaštva i ekološkoga nazadovanja svijeta u kojemu će mnoge biljne i životinjske vrste biti iskorijenjene. Okrivljuje ljudsku pohlepu i kratkovidnost te neograničenu težnju za ovladavanjem stvorenjima bez obzira na posljedice: „Čovjek je kruna stvaranja tek onda kada shvati da to nije.” Iako ovakvo gledište nikako ne treba uzeti zdravo za gotovo jer pribjegava ekstremnoj ekologiji i neopoganstvu koje prirodu čine božanstvom, ipak je utkano u temelje enciklike pape Franje „Laudato si!”.
Kakva nam je budućnost?
Godine 1982. epidemija je u vrlo kratkom vremenu ubila gotovo sve. Nekolicina preživjelih u Njemačkoj u potpunosti napušta zemlju. U Rosenheimu i Passau okupljaju se oni koji su spremni iskušati novi početak kod kuće, a vizionar Erich Schymanskiy sanja o tome da Passau postane kolijevka nove civilizacije. Okuplja sve koji streme prema jugu, a traži i vrsne u svakojakim umijećima. Čini se da je plan uspješan, ali postaje sve jasnije kako mnogo toga nedostaje. Passau je bogat grad, ali bez budućnosti. Schymanskiy, svima poznat kao Scheff, mijenja svoj plan i želi Passau učiniti središtem feudalne zemlje. Nasuprot stoji Rosenheim čiji su građani organizirani u plemenski sustav, jedini ispravni društveni oblik življenja, i ne žele pristati na Scheffove ucjene i prilagoditi se krutom opsesivnom društvu Passaua. Izgledno je da stanovnici Rosenheima djeluju po Božjim zakonima. Ovakvo utkivanje kršćanskoga morala u radnju romana bilo je od jednoga katolika, iako lijevo orijentiranoga, i očekivano.
Roman nije lako čitati jer sadrži tri paralelne vremenske razine radnje: sadašnju, prošlu i buduću koje su isprekidane kronikom pisara Egida o vjerskome ratu iz 2112. godine, a svaka od njih istovremeno teži svomu vrhuncu. Glavna razina događa se u 2013. godini (ili u 31. anno post pestilentiam). Radnja podijeljena na tri razine razlikuje se u pisanju, jeziku i stilu pripovijedanja. Autor djelomično dizajnira jezik do te mjere da likovi ne mogu međusobno komunicirati. Iako je ovaj roman nazvao tek „vježbom za prste”, on je njegovo najpoznatije djelo i biser njemačke fantastike.
Amery je bio jedan od prvih koji je upotrijebio stilove distopijske fikcije i gradske kronike za rješavanje pitanja o degradaciji okoliša i mogućoj ekološkoj krizi, a sve to kako bi utjerao strah i pokrenuo političku raspravu usredotočenu na temu zaštite okoliša. Passau se znatno razlikuje od Rosenheima u smislu strukture i želja i uklapa se u tipičnu vladu u distopijskome fikcijskom romanu. Drugim riječima, to je visoko represivno i regulirano društvo. Građani Passaua moraju odgovarati i pridržavati se svih pravila koja daje Scheff. Ovo društvo je antiteza onoga što bi utopija trebala biti i koristi se za ilustraciju kako je Rosenheim stabilniji i općenito bolji oblik društva koji osigurava ljudski opstanak.
Passau pokušava ponovno stvoriti zapadnu civilizaciju kakvu čitatelj poznaje i kakva jest, tj. isti stil odijevanja, istu organizaciju politike, neoimperijalizam i kontrolirajuću vladu što Richard Schechner naziva „obnovljenim ponašanjem”.
Amery je snažno osjećao potrebu za prekidom materijalističke i konzumerističke kulture. Pozivao je na prestanak prekomjerne proizvodnje koja će nužno dovesti do ekološke katastrofe unutar sto godina. Sve akcije Passaua, bilo da se radi o želji za koloniziranjem ili njihovoj rekreaciji prošlosti, oslikavaju društvo koje cijeni materijalno bogatstvo što je u suprotnosti s Ameryjevim antimaterijalističkim pogledima koji promatraju „materijalizam kao oblik intelektualne i duhovne korupcije”. Roman je napisan kao upozorenje čovječanstvu kako će uskoro zapasti u bezizlaznu krizu ukoliko se ne promijeni. Zaplet se ne vrti oko uzroka katastrofe, nego oko reakcije ljudi na nju. Građani Passaua vjeruju da ljudi ponovno mogu pronaći utjehu i uspjeh u materijalističkom, kolonijalnom društvu koje je bilo prisutno i prije krize. S druge strane Rosenheim želi izbjeći greške iz prošlosti i koristiti samo one resurse koje mora. Književna uporaba distopijske budućnosti učinkovito je sredstvo za upozoravanje ljudi na prijeteću situaciju i poziv da preispitaju status quo.
Čak i prije nego što je nastala njemačka stranka Zelenih, Amery je gradio temelje stranačke ideologije u izmišljenim postavkama nadolazeće tmurne budućnosti u kojoj za čovječanstvo nema spasa ukoliko se žurno ne vrati na „tvorničke postavke”. Iako roman ilustrira tmurnost budućnosti, čitatelj je može preokrenuti i upotrijebiti kao odskočnu dasku za promjenu i spas.
