Liturgija je javna služba Božja u kojoj Božji narod, ujedinjen u slavlju, sluša Božju riječ, zahvaljuje Mu na toj riječi, odgovara Mu vjerom i javnim svjedočanstvom vjere te Mu upućuje svoje molitve, siguran da nebeski Otac milostivo uslišava i ispunjava one molitve koje su u skladu s Njegovim planom spasenja za svakog čovjeka i za cijelo čovječanstvo, odnosno one molitve koje su korisne za naše objektivno i vječno dobro. Možda ne bi slušao samo one koje bi zadovoljile našu prolaznu želju, a ne bi bile korisne za vječno spasenje.
Središte svakog liturgijskog čina jest Božja riječ, zapravo sam Bog. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida tu istinu.
Najveće i najvažnije liturgijsko djelo u Kristovoj Crkvi je euharistija, sveta misa, žrtva zahvalnosti, nekrvno ponavljanje muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Stoga, posebno u svetoj misi, moramo imati pred očima prije svega prisutnost Boga među nama i njegovu riječ, upućenu nama osobno, a ne samo prošlim naraštajima ili nekome drugome.
U današnjoj sv. misi, Gospodin nam govori o istoj stvari i u Starom i u Novom zavjetu. U Starom zavjetu, Gospodin, preko proroka Izaije (Iz 5, 1-7), uspoređuje izraelski narod, a posebno Judino pleme, sa svojim vinogradom, za koji je on, Gospodin, učinio sve moguće, što je potrebno da mu dadne dobar plod, ali njegov vinograd umjesto grožđa dao mu je samo vinjage – to jest nezrele, beskorisne i neupotrebljive plodove. Božji narod nije odgovorio svom Stvoritelju vjerom i ljubavlju, i zbog toga je Bog odlučio napustiti ih, tako da njegov vinograd bude potpuno uništen.
To se dogodilo kad je Bog dopustio Babiloncima da osvoje Jeruzalem, zbog grijeha naroda, i da protjeraju Božji sveti narod u strane poganske zemlje, gdje su ostali robovi punih 70 godina – sve dok im Bog ponovno nije pokazao svoje milosrđe i vratio ih u njihovu domovinu, u zemlju Izraelovu.
U Novom zavjetu (Mt 21, 31-43) Isus Krist ponovno uspoređuje svoj narod s Božjim vinogradom, ali ovaj put naglasak nije toliko na nevjernosti naroda, koliko na izdaji narodnih poglavara, koji se uspoređuju s nepravednim vinogradarima, koji vlasniku vinograda ne daju ono što mu pripada – udio plodova, prema dogovoru. Naprotiv, zlostavljaju i ubijaju gospodareve sluge, a na kraju ubijaju i njegova Sina, misleći da će na taj način naslijediti uzurpirani vinograd. Za taj grijeh Gospodin upozorava na tešku kaznu: ubijanje i uništenje nedostojnih vinogradara.
I to se ispunilo. Veliki svećenici, farizeji i vođe izraelskog naroda ubili su Isusa. Ali gdje su sada? Kamen koji su odbacili, Isus Krist, postao je temeljni kamen njegove Crkve. Na njemu je izgrađena cijela zajednica kršćanskih vjernika, koja Bogu daje dužnu čast i služi mu tijelom i dušom – jer na taj način djeluje i na čast i slavu Božju, kao i na vlastito vječno spasenje.
Međutim, da se ponovno ne osvrćemo oko sebe da vidimo kome Gospodin govori, okrenimo se k sebi! Gospodin govori nama. Svakome od nas, osobno. Svatko od nas može biti ili neplodna i beskorisna loza ili loš vinogradar. Prije svega, svatko od nas je Gospodnji vinograd, ili barem loza na Gospodnjem trsu, a to je sam Isus Krist.
Ako loza ne rodi ploda, bit će odsječena i spaljena. Ako loza ne rodi ploda, bit će uništena. Uzalud živi, uzalud postoji. To se jednako odnosi na velike i male, na roditelje i djecu, na bogate i siromašne. Ovdje nema iznimke. Svatko mora roditi plod vjere, ljubavi i dobrih djela – ako želi biti član Kraljevstva Božjega, za koje smo svi stvoreni.
Drugo, svatko od nas je također vinogradar. Prije svega, moramo raditi sami na sebi: obrazovati se i usavršavati. Pokajati se za svoje grijehe, ispovijedati ih, činiti pokoru i dati Bogu zadovoljštinu za svoje grijehe.
Zatim moramo raditi i u drugim dijelovima Božjeg vinograda: međusobno se usavršavati. Posebno roditelji svoju djecu, učitelji svoje učenike, drugovi i prijatelji – svoje drugove i prijatelje. Svi smo odgovorni jedni za druge i moramo ispuniti svoju misiju koju nam je Bog povjerio. Ako ne, Bog će nas pozvati na odgovornost!
Stoga, posvijestimo sebi da nam u cijelom našem životu Bog mora biti u središtu naše pažnje. On je uvijek na prvom mjestu, a posebno u našim liturgijskim slavljima. Ne smijemo samo čuti i razumjeti njegovu riječ, već je i primjenjivati i širiti među onima koji su zalutali od Boga.
Ako cijeli svoj život usmjerimo na Boga, Bog će biti naša sreća i naša radost i dovest će nas u svoje Kraljevstvo, pa makar i po križevima! Ondje ćemo uživati njegovu slavu zauvijek, kroz svu vječnost. Neka nam Gospodin udijeli tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetaca. Amen.
