Nije teško zavoljeti Francusku. Tu predivnu zemlju s bogatom poviješću, profinjenom kulturom, gotičkim crkvama kojima nema premca u svijetu i jezikom koji očarava svojom elegancijom. Jednako tako Francuska plijeni ljepotom nepreglednih zelenih krajolika, među kojima sigurno treba izdvojiti pokrajine Normandiju i Bretanju, smještene na zapadu zemlje. Ondje je smješten i Mont-Saint-Michel, čuvena opatija i remek-djelo arhitekture izgrađeno u čast sv. Mihaelu koje će zasigurno posjetiti svaki putnik namjernik. Uživao sam i ja u mističnoj ljepoti ovoga mjesta, ali o njemu neću pisati. Radije ću vas povesti u jedno obližnje, manje poznato svetište, zapravo Marijinu oazu kojoj sam se neizmjerno radovao. Radi se o mjestašcu Pontmain u kojem je kao uspomena na ukazanje Blažene Djevice Marije nikla krasna bazilika posvećena Gospi od Nade.
Ovdje se odigrala božanska intervencija posredstvom Blažene Djevice Marije, koja je neposredno utjecala na svjetovne događaje onoga vremena. O tome naravno nećete pročitati ni slova u povijesnim udžbenicima, iz razloga što onima koji pišu povijest takva se mogućnost čini posve suludom i nemogućom. Milosni događaj dogodio su u vrijeme rata između Francuske i saveza njemačkih država predvođenih Pruskom, poznat i kao Njemačko-francuski rat. Uvjeren u nepobjedivost svoje armije, francuski car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Međutim, francuski porazi redali su se jedan za drugim. Na koncu će i sam car biti zarobljen zajedno s tristo tisuća svojih vojnika. Usred takve nacionalne sramote i bezizlazne situacije narod pada na koljena i započinje moliti za spas svoje domovine.
Imajući u vidu kako Bog svoja velika i čudesna djela uvijek izvodi preko onoga što je neznatno u ljudskim očima, ne treba čuditi da je izabrao jedno malo selo zvano Pontmain da u njemu sprovede svoj božanski naum. Župnik Pontmaina u ono vrijeme bio je Michel Guérin, sveti svećenik koji se poput župnika arškoga već trideset i šest godina žrtvovao za vjernike svoje male župe. Tih godina bila je potrebna velika vjera i starom svećeniku i njegovim župljanima. Najprije je u ljeto 1870. žega spalila usjeve što je prisililo ljude poklati stoku koju nisu mogli prehraniti. Nakon paklenih vrućina uslijedila je polarna zima, jedna od nezapamćenih u tom kraju. Povrh svega, trideset i osam mladića iz Pontmaina regrutirano je u vojsku. „Bog će providjeti”, govorili su usprkos svemu seljani poučeni tako od svoga župnika. Ali ipak, crv sumnje polako je prodirao u srca župljana, jer su se događaji pogoršavali iz dana u dan. S ratišta su dopirale vijesti da su u jednoj bitki mnogi vojnici stradali, među njima i mladići iz Pontmaina. Njemačke trupe već su u blizini, spremajući se ući u Bretanju. Iako je župnik tješio vjernike govoreći da će mladiće spasiti Djevica Marija kojoj su posvetili svoj život prije odlaska u rat, tjeskoba, očaj i strah polako su se uvlačili u njihova srca. Mnogi su i naglas počeli jadikovati jer ni prikazane svete mise, njihove pokore i izmoljene krunice nisu mogle spriječiti katastrofu koja nadolazi. Velečasnom Guérinu nije preostalo ništa drugo nego izvršiti čin savršene vjere i nadati se protiv svake nade. U nedjelju navečer 15. siječnja, kao i svake nedjelje nakon što je proglašena dogma Bezgrešnoga začeća BDM, župnik je otišao u crkvu zapaliti četiri svijeće od pčelinjega voska pred kipom Djevice Marije. U trenutku kada je ispružio ruku zapaliti prvu svijeću, iz pokrajnje lađe začuo je muški glas: „Ne palite, gospodine župniče. Uzalud je moliti. Nebo nas ne sluša!” Siroti svećenik bio je duboko potresen tim krikom i u njegovo srce se ušuljao neki nemir tako da nije ni zapalio svijeće. Napustio je crkvu s osjećajem boli i slabe vjere, optužujući sebe kako nije uzoran pastir svoga stada. Samo dva dana poslije dogodit će se nešto nevjerojatno. Nevine dječje oči tijekom tri puna sata gledale su Blaženu Djevicu Mariju iznad njihova sela, a sama Majka upalit će svjetlo nade.
Dana 17. siječnja 1871. dvojica dječaka Eugen i Josip Barbedette pomagali su u staji svome ocu. Iako je bila tek rana večer, Eugen na nebu primjećuje brojne zvijezde. Iznenada iznad susjedove kuće ugledao je lijepu gospođu koja mu se smiješila. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama. Uzbuđeni dječak obratio se ocu, ali i susjedi koja je bila u blizini te pokazao prema nebu, ali oni nisu vidjeli ništa. Kada je isto upitao svoga brata Josipa on je uzviknuo: „Da, vidim jednu lijepu gospođu!” Ubrzo je pristigla majka. Ni ona nije vidjela ništa, ali je rekla sinovima da im se možda ukazuje Djevica Marija i da trebaju moliti. Nakon večere svi su ponovno izišli i dvojica dječaka su molili na koljenima promatrajući lijepu gospođu. U međuvremenu stigla je časna sestra iz obližnje škole. Ni ona ni drugi odrasli nisu ništa vidjeli. Kada su iz internata doveli još dvije djevojčice one su odmah povikale: „O, lijepe gospođe u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama!”U međuvremenu je stigao i potreseni župnik i drugi župljani. Dok su svi zajedno molili, djeca su povikala da se na Marijinu srcu pojavio crveni križ, a Njezino lice je postalo jako žalosno. Dok svi žarko mole pristiže jedan kočijaš govoreći: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.” U tom trenutku između Gospina lika i krova kuće razvilo se platno na kojem su djeca pročitala riječi: „Molite, moja djeco, Bog će vas brzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.”U tom trenutku pred Marijom se pojavio crveni križ koji je nosio krvavi Isus. Na vrhu križa velikim crvenim slovima pisalo je: ISUS KRIST. U tom trenutku Marija je objema rukama uzela križ pokazavši ga djeci, a jedna malena zvijezda zapalila je četiri svijeće oko Gospina lika, upravo kao što je to činio župnik u crkvi.
Kasno te večeri general Schmidt, zapovjednik pruske vojske koji se spremao napasti i zauzeti Laval, izjavio je sljedeće: „Ne možemo ići dalje. Pred nama je nevidljiva Gospođa koja nam priječi put.” Ubrzo nakon ovih događaja 28. siječnja 1871. potpisano je primirje, a svih trideset osam mladića iz Pontmaina, kao što je i obećao župnik, živi i zdravi su se vratili svome domu. Već 1872. mjesni biskup potvrdio je istinitost ukazanja, 1900. posvećena je nova crkva, a papa Pio X. dodijelio je crkvi 1905. status bazilike.
