Kao kršćani, svi smo pozvani na svetost, na duhovni rast, na „savršenstvo” (usp. Mt 5,48). Najprije smo opravdani vjerom i krštenjem, zatim se posvećujemo djelovanjem Duha Svetoga kroz cjeloživotni duhovni rast, da bismo na koncu bili proslavljeni u blaženome gledanju neba. Stoga je važno znati da smo pozvani na vječnu radost u raju, ali je također važno da moramo čeznuti za tim cijelim srcem. Upravo nedostatak znanja i čežnje jesu glavne prepreke na putu svetosti. O prvoj prepreci, o pomanjkanju samospoznaje i spoznaje Boga, pisali smo u prošlom članku. Sada bismo trebali reći nešto o ulozi želje i čežnje u duhovnom putovanju. O važnosti čežnje najviše je pisao sv. Bernard iz Clairvauxa (Klervȏa). On je sedmi i posljednji od crkvenih naučitelja i mistika čija nam djela daju smjernice za duhovno putovanje prema potpunom sjedinjenju s Bogom. Stoga ćemo sada predstaviti ovoga velikoga crkvenog naučitelja i sveca.
Bernard je rođen 1090. godine u plemićkoj i pobožnoj obitelji blizu Dijona u Francuskoj. Bio je jako inteligentan i pobožan. U dobi od 22 godine ušao je u samostan Citeaux (Sitȏ) i postao redovnik cistercit, zajedno s trideset svojih rođaka i prijatelja koje je potaknuo da mu se pridruže. Cisterciti su, naime, kao i trapisti, reformirana grana benediktinaca. Zanimljivo je spomenuti da je njegov otac proglašen „slugom Božjim”, a njegova majka i petorica braće „blaženima”.
U dobi od 25 godina Bernard je osnovao novi samostan u Clairvauxu, jedan od četiri samostana „potomka” po uzoru na samostan u Citeauxu. Plodnost Bernardova sveta života, marljiva rada i molitve praćene čudesima, vidi se u velikom broju redovnika i novih samostana „potomaka” koji su nastali od samostana u Clairvauxu. Kada je umro 1153. u dobi od 63 godine, bilo je osnovano 70 novih samostana, a i 24 redovničke zajednice pridružile su se Clairvauxu.
Bernard je stekao dobru klasičnu izobrazbu pa se smatra, uz Augustina, jednim od najvećih poznavatelja kršćanske latinske književnosti. U dobi od 35 godina počeo je pisati neka od najutjecajnijih djela kršćanske duhovnosti u povijesti Crkve. Njegovi spisi, kao i Augustinovi, puni su biblijskih referenci (podataka). To znači da je izuzetno dobro poznavao Riječ Božju, da je živio po njoj i da ju je uspješno prenosio drugima kroz svoje spise i propovijedi. On nam otkriva velike dubine Svetoga pisma, kojih možda nikada nismo ni bili svjesni čitajući Bibliju.
Bernardovo glavno djelo duhovnoga bogoslovlja jest komentar biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Prije svoje smrti uspio je dovršiti 86 propovijedi (komentara) O Pjesmi nad pjesmama tijekom 18 godina. Iako je uspio obraditi samo trećinu Pjesme nad pjesmama, ipak ovo njegovo djelo sadrži duboke i dragocjene uvide o duhovnom putu prema svetosti. Nije imao dovoljno vremena za sebe i pisanje jer je morao voditi svoj samostan i osnovati mnoge nove samostane te raditi za opću Crkvu. Pape su ga angažirale da radi na mnogim projektima za dobro Crkve. Jedan od njegovih učenika redovnika postao je papa. Mnogo je putovao i pisao brojna pisma u kojima daje duhovne savjete običnim ljudima te crkvenim i državnim vođama. Zbog svih tih plodova mnogi ga smatraju prorokom dvanaestoga stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskoga života, savjetnik papa, marljivi propovjednik, mirotvorac između mnogih zavađenih velikaša i moćnika, branitelj Crkve. Bio je veliki ljubitelj i štovatelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnoga života, dobar poznavatelj i učitelj Svetoga pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve. Naime, po molitvi sv. Bernarda, Bog je učinio bezbroj čudesa na poznatim ličnostima, često pred velikim mnoštvom. Dovoljno je reći da je samo u području kraj jezera Constance učinio mnogo čudesa, od kojih su 53 dokumentirana. Ukratko, sveti Bernard je jedan od najutjecajniji duhovnika ne samo svoga vremena nego i cijele povijesti Crkve.
