Čistoću srca kušat ćemo gledati srcem i pameću sv. Franje Asiškoga. Pod čistoćom srca podrazumijeva se Franjino iskustvo Boga, iz evanđelja upijeno i življeno u jasnoći vjere. U ovom kvalificiranijem značenju možemo Franju promatrati kao „novoga čovjeka” koji živi u „drugom svijetu”, ponovno zadobivši Krista „čistim i svetim ponašanjem”. Sveti Franjo je „imao pamet i lice upravljene u nebo, te se trudio sve privući Višnjemu”.
Blaženi čistoga srca
„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati” (Mt 5, 8). Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, a traže nebesko. Oni ne prestaju čeznuti gledati Gospodina i uvijek se klanjati živom i istinitom Gospodinu Bogu čistim srcem i dušom. Ovo nastaje kao posljedica temeljnoga stava zauzetoga prema Bogu i stvarima u viđenju stvoriteljskoga i spasiteljskoga plana nebeskoga Oca. Sveti Bono piše ocu Franji da je također i tijelo nastojao držati s poštovanjem u svetosti, držeći neporočnim čitavoga sebe. Čistoga srca je onaj koji u svom životu daje prvenstvo Bogu i pravo mjesto stvarima kako bi one bile na službu Božje slave, a ne u službi neuredne čovjekove ljubavi. „Prezirati zemaljske stvari” u Franjinu mišljenju ne znači omalovažiti Božje stvarateljsko djelo, nego je to poziv da hvalimo i slavimo Gospodina. „Mrzimo svoje tijelo s njegovim manama i grijesima, jer ono, živeći tjelesno, hoće da nam oduzme ljubav Isusa Krista i život vječni” (Nepotvrđeno pravilo; ubuduće NPr 22, 5). Objekt prezira je grijeh koji ima sjedište unutar čovjeka tj. u ljudskom srcu. Franjo svoje mišljenje izražava Matejevim tekstom: „Iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To kalja čovjeka” (Mt 15, 19 – 20). To su negativne stvarnosti koje čine „nečistim” čovjekovo srce.
U Nepotvrđenom pravilu 22, 10 – 25 Franjo donosi parabolu o sijaču i sjemenu te naglašava da se treba čuvati zloće i lukavštine Sotone koji želi od Boga odvratiti čovjekovu „pamet i srce”. „I mnogo se čuvajmo zloće i lukavštine Sotone. On ne da da čovjek svoj um i srce ima kod Boga. I obilazeći traži da ljudsko srce, pod vidom kakve nagrade ili pomoći, ugrabi i uguši riječ i zapovijedi Gospodnje izbriše iz pamćenja, te hoće da srce čovjeka zaokupi svjetovnim poslovima i brigama te da se u njemu nastani” (NPr 22, 19 – 21). Đavao želi čovjeka zavesti zasljepljujući ga svjetskim stvarima i brigama i uzeti ga potpuno u posjed. Redovnik upada u rizik otuđiti se od Gospodina svojim prevelikim aktivizmom, opravdavajući ga pod izgovorom ljubavi prema braći. U svetoj ljubavi, koja je Bog (1 Iv 4, 16), molim svu braću, kako ministre tako i ostale, da odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku brigu i skrb, kako god bolje mogu učine da Gospodin Bog bude služen, ljubljen, čašćen i štovan čistim srcem i neokaljanim duhom” (NPr 22, 26). Služenje, ljubav, slavljenje Boga trebaju oblikovati život vjernika. Duhovno mora imati prednost pred tjelesnim, materijalnim, vremenitim. „Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati” (Lk 12, 31). Biti „čist” znači unutar biti potpuno slobodnim za Boga, ispražnjena srca od težine sebičnoga ja i odstranjene skrbi vanjskoga svijeta. Onaj koji je čist isključivo je raspoloživ za onoga koji je jedini Gospodar njegova života.
Čisti u Duhu
Unutarnja čistoća, stečena s jakom i trajnom askezom, čini bitnu pretpostavku za autentični molitveni život. Ovo stajalište Franjo naglašava u različitim tekstovima Spisa. „Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini (Iv 4, 23). Svi, naime, koji mu se klanjaju treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti (usp. Iv 4, 24). I iskazujmo mu pohvale danju i noću (Ps 31, 4) govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9), jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18, 1)” (2 Pismo vjernicima, ubuduće 2P 19 – 21). Pravi klanjatelj je čovjek „čista srca”, čovjek koji snagom svoje čistoće postaje trajni molitelj: „I klanjajmo mu se čistim srcem, jer treba svagda moliti i nikad ne sustati (Lk 18, 1); jer takve upravo klanjaoce traži Otac…” (NPr 22, 29 – 30).
Po milosti koju Bog daje u ovom čistom klanjanju, čovjek dobiva sve veću intimnost s Njim, predajući mu se u savršenom ujedinjenju voljā. U ovoj perspektivi Franjo moli: „Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, podaj da mi slabi radi tebe vršimo ono što znamo da ti hoćeš, i da uvijek hoćemo što se tebi sviđa, da, iznutra očišćeni, iznutra prosvijetljeni i raspaljeni ognjem Duha Svetoga, uzmognemo slijediti stope tvoga Sina (usp.1 Pt 2, 21), Gospodina našega Isusa Krista i da samo po tvojoj milosti dođemo k tebi, Svevišnji…” (Pismo braći, ubuduće PBr 50 – 52).
U navedenim tekstovima Franjo izjednačuje moliti čistim srcem i čistim duhom s molitvom u duhu i istini, potičući na trajnu molitvu, osobito uvijek moliti Oče naš. U Potvrđenom pravilu moljenje čistim srcem prepoznato je kao dar Duha Svetoga. Ipak da bi ovaj dar bio djelatan traži čovjekov odgovor kroz radikalno unutarnje čišćenje, koje odstranjuje moralne nedostatke počevši od glavnih grijeha: oholosti, zavisti, škrtosti i znanosti koja napuhuje, sve do egoistične ljubavi i nepoštivanja drugih (Potvrđeno pravilo, ubuduće PPr 10, 8 – 11).
Isto mišljenje donosi i Klara upozoravajući sestre da odstrane svaku „podjelu i neslogu” i potiče ih na „uzajamno jedinstvo i ljubav”, preporučujući im da iznad svega trebaju željeti imati Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje i moliti ga uvijek čistim srcem (Klarino pravilo, ubuduće PrKl 10, 6 – 10). Što više svladamo sami sebe s vlastitim kompromisima i uronimo u kreposti otkupljujuće Kristove milosti, to će nam više Duh Sveti dati unutarnje slobode, što je posljedica molitve „čistim srcem”. Čisti srcem su oni koji preziru zemaljske stvari i traže nebeske i ne prestaju nikad klanjati se i gledati Gospodina Boga. Po molitvi čistoga srca Bog Otac može biti „viđen”, tj. vjerovan, upoznat, ljubljen i štovan u Sinu po Duhu. Na početku svoga obraćenja Franjo u duhu prima ovu Božju objavu: „Franjo, ostavi sada svjetske i isprazne užitke radi onih duhovnih… i prezri samoga sebe, ako želiš upoznati mene” (Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, ubuduće 2 Čel 9). Blaženi Egidije znakovito tvrdi da „čistoća srca vidi Boga”. Bog se može „vidjeti u Duhu”, na Ivanov način, kako Franjo tumači u Prvoj opomeni: „Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1 Tim 1, 16); Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63)”. Blaženi Egidije piše da je molitva početak i kruna svakoga dobra. Tko ne zna moliti ne poznaje Boga. On je uvjeren da se Bog priopćava samo onomu tko ga zaziva s iskrenošću u čistoći srca. Čistoća srca utemeljuje „trajno moljenje”. Molitva postaje primarna potreba koju nikada više ne može napustiti. Molitva traje u onima koji su dobili stvarnu unutarnju čistoću i to je „molitva u Duhu”, ostvarena od Duha Svetoga, koji će „počivati na njima… i u njima će učiniti svoje boravište” (2 P 9, 48). „Potrebno je težiti za poniznošću, za strpljivošću te za čistim, jednostavnim i istinskim mirom duha.” ( NPr 17, 15 – 16).
U ovako raspoloženom srcu, Duh aktualizira dubinsko zajedništvo s Presvetim Trojstvom, moleći u nama, s nama i za nas. Franjo naglašava: „A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni Bože Oče, ni da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu ti je sva milina, skupa s Duhom Tješiteljem, tebi zahvaljuje kako je tebi i njemu po volji, umjesto svih nas, jer je on tebi dostatan za sve i po njemu si nam tolika dobra učinio. Aleluja” (NPr 23, 5). U Nepotvrđenom pravilu, u kontekstu poticaja – služiti, ljubiti i klanjati se čistim srcem i čistim duhom, Franjo poziva na „gradnju kuće u nama, prebivališta trajnog Njemu koji je Gospodin Bog Svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti, koji kaže: Budni budite i u svako doba molite, da uzmognete umaći svim zlima koja imaju doći te stati pred Sina Čovječjeg” (NPr 22, 27s). Bliski Franjin drug, fra Egidije također ističe da je nužno u svojoj duši za Gospodina pripremiti prebivalište. Ako čovjek u svojoj duši ne pripremi sobu za Boga, neće naći mjesto i mir među Božjim stvorenjima.
Ova božanska prisutnost Božji je odgovor čovjeku koji mu se daruje čiste savjesti, budući da je On sam sretan otkriti se stvorenju i istovremeno ga osnažiti za rast, darivajući mu samoga sebe, svoju ljubav, svoj božanski život bez granica.
Žrtva hvale nepodijeljenoga srca
Pozvani i od Boga izabrani danonoćno prinose žrtvu hvale nepodijeljenoga srca pripadajući Gospodinu. Franjin život obilježava „čarobna nevinost i čistoća srca” kao stav koji označuje nebrojene izražaje njegova života, izravno se odnoseći na Boga u molitvi, osobnoj i zajedničkoj. U molitvi čistoća se pokazuje kao potpuna otvorenost srca prema Bogu u izravnom, intimnom govoru, ni malo rastresenom dragim osobama i predmetima ili bilo kojim drugim izvanjskim stvarima. Uživimo se malo dublje u tekst koji Franjo upućuje čitavom Redu: „Ispovijedam sve svoje grijehe…te radi svega toga molim brata H., mojega gospodara, generalnog ministra, neka učini kako bi svi opsluživali Pravilo besprijekorno i neka klerici pobožno pred Bogom mole časoslov ne pazeći toliko na napjev glasa koliko na sklad duha, da bi se glas slagao s duhom, a duh s Bogom i da bi čistoćom srca mogli ublažiti Boga, a ne da raspuštenim glasom draškaju uši narodu” (PBr 38 – 42). Franjo se služi izrazom „čistoća srca” u vrlo preciznom kontekstu pa poziva na slavljenje liturgije časova s „pobožnošću”, ne stavljajući u prvi plan „melodiju glasa”, nego „slaganje s duhom”, koji se mora „slagati s Bogom”. Kako se Božanski časoslov u koru, po crkvenom zakonu, sav slavio pjevanjem, možemo razumjeti Franjinu utemeljenu brigu u ispunjenju ovoga „božanskog djela” od trenutka kada je saznao za neprilike u Redu na ovom području. Bojao se da bi koji brat, glazbeno nadaren, milozvučnoga glasa, mogao izgubiti „čistoću srca”, tražeći više aplaudiranje prisutnih vjernika, nego prinošenje Bogu „žrtve hvale” koristeći od Boga primljene darove za osobno isticanje i prestiž. Zato Franjo traži da manji brat bude intenzivno ujedinjen s Bogom svojim duhom i da mu bude na raspolaganju kako bi postao gotovo usta preko kojih Bog danas izražava svoju riječ: „Glas složi s duhom i duh, zatim, složi s Bogom”. Ovo je „čistoća srca” očitovana u molitvi, u kojoj čovjek postaje sredstvo po kome Vječni izražava svoju riječ i ostvaruje se danas slava Presvetoga Trojstva.
Prvi životopisac izvještava kako je Franjo obvezu moljenja časova izvršavao bez okretanja okolo i bez prekidanja, jer je smatrao teškim grijehom i najlakšu rastresenost te ju je odmah ispovijedao. „Za vrijeme jedne korizme, Franjo je napravio malu posudu kako bi iskoristio vrijeme bez gubitaka. No, jednog dana, dok je pobožno recitirao Treći čas, dogodilo mu se da je slučajno zaustavio pogled na toj posudi (vazi), i bio ometen u molitvenom žaru svoje nutrine. Žalostan što je glas srca upravljen božanskom uhu bio prekinut, završivši Treći čas, rekao je prisutnoj braći: ‘Ah! Ovaj beskoristan posao imao je toliku moć na mene da je moj duh skrenuo na se! Žrtvovat ću ga Gospodinu jer mi je bio zapreka u izravnom prinošenju žrtve hvale Bogu.’ Rekavši to, pograbi posudu (vazu) i baci je u oganj, govoreći: ‘Stidimo se kad se damo rastresti beskorisnim fantazijama za vrijeme molitve kada razgovaramo s velikim Kraljem’” (2 Čel 97). Franjo je recitirao psalme s krajnjom pažnjom razuma i duha, svjestan Božje prisutnosti.
Slijediti Jaganjca bez ljage
Središte Franjina i franjevačkoga života jest euharistija. Franjo na koljenima moli braću da dadnu najveće poštovanje Kristu u euharistiji: „Molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji to već jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kad god budu htjeli slaviti misu, čisti i na čist način obave s poštovanjem pravu žrtvu Presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom. Neka to ne čine ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima (Ef 6, 6; Kol 3, 22), nego neka svu volju, potpomognutu milošću, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnomu Gospodaru, jer On tu sam djeluje kako je njemu po volji” (PBr 14 – 15).
Da bismo ispravno razumjeli smisao „čistoće”, moramo poznavati i vrijeme u kojem je Franjo pisao ovo pismo kao i okolnosti teških zloupotreba slavljenja euharistije. Svijet je rijetko sudjelovao u svagdanjem slavljenju euharistije, ali svećenici su to činili dnevno iz navike, štoviše, nemali dio svećenika je umnožavao mise s ciljem dobiti. Radi toga Franjo energično opominje i potiče svoju braću da budu „čisti” tj. besprijekorna života, kako bi dostojno „s čistoćom” tj. sa svetom nakanom slavili euharistiju, jer samo Krist – Jaganjac mora biti stožer privlačenja žrtvenoga čina: „Velika je bijeda i slabost, vrijedna sažaljenja, imati njega – Jaganjca tako nazočna i brinuti se za bilo što drugo na svijetu… Kad bi netko drukčije činio, postao bi Juda izdajnik i bio bi krivac Tijela i Krvi Gospodnje (1 Kor 11, 27)”, (PBr 24 i 16.). Franjo Judu smješta u kontekst posljednje večere kada Krist gorko konstatira, dok pere noge svojim učenicima: „Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist. I vi ste čisti, ali ne svi. Znao je, naime, tko će ga izdati, zato je i rekao: Svi niste čisti” (Iv 13, 10 – 11). On smatra da čovjek prezire i profanira Jaganjca Božjega ne samo kada ga prima nedostojno nego također i kada je u stanju milosti, a jede ga bez ikakvoga unutarnjeg raspoloženja. „Koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj tko, Onoga koji više ne umire nego vječno živi i koji je proslavljen, dotiče svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju. Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojanstvo i budite sveti jer je on svet” (PBr 22 – 23). „Čist” je svet, pravedan čovjek, kršćanin koji se daje Kristu, Jaganjcu bez ljage. U 2. Pismu vjernicima Franjo piše: „Gospodin hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo čista srca i neokaljana tijela” (2 P 14).
Potrebna svojstva za dostojno primanje pričesti, uz unutarnju čistoću je i čistoća tijela. Iz ovoga je vidljiv mentalitet Franjina vremena koje je među traženim uvjetima za euharistijsku pričest sadržavao i „uzdržljivost” za supružnike. Ova dva izričaja „čisto srce” i „čisto tijelo” upotrebljavaju se samo u kontekstu slavljenja euharistije. Franjo ovdje razlikuje duhovnu čistoću od tjelesne, dajući prednost duhovnoj na kojoj se temelji i tjelesna čistoća: „I svi se mi mnogo čuvajmo i sve svoje udove držimo u čistoći” (NPr 12, 5). Ovim Franjo preporuča celibat više nego jednostavnu tjelesnu čistoću.
Sv. Bono naglašavajući čistoću srca i tijela piše o sv. Franji: „Kao straža na stražarnici, bdije strogom disciplinom i najvišom brigom kako bi sačuvao čistoću srca i tijela” (LM 5, 3). Zatim: „Iako je već bio dosegnuo divnu čistoću srca i tijela, nije prestajao čistiti oči svoga duha potokom suza, ne brinući se za štetu što su je podnosile oči tijela” (LM 5, 9). Iz navedenoga očito je da Franjo, iako je dosegao veliki stupanj svetosti i mistične kontemplacije, nije prestajao živjeti u strogoj askezi, kako bi učinio cjelovitijom svoju unutarnju čistoću.
Govoreći o franjevačkom propovijedanju, evangelizaciji, ističe: „Opominjem i upozoravam istu braću da u propovijedanju njihove riječi budu prokušane i čiste, na korist i izgrađivanje naroda” (PPr 9, 3 – 4). Franjo preporučuje „čisti” i mudri naviještaj evanđeoske istine, s načinom govora i sadržajem jasnim i izgrađujućim prema Kristovu načinu koji ljudima donosi Očevu radosnu vijest.
Unutarnja prozračnost
Čistoća je povezana s jednostavnošću i unutarnjom prozračnošću. Time se označava djelovanje i duhovna slika Franje i njegovih sljedbenika. Papa Inocent III. divio se Božjem čovjeku koji je tražio odobrenje Pravila, „čistoćom i jednostavnošću duha”. Isto poštivanje prema Franji pokazuje i biskup iz Osima, zahvaljujući Gospodinu za Franjinu „čistoću i jednostavnost srca” (1 Čel 78). Franjo predstavlja program koji sam treba kvalitetno izvršiti u ulozi manjega brata i oca mnoštva sinova: „Ujediniti u nevinost života jednostavnost goluba”(2 Čel 24).
Želeći nacrtati idealni portret manjega brata, radije nego predložiti popis kreposti, Franjo predstavlja stvarno lice svojih prvih drugova ističući karakterističnu crtu svakoga od njih. Između ostalih kreposti, naglašava posebno „jednostavnost i čistoću fra Leona, koji doista odsjeva presvetom čistoćom” (1 Čel 102). U odlučujućem trenutku za franjevačku obitelj, kada se radilo o temeljnom usmjerenju Reda manje braće: kontemplativno ili apostolsko, utemeljitelj traži pomoć u molitvi redovnika koji su se isticali u duhovnosti: fra Silvestra i sestre Klare. Od Klare traži da moli sama, a i da uključi još koju sestru „neku čistiju i jednostavniju djevicu” (Sv. Bonaventura, Legenda maior; ubuduće LM 12, 2).
Unutarnji stav, obilježen čistoćom i jednostavnošću, mora se, između ostaloga, izraziti u vjernom aktualiziranju evanđelja, što je posebno istaknuto u Pravilu. Franjo komentirajući braći viđenje domaće golubice, ističe potrebu ujediniti u nevinost života jednostavnost golubice… „Povjerit ću svoj Red zaštiti Crkve, kako bi u njezinoj prisutnosti cvjetalo uvijek sveto vršenje evanđeoske čistoće i da ne dopusti da presahne ni za trenutak dobar miris života” (2 Čel 24). Franjo promatra ovcu kao dar, jer je simbol nevinosti i jednostavnosti (LM 8, 7), ističući da te vrline trebaju odsijevati u njemu samome kao i u njegovim sljedbenicima. Brata Leona naziva „Ovčicom Božjom” ili „bratom ovčicom” jer je u njemu prepoznao spomenute vrline. Doživljava jednostavnost, nevinost i čistoću ptica koje u svom Pismu uspoređuje s čistim, poniznim i vjernim dušama (Cvjetići 22).
Zaključak
Unutarnja čistoća, u kontekstu riječi i života sv. Franje Asiškoga, vrlo je važna u duhovnom životu franjevca, a služi i kao primjer i poticaj osobito Bogu posvećenim osobama. Proizlazi iz iskustva Boga „koji je sam blag, nevin i čist” (NPr 23, 29). Siromašak je postojano i revno tražio od Oca da ga osposobi za istinsko životno zajedništvo s Njim. S trajnom napetošću prema postizanju pune „slobode srca” nasuprot svega i svih, manji brat gleda povećanu mogućnost ljubiti, dajući se bez granica. Ovaj ideal „čistoga srca”, ostvarivan pomoću osobne, liturgijske i euharistijske tj. „trajne molitve”, moguće je, u mjeri raspoloživosti prema Božjem planu, živjeti svakodnevno.
U Franjinim Spisima i Franjevačkim izvorima, čistoća srca ima širi i radikalniji smisao od današnjega. To je potpuno uranjanje – promatranje i klanjanje samome Bogu: predstavlja novoga čovjeka sa srcem i duhom uvijek okrenutim prema nebu.
Čistoga srca je onaj koji daje pravo mjesto Bogu, stvarima, vlastitom tijelu, samom sebi, izbjegavajući svako otuđenje od služenja Bogu, izbjegavajući zasjede Sotone, svaki grijeh, čuvajući vlastito srce da ne živi prema zakonima tijela. Franjo u Pravilu ističe da mora biti temeljna briga slugu Božjih ostati slobodni za Boga, kako bi ga štovali i ljubili čistim srcem i duhom. Čistoća je sloboda srca prema svima i svemu; život u zajedništvu s Bogom, s novim pogledom na sve stvoreno.
Čistoći srca prethodi molitva. Čistoća je Duh Božji koji daje sposobnost moliti srcem koje je čisto i koje surađuje s milošću, boreći se snažno protiv vlastitih poroka. Franjo jasno kaže: „Čisti srca su oni koji nikad ne prestaju gledati Boga i klanjati mu se.” Molitva je neophodna za život u čistoći. Za vrijeme trajne molitve u Duhu, srce čovjekovo postaje prebivalište i boravište Presvetoga Trojstva.
Čistoća srca je srce potpuno otvoreno Bogu, bez bilo kakve rastresenosti. Liturgija je prava „žrtva hvale”, sklad glasa i srca s Bogom. Slaviti liturgiju čistim srcem znači isključivanje svakoga motiva koristi, svake rastresenosti. To je prije svega jedinstvo u sebi i posveta žrtvovanom Jaganjcu. Čistoća u širem smislu je jasnoća, prozračnost, jednostavnost. Čistoća i jednostavnost su darovi kojima brat mora slušati i živjeti evanđelje kao i Pravilo bazirano na evanđeoskoj poruci.Čistoća se pokazuje konačno kao „čistoća anđela” koja dolazi do izražaja u odnosu između Franje i stvorenja, u zajedništvu i „pohvali” Stvoritelju. Franjo doseže mirnu uravnoteženost, u koncertu stvorenja, u uzajamnom spontanom služenju; postiže sklad između tijela i duha, čineći žrtvu Bogu; Franjo živi „divnu čistoću” u posvećenim osjećajima, kao novi čovjek, koji je našao izvornu nevinost. Konačno, čistoća je jednaka „svetosti”. To je odsjaj same Božje čistoće.
