Mislim da nam je svima poznata izreka koja kaže kako glup ne oprašta i ne zaboravlja, naivan oprosti i zaboravi, a mudar oprosti ali ne zaboravi. Koliko god se ova izreka činila razumnom, ona je, s obzirom na smisao i bit oproštenja, potpuno irelevantna. Posve sam siguran da bih, u kontekstu ove izreke, bio osobito počašćen ako bih se mogao svrstati u grupu naivnih. Ali za taj će se ideal izgleda trebati još dugo namučiti.
Oproštenje je u svojoj biti oslobađanje što potvrđuje i etimologija hrvatske riječi „oprost” koja se izvodi iz staroslavenske riječi „prost” a znači biti oslobođen, slobodan. Kada nekomu oprostimo tko se ogriješio o nas, otvaramo se rastu ne samo u čovječnosti nego i u svetosti jer se tako oslobađamo razarajućega tereta gorčine, srdžbe, samosažaljenja, kukanja, prikovanosti za prošlost i, u nekim kronično bolesnim slučajevima, komfora vječite žrtve. Nelson Mendela, svjestan daleko težih posljedica koje mržnja i gorčina ostavljaju na onoga tko ih u sebi nosi, jednom je rekao: „Dok sam izlazio kroz vrata zatvorske ćelije i išao prema kapiji koja će me odvesti u slobodu, znao sam da ću i dalje ostati utamničen ako ovdje ne ostavim svu svoju gorčinu i mržnju.” Dakle, to što je bio spreman oprostiti, uopće ne znači da je u glavi izbrisao gorku prošlost i učinjenu nepravdu, ali je oprostom izliječio sjećanje koje umjesto da proklinje mrak, pali svjetlo, zatvara prošlost i okreće se budućnosti. A što se tiče počinitelja zla i uvrede, nitko ga oprostom ne može odriješiti njegova grijeha niti može potpuno izbrisati ono što je učinjeno. To može samo Bog ako taj čovjek iskreno moli Njegovo oproštenje kao i oproštenje onoga koga je povrijedio. Tek tada si može stvoriti prigodu oprostiti i samome sebi jer je, na koncu konca, učinjenim zlom najviše sam sebe unazadio, upropastio i povrijedio.
Gdje nema spremnosti na oprost, tu nema ni čovjeka niti čovječnosti, a gdje nema otvorenosti za potpuni i bezuvjetni oprost, tu sigurno nema ni kršćanina niti vjere u Božju riječ i Njegove zapovijedi. Naime, u molitvi Oče naš svakodnevno molimo da nam Bog otpusti duge naše kako ih i mi otpuštamo svojim dužnicima. Međutim, ako nismo spremni drugome oprostiti, onda bismo, ako ne želimo biti licemjeri, morali moliti ovako: „Oče naš… i ne otpusti nam duge naše kako i mi ne otpuštamo dužnicima našim…” Ili, u kontekstu one izreke s početka, ako opraštamo, a ne zaboravljamo, iskreno se trebamo pomoliti: „Oče naš… i otpusti ali ne zaboravi duge naše kako i mi otpuštamo ali ne zaboravljamo dužnicima našim…” Sam Bog nas je naučio ovu molitvu i zato je kristalno jasna koliko god je mi svojom uskoćom duha pokušavali zamutiti.
