20
Da mirna ronim u nekom sutonu plavu,
kada za odlazak dođe vrijeme,
na jastuk vječnosti naslanjam glavu
nek zadnjom rosom mi orosi tjeme,
u taj zadnji sat,
ovozemne drame zadnji čin,
kada odem zauvijek spat
i sve materijalno objesim o truo drveni klin,
tad gasni moja malena zvijezdo.
Između suhih kostiju niknut će
možda trnje, možda bijelo cvijeće,
duša će krila steći, nebo će joj sviti gnijezdo,
ako bude sreće.
I život i odlazak su za ljude.
Hvala! Neka mi zadnja riječ bude.
Iz korijena sam mirisala zavičajno cvijeće.
