Umjetnost je nastala kao odraz ljudskoga poimanja svijeta. Od samih početaka proizlazila je iz potrebe da čovjek izrazi svoj unutarnji svijet ili da njome umilostivi nemilosrdna božanstva. Vjerovanja pojedinih naroda oblikovala su estetiku glazbe; u antičkoj Grčkoj i Rimu glazba je bila odraz kozmološkoga poretka i matematike, od srednjega vijeka do baroka odražavala je nevidljivoga Boga, dok u suvremenome društvu preispituje vlastitu bit. Glazba postaje autonomna te istražuje granice ljudskoga uma. Može li „ništa” biti nešto, što glazbu čini „lijepom” i treba li ona uopće biti lijepa? Kršćanstvo i sekularizacija, kao i razvoj znanosti i tehnologije, utječu na promjene u načinu na koji civilizacija razumije zvuk, red, matematiku i smisao. Glazba nije oduvijek označavala isto što i danas. Proučavanje glazbe podrazumijevalo je istraživanje strukture i gibanja nebeskih tijela, kao i umijeće oblikovanja stihova. Glazba je činila jedinstvo pjesništva i tonske umjetnosti. Glavni je cilj glazbe bio utjecati na moralnu dimenziju duše. Boja tona bila je važnija od melodije; bogatstvo boje tona smatralo se njezinom biti, dok je melodija stvarala tek njezine nijanse. Poslije u Europi dolazi do promjene u značenju melodije, koja postaje glavno izražajno sredstvo, a tek je Olivier Messiaen ponovno probudio zanimanje za boju tona.
Pitagora utemeljuje matematičko-akustičko učenje prema kojem matematika može izraziti prirodu nebeskih pojava. Pitagorejci su smatrali da je cjelokupni svemir oblikovan brojevima. Broj je ono što omogućuje razlikovanje jedne stvari od druge, dok je harmonija sama struktura stvarnosti. Ona omogućuje jedinstvo neograničenoga i ograničenoga te čini spoznaju i mišljenje mogućima. Matematičke elemente smatrali su fundamentom svega postojećega, a sve su pojave tumačili polazeći od brojeva. Ritam predstavlja poredak kretanja, dok broj uspostavlja red među tonovima, proporcijama i ljudskim pokretima. U Pitagorinoj filozofiji lijepo je samo ono što je jednostavno i uređeno. Ljepota i savršenstvo mjerili su se pravilnošću. Upravo su pitagorejci postavili temelje teorije glazbe kakvu danas poznajemo.
Najveći autoritet antičke glazbene teorije bio je Aristoksen. Prema njegovu shvaćanju, glazba je sredstvo društvenoga odgoja i obrazovanja te služi oblikovanju „muževne” i plemenite naravi. Budući da je ljudska priroda odraz kozmičke ljepote i poretka, glazba može djelovati na čovjeka upravo zato što je i sama prožeta ljepotom i skladom. Nakon antike razvija se novo poimanje glazbe u ozračju ranokršćanske Europe. Njome se bave crkveni oci, među kojima se ističu Klement Aleksandrijski, Augustin, Vasilije Veliki i Ambrozije. Oni odbacuju svaki oblik višeglasja i instrumentalne glazbe. Jedino je vokalna glazba smatrana ugodnom Bogu te je trebala djelovati na moralni duh čovjeka, a ne na njegovo emocionalno stanje. Glazba se shvaćala kao poziv na uzvišeniji način života i sredstvo razvijanja kreposti. Krepostan čovjek ne može biti neglazben, dok onaj koji život provodi isključivo u naporu ostaje gluh za njezino razumijevanje.
Severin Boetije, rimski filozof i matematičar, podijelio je glazbu na tri kategorije: musica mundana, musica humana i musica instrumentalis. Smatrao je da glazba odražava odnos između mikrokozmičke i makrokozmičke stvarnosti. Glazba je bila neraskidivo povezana s vjerom, do te mjere da je svaki intervalni odnos imao vlastito kozmoteološko značenje. Kao ogledalo kozmosa, glazba ima savršeno podrijetlo, usporedivo sa samim svemirom, pri čemu se unison smatra intervalom koji nadilazi podjelu na konsonancu i disonancu. Intervali su rangirani prema načelu da je sazvučje konsonantnije što je njegova proporcija bliža unisonu, odnosno što se temelji na jednostavnijim brojčanim odnosima. U takvom kozmološkom razumijevanju intervala numerologija je imala važnu ulogu. Boetijevo se učenje zadržalo tijekom renesanse i baroka.
U središtu glazbenoga koncepta protestantske Njemačke nalazi se teologija glazbe Martina Luthera koja je snažno utjecala na razvoj njemačke glazbe od 16. do 18. stoljeća. Njegovo teološko razumijevanje glazbe objašnjava njemačko prihvaćanje znanstveno-matematičkoga značenja srednjovjekovne glazbene teorije. Luther je smatrao da je glazba božanski dar čovječanstvu, odmah nakon Božje riječi, odnosno teologije. Takvo poimanje uspostavlja Boga kao autora i izvora prirodnoga fenomena zvuka, uključujući i svijet tonova. Spekulativna glazbena teorija utemeljena na numerološkim omjerima intervala nije izgubila svoju važnost, nego je služila razumijevanju božanski određene moći glazbe. Takvo je vjerovanje podrazumijevalo da se sama bit Boga očituje i kroz glazbene proporcije. Posredstvom glazbe nevidljivo postaje osjetilno.
Od renesansnoga poimanja glazbe kao odraza božanskoga poretka do matematičkih sustava 20. stoljeća dolazi do duboke promjene u razumijevanju odnosa između broja, harmonije i smisla. Matematika ostaje prisutna u glazbenome mišljenju, ali više ne upućuje nužno na transcendentalni poredak. Umjesto sredstva spoznaje svemira, ona postaje sredstvo organizacije zvuka. Time se otvara pitanje predstavlja li moderna glazba prekid s tradicijom musica mundana ili njezinu preobrazbu u sekulariziranome svijetu? Metafizika, kozmologija, teologija i matematika nisu nestale iz suvremene glazbe, nego su promijenile svoje značenje. Dok je u tradiciji musica mundana matematika predstavljala sredstvo otkrivanja već postojećega univerzalnog poretka, kod Iannisa Xenakisa ona postaje kreativni alat za oblikovanje novih zvučnih svjetova.
Razvoj moderne znanosti, proces sekularizacije i duboke društvene promjene koje obilježavaju novu Europu postupno dovode do slabljenja takvoga pogleda na svijet. Osobito tijekom 20. stoljeća dolazi do preispitivanja gotovo svih tradicionalnih vrijednosti i autoriteta. Dva svjetska rata, totalitarni režimi, tehnološka razaranja i opća kriza povjerenja u ideju napretka ostavili su dubok trag na europsku kulturu. Promjene koje se događaju u glazbi 20. stoljeća moguće je promatrati upravo u širem kontekstu. Nestanak tonalnoga središta, pojava atonalnosti, serijalizma i drugih kompozicijskih postupaka ne predstavljaju samo tehničke inovacije nego odražavaju promijenjen odnos prema svijetu i njegovu smislu. Dok je nekoć harmonija bila znak postojećega kozmičkog poretka, moderna glazba često polazi od pretpostavke da takav poredak više nije neposredno dostupan. Skladatelj više ne otkriva unaprijed zadani red, nego ga sam oblikuje i konstruira.
Početkom 20. stoljeća Arnold Schönberg nastoji pronaći novo načelo glazbenoga poretka nakon raspada tradicionalnoga tonaliteta. Njegova dodekafonijska metoda predstavlja pokušaj uspostavljanja reda u trenutku kada dotadašnji harmonijski sustav više nije mogao odgovoriti na estetske i duhovne zahtjeve novoga vremena. Za razliku od tradicije musica mundana, u kojoj je glazbeni poredak bio odraz objektivne strukture kozmosa, Schönbergov sustav proizlazi iz skladateljske odluke i ljudske konstrukcije.
Sličan razvoj može se uočiti i u stvaralaštvu Pierrea Bouleza, jednoga od najistaknutijih predstavnika totalnoga serijalizma. Njegova težnja prema redu i organizaciji doseže krajnje granice racionalizacije glazbenoga materijala. Parametri poput visine tona, ritma, dinamike i trajanja podvrgnuti su strogim pravilima organizacije. Međutim, za razliku od renesansne i barokne misli, takav poredak više nema teološko ni kozmološko značenje. On nije dokaz postojanja univerzalne harmonije, nego rezultat intelektualne konstrukcije samoga umjetnika.
Takve je promjene moguće povezati i sa širim procesom sekularizacije europske kulture. Kako religija postupno gubi svoju ulogu univerzalnoga okvira za tumačenje stvarnosti, tako i glazba prestaje biti povezana s jedinstvenim metafizičkim sustavom. Umjesto jednoga općeprihvaćenog pogleda na svijet pojavljuje se mnoštvo različitih estetskih i filozofskih pristupa. Glazba više ne govori jedinstvenim jezikom, nego postaje prostor različitih individualnih potraga za smislom.
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je tradicija musica mundana u potpunosti nestala. Premda su njezini izvorni kozmološki i teološki temelji oslabjeli, ideja da glazba može upućivati na stvarnost koja nadilazi neposredno iskustvo nije iščeznula. Ona se pojavljuje u različitim oblicima tijekom 20. stoljeća, osobito u djelima skladatelja koji nastavljaju tragati za duhovnom dimenzijom glazbe. Čak je i u djelima koja primjenjuju suvremene kompozicijske tehnike moguće prepoznati težnju prema redu, jedinstvu i transcendenciji, premda se oni više ne temelje na istoj slici svijeta kakvu nalazimo u tradiciji musica mundana.
Stoga se glazba 20. stoljeća može promatrati kao prostor napetosti između naslijeđene ideje univerzalnoga poretka i moderne svijesti obilježene ratovima, sekularizacijom i pluralizmom. Umjesto o konačnom prekidu s tradicijom, primjerenije je govoriti o njezinoj preobrazbi. Pitanje odnosa između broja, harmonije i smisla nije nestalo iz glazbe; ono je samo poprimilo nove oblike i nova značenja, prilagođena duhovnim i intelektualnim okolnostima modernoga društva.
