Ovih dana se navršila točno godina dana od velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu gdje se okupio impozantan broj od 500.000 ljudi što spada u apsolutni rekord bilo kojeg glazbenog okupljanja ne samo u Europi, nego i u svijetu. U suvremenom hrvatskom javnom prostoru malo koja pojava izaziva tako snažnu polarizaciju kao što je to slučaj s opusom i likom Marka Perkovića Thompsona. Dok ga stotine tisuća generacijski posve različitih poštovatelja prepoznaju kao autentični glas domoljubnog i duhovnog bitka hrvatskog naroda, s druge strane ideološkog spektra nailazimo na diskurs lišen bilo kakvog analitičkog senzibiliteta – diskurs natopljen agresivnim puritanizmom koji se nerijetko manifestira kroz otvorenu mržnju. No, da bi se fenomen Thompson doista razumio, potrebno je iskoračiti iz plitkih političkih rovova i stvar sagledati iz dvaju ključnih kutova: čistog muzikološko-produkcijskog profesionalizma te sociološkog fenomena otpora prema hrvatskom identitetu.
Ako se Thompsonov opus liši dnevnopolitičkih interpretacija i promatra isključivo kroz prizmu glazbene umjetnosti, nemoguće je osporiti iznimno visoku razinu zanatske izvedbe. Thompson već godinama u hrvatsku popularnu glazbu unosi standarde koji su ravnopravni modernoj svjetskoj rock i metal produkciji. Njegovi albumi nisu tek puki skupovi prigodnih pjesama, već konceptualno zaokružena djela s jasnom dramaturgijom. Aranžmani u pjesmama poput „Duh ratnika“, „Bilo jednom u Hrvatskoj“ „Život“ ili „Sine moj“ pokazuju iznimnu zrelost u spajanju epskih, simfonijskih elemenata s čvrstim, modernim hard-rock zvukom. Spoj tradicionalnih etno-motiva, povijesnih napjeva i modernog rock izričaja stvara sinergiju koja u studijskom i produkcijskom smislu predstavlja sam vrh glazbene industrije.
Nasuprot tom nesumnjivom glazbenom uspjehu stoji fenomen koji više govori o kritičarima nego o samom izvođaču. Dio ovdašnje lijevo-liberalne intelektualne i medijske scene već desetljećima pokazuje duboku nesposobnost prihvaćanja bilo kakve manifestacije koja izlazi iz okvira njihovih ideoloških dogmi. Kada ta nemoć preraste u nemoćni gnjev, na udaru se više ne nalazi samo autor, već stotine tisuća običnih ljudi – obitelji, mladih i djece.
Svjedočili smo bizarnim i duboko zabrinjavajućim trenucima u kojima su pojedini političari, pisci i komentatori, vođeni čistom predrasudom i ideološkom ostrašćenošću, djecu koja s roditeljima dolaze na Thompsonove koncerte nazivali „malim ustašama“ i etiketirali publiku najprizemnijim dehumanizirajućim terminima poput „kopitara“. Takav rječnik, zapakiran u tobožnju progresivnost, zapravo razotkriva duboki društveni elitizam i nesnošljivost prema svemu što miriše na tradiciju, vjeru i nacionalni ponos. Ta potreba da se svaki izraz domoljublja automatski proglasi fašizmom nije ništa drugo nego pokušaj intelektualne kastracije jednog naroda.
U tom kontekstu je Marko Perković Thompson – potpuno neovisno o svojim osobnim intencijama – postao metafora i lakmus papir hrvatskog društva. On je, baš poput hrvatske nogometne reprezentacije, postao simbol svega onoga što duboko iritira radikalnu ljevicu i antihrvatske krugove.
Pitanje koje se postavlja kao logičan ishod ove analize nadilazi sferu estradne i sportske svakodnevice: zašto hrvatska nogometna reprezentacija i Marko Perković Thompson izazivaju strukturno i retorički identičan refleks gnjeva kod dežurnih ideoloških cenzora? Odgovor na to pitanje zadire duboko u teoriju moći i kontrolu društvenih narativa. I nogometni kolektiv i Thompson posjeduju ono što moderni, salonski arhitekti novog poretka najviše preziru: moć autonomne, organske i masovne integracije naroda izvan kanala institucionalne, medijske i političke kontrole današnjih elita.
Oni uspijevaju ono što milijunski proračuni nevladinih udruga i desetljeća ideološke indoktrinacije kroz medijski mainstream nikada nisu mogli: okupiti ljude oko bazičnog, nepatvorenog zajedničkog nazivnika. Taj se nazivnik sastoji od elemenata koji u post-modernom, nihilističkom diskursu slove kao proskribirani recidivi prošlosti: to su bezuvjetna ljubav prema domovini, duboka privrženost instituciji obitelji kao nukleusu društva te duboko poštovanje prema povijesnom i metafizičkom nasljeđu.
Kada pola milijuna ljudi na zagrebačkom Hipodromu ili milijun ljudi na ulicama hrvatskih gradova nakon povijesnih sportskih trijumfa, unisono proslavlja te vrijednosti, šalje se nedvosmislena i razorna poruka modernim inženjerima ljudskih duša. To je empirijski dokaz da grandiozni projekt brisanja, odnosno rastakanja nacionalnog i duhovnog identiteta, doživljava fijasko, posebno među hrvatskom omladinom koja je budućnost našeg naroda. U toj konstelaciji snaga, histerično vrijeđanje Thompsonove publike, etiketiranje obitelji i proglašavanje djece koja koračaju s očevima i majkama „malim ustašama“, potpuno razotkriva svoju pravu narav. To nikada nije bio estetski prigovor, niti je riječ o legitimnoj umjetničkoj arbitraži o kvaliteti Thompsonove glazbe ili aranžmana njegovih pjesama. To je, u svojoj biti, politički krik nemoći i duboke ontološke frustracije.
To je jauk struktura koje ne mogu podnijeti povijesni faktum da u Hrvatskoj opstoji i buja živa, vibrantna, visokoobrazovana i samosvjesna mladost. Ta mladost odbija biti svedena na amorfnu masu bez sjećanja i lica. Ona svoje korijene, natopljene krvlju i žrtvom prethodnih generacija, nipošto ne želi prinijeti na žrtvenik globalističkog nihilizma, fluidnih identiteta ili pak neojugoslavenskog anacionalizma koji se pod krinkom „kulture otkazivanja“ pokušava infiltrirati u javni prostor.
Thompsonov opus stoga više nije samo pitanje glazbenog ukusa; on je postao povijesno-kulturološki fenomen prkosa. U svojoj produkcijskoj grandioznosti, instrumentalnom perfekcionizmu koji parira svjetskim rock standardima te u svojoj tekstualnoj, arhetipskoj izravnosti, ta glazba ostaje neosvojiva tvrđava. Ona je autentičan, zvučni spomenik hrvatskom biću koje se odbija pokoriti sustavnom brisanju vlastitog identiteta. Dok god se dvorane, stadioni i hipodromi pune stotinama tisuća onih koji pjevaju o zemlji, vjeri i obitelji, ta će glazba biti najglasniji jamac da narod pamti tko je, što je i kamo pripada. To je istina koju nikakav ideološki gnjev ne može utišati niti izbrisati.
