Braćo i sestre, svake nedjelje na misi i svakog dana kada molimo Vjerovanje, svjedočimo da vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i u život vječni.
Temelj naše vjere u uskrsnuće mrtvih vrlo je jak i nepokolebljiv, jer u to vjerujemo na temelju Isusovog nauka, koji je on potvrdio svojim uskrsnućem trećeg dana nakon smrti. Isus je pokazao svoju moć nad smrću čak i prije svoje smrti, uskrisivši nekoliko mrtvih: 12-godišnju Jairovu kćerku, sina udovice iz Naina, te Lazara iz Betanije, koji je već 4 dana bio u grobu.
Stoga, naša vjera u uskrsnuće nije tako teška, budući da za to imamo tako jake argumente. Mnogo teža je bila takva vjera u Starom zavjetu, kad vjernici nisu imali takvih argumenata, ali su ipak vjerovali. – Vjerovali su na osnovu Božje dobrote, pravde i vjernosti. Svemogući, dobri, pravedni i vjerni Bog ne može ne spasiti i ne nagraditi svoje vjernike, koji su žrtvovali svoje živote za čast i slavu svog Stvoritelja.
Ta se vjera posebno živo pokazuje u ustrajnosti vjernika tijekom progona Židova sa strane kralja Antioha IV. Epifana, u vrijeme Makabejaca, u godinama 167.-164. pr. Kr., kad je – među mnogima drugima – mučeničkom smrću završila svoj zemaljski život majka udovica sa svojih 7 sinova, kako smo čuli u prvom čitanju (2 Mak 7, 1-2. 9-14).
Iako su jednostavni pravi vjernici čak i stoljećima prije Krista vjerovali u uskrsnuće mrtvih, čak i u Kristovo vrijeme postojale su skupine, čak i među svećenicima Starog zavjeta, koje nisu vjerovale u uskrsnuće. Takvi su bili saduceji o kojima govori današnje Evanđelje (Lk 20, 27-38).
Pitanje braka, koje nisu znali riješiti, koristili su kao argument protiv vjerovanja u uskrsnuće mrtvih. Isus ih kori, jer oni – iako su vođe i učitelji naroda – ne razumiju da život nakon smrti nije poput ovog zemaljskog života, u smrtnom tijelu, već je nebeski život, poput anđeoskog života, s besmrtnom dušom, na koju ne utječu prolazni prirodni zakoni ovoga svijeta. Ne trebaju im čak ni materijalna hrana i piće, kao smrtnim ljudima. Oni se čak ni ne žene, kao ljudi ovoga svijeta. Ne obolijevaju, ne trebaju im lijekovi i oni ne umiru. To je puno viša razina života od ove na Zemlji.
I Isus je iskoristio tu prigodu da pouči te saduceje, kao i sve nas, da duša ne umire smrću tijela. Dokaz za ovu tvrdnju je Božja riječ, kojom se sam Bog predstavlja Mojsiju govoreći: „Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev” – a Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Abraham, Izak i Jakov živi su i uživaju vječni život s Bogom. Ne radi se o sjećanju na preminule pretke, već o dokazu da oni uvijek žive s Bogom, u njegovu Kraljevstvu.
Čak i danas imamo mnogo ljudi koji sebe nazivaju vjernicima, koji kažu da vjeruju u Boga, ali ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih. Za takve je apostol Pavao rekao: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1 Kor 15, 19) – jer takva vjera ne vrijedi za vječni život, a u ovom životu sve naše želje nikada se ne ispunjavaju.
Zbog toga nas sveti Pavao u drugom čitanju potiče da ne sumnjamo u Božja obećanja i moli za nas: „Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj” (2 Sol 2, 16 – 3, 5). – Stoga, ostanimo čvrsti u vjeri u Krista, koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.”
Tko god ima ovu vjeru, smrt ga neće ražalosti: niti osobna smrt, niti smrt rodbine ili njegovih milih i dragih.
Patnja je teška. Smrt je užas za tijelo. Priroda se bori protiv smrti i normalno je da svako živo biće želi živjeti. Međutim, priroda u sebi nema protuotrova za smrt. Samo Bog ima taj lijek i moć nad životom i smrću. Lijek je uskrsnuće i novo stvaranje.
Stoga se mi ne bojimo – mi, koji vjerujemo u Boga i u uskrsnuće mrtvih. Ili, čak i ako se bojimo, naš strah je uvelike ublažen sigurnom nadom u vječni život u krilu našeg dragog nebeskog Oca, kojemu neka je čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.
