Dragi vjernici, današnji čovjek djeluje umorno, razočarano i obeshrabreno – jer mu se mnoga djela u ovom životu čine beskorisnim radom i čini mu se da nema napretka u najvažnijim sferama života. Većina ljudi je razočarana u politiku. Govore: Borili smo se za slobodu, a kakva je ovo sloboda? Dali smo svoje živote za neovisnu državu, ali kakvu državu imamo? Nema političke stabilnosti. Borili smo se za samoopredjeljenje, za samoupravu, za samostalnost, a znamo svi da uvijek netko drugi odlučuje u naše ime. Vlada često vodi državu protiv volje vlastitog naroda. A kad dođu izbori, nemamo što izabrati, jer je mala razlika među političarima: svaki gleda samo svoj interes više nego interes naroda…
Isto vrijedi i u obiteljskom životu. Svaki roditelj pokušava odgojiti svoju djecu da budu pametna, mudra, obiteljski orijentirana, da napreduju u dobru, da vole jedni druge, da vole svoje roditelje, kako bi roditelj mogao biti ponosan na svoju djecu i kako bi se u starosti mogao osloniti na njih. A koliko je roditelja razočarano! Od 5-6 djece u mnogim obiteljima, nitko ne živi s ocem ili s majkom: svatko za sebe, a roditelji sami, kao da uopće ni nemaju djece!
Situacija nam ne izgleda puno bolja ni u pitanjima vjere. Bog je svom narodu poslao stotine proroka. Imamo tisuće biskupa i stotine tisuća svećenika koji propovijedaju riječ Božju, a u vjeri se ne vidi napredak. Vjera naroda čini se blijedom, propovijedanje se čini beskorisnim. Čak i svećenici ponekad padaju u iskušenje: zašto bismo uzalud govorili, ako nas nitko ne sluša, ne razumije, ne mijenja se?
Međutim, to nije samo situacija našeg vremena. Oduvijek je bilo tako. Zato im je Isus, kada je poučavao ljude otajstvima Kraljevstva Božjega, ispričao prispodobu o sijaču (Mt 13, 1-23), jer su ljudi razumjeli taj posao. Da im je izravno govorio o nebeskim stvarima i o Božjim djelima, većina ih ne bi razumjela. Zato im je govorio o sijaču, sjetvi, sjemenu i zemlji, odnosno o stvarima koje su oni dobro razumjeli.
A kako taj posao počinje? – Počinje radom koji se čini uzaludnim. Jer mnogo posijanog zrnja sjemena palo je na neprikladna mjesta. Neko je palo na put i bilo pogaženo ili su ga ptice pojele. Neko je palo u trnje, pa ga je trnje ugušilo. Tako je taj dio posla ostao bez ploda. Neko je zrnje palo na kamenito tlo, gdje je bilo vrlo malo zemlje. Vrlo brzo je izniklo, jer je bilo na plitko posijano – ali je brzo uvenulo, a da nije naraslo i dalo ploda, jer plitko tlo nema vlage. Opet, beskoristan posao.
Videći takve rezultate, neupućen i neiskusan čovjek bi napustio taj beskorisni rad, jer se mnogo truda i sredstava troši na oranje, pripremu zemlje i sjetvu – a ploda nema. Ali dobar zemljoradnik ne razmišlja tako. On zna da će dosta zrnja pasti i na dobro tlo. I to većina njih! Iako neće sva ona donijeti isti plod, njihov će plod ipak pokriti i nadoknaditi gubitak onoga zrnja koje je palo na neprikladna mjesta, jer dobro tlo donosi tridesetostruk, šezdesetostruk, pa čak i stostruk plod! Dakle, vrijedi se potruditi, isplati se raditi! I to tako rade pametni ljudi.
Prorok Izaija nam u prvom čitanju (Iz 55, 10-11) govori da i Bog djeluje tako. Kad pada kiša ili snijeg, čini nam se da pada uzalud – jer gotovo sva voda teče potocima i rijekama u more i nakon nekoliko sati čini nam se kao da kiša uopće nije padala. Ali ne! Kiša je navlažila zemlju, omekšala je i omogućila joj da rodi plod. Isto se događa i s Božjom riječju. Bog mnogo govori, uvijek govori. Govori po svojim stvorenjima, po Svetom pismu, po prorocima i navjestiteljima Evanđelja, po svakom vjerniku. A nama se čini da govori uzalud, jer ne vidimo da se išta mijenja. Ali Božja riječ ipak donosi plod u svakoj duši koja je sluša, kao i u cijelom svijetu.
Bog ne govori uzalud! Doista, njegova riječ ne donosi isti plod u svakoj duši. Jednu dušu Božja riječ omekšava, drugu obraća, drugu spašava, drugu blagoslivlja, drugu posvećuje. Ali Božja riječ nije bez ploda čak ni u onim dušama koje neće ni da je čuju, a pogotovo ne da je provedu u život: u njima ona postaje riječ suda i riječ osude.
Božja riječ je uvijek plodna: u dobru čovjeku ona rađa blagoslov i napredak u dobru. U zlu čovjeku ista ta riječ postaje poziv na pokajanje i obraćenje, a ako se ispravno primi, postaje riječ spasenja. Ako je zao čovjek ne primi, ako se ne pokaje i ne obrati, ta ista riječ za takva čovjeka postaje riječ osude i prokletstva.
Stoga, nemojmo pogriješiti misleći da Bog govori uzalud! Ne! Ali budimo oprezni kako primamo njegovu riječ. Hoće li ona za nas biti riječ spasenja ili riječ osude, to ovisi smo o nama! Jer, prema svetom Pavlu (Rim 8,18-23), cijelo Božje stvorenje željno čeka oslobođenje od ropstva pokvarenosti, kao što i mi čekamo spasenje svojih duša i tijela.
Neka nam Gospodin udijeli taj dar po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih! Amen.
